Nasilje naše svagdašnje

Video o nasilju četvorice nad jednim mladićem, snimljen nevješto, mobitelom, a onda objavljen na društvenim mrežama, tjedan je dana kolao hrvatskom javnošću, izazivajući tek sporadično zgražanja građana.

Malo veću pažnju privukla je informacija da se radi o učestalom iživljavanju grupice mladića nad sumještaninom s posebnim potrebama, ali sve to nije bilo dovoljno za službenu reakciju.

Je li uzrok pasivnosti policije pozicija roditelja nasilnih mladića i njihova bliska veza s policijom ili politikom? Ili su oni koji bi trebali službeno reagirati očekivali da stvar ”legne” sama od sebe – pa ljeto je, vrijeme godišnjih odmora, tko će sad o nasilju…

Zakašnjela, štura i suha reakcija policije govori koliko smo kao društvo zapušteni, ali svjedoči i o NAMA građanima, o našem zatvaranju očiju pred agresijom svake vrste.

Zanima me koliko je ljudi pogledalo spomenuti video s pažnjom i do kraja? Uvjerena sam da su mnogi prešli na drugi sadržaj čim su vidjeli da se radi o uznemirujućem snimku.

Zanima me koliko je ljudi pogledalo spomenuti video s pažnjom i do kraja? Uvjerena sam da su mnogi prešli na drugi sadržaj čim su vidjeli da se radi o uznemirujućem snimku

Jednako kao što je opća pojava da susjedi zatvaraju prozore kad čuju obiteljsko nasilje u stanu do njihovog.

Ili produže korak kad slučajno naiđu na zlostavljanje na cesti.

Je li ta pasivnost odraz neznanja ili mentalitetna oznaka: Ne petljaj se u tuđe probleme!

Osobno mislim da smo po pitanju nasilja potpuno neobrazovani, da smo društvo u kojem je očekivano da onaj koji je ”jači ima pravo da tlači”, na bilo koji način!

Čak se tu ne radi nužno o muškom spolu, ili o fizičkoj snazi. Nasilje može biti psihičko, verbalno, podmuklo, tiho ili bez riječi, ali i takvo u konačnici bude najčešće okončano fizičkom agresijom.

Do koje smo mjere ignoranti po pitanju nasilja svjedočila sam na okruglim stolovima koji su se – na inzistiranje redatelja Laryja Zappije – održavali nakon predstave ”Pet vrsta tišine” u njegovoj režiji. Radilo se o produkciji HKD Teatra iz Rijeke, na tekst engleske autorice Shelagh Stephenson, a čija je tema posvuda izazivala opće zaprepaštenje publike.

A radilo se o ocu zlostavljaču, dvjema kćerima i majci koja o tome šuti.

Zlostavljanje je u toj predstavi bilo svakovrsno: od toga da otac mjeri na kojoj je udaljenosti od tanjura postavljen pribor za jelo prigodom obiteljskih obroka ili kontrolira kako su posložene staklenke sa zimnicom na policama, preko stalnih primjedbi o negašenju svjetla do fizičkog i seksualnog zlostavljanja.

Predstavu je čitavim trajanjem pratila atmosfera straha. I pitanje, u kojoj je mjeri majka žrtva, a gdje počinje njena odgovornost za šutnju.

Publika je bila u šoku. Očito nenavikli da svjedoče eksplicitnom nasilju i budu uvučeni u obiteljske strahove, ljudi su sudržano čak i pljeskali, a tek rijetki bi se odazivali da ostanu na kratkom razgovoru nakon predstave.

Oni koji su ostali, tvrdili su da takve situacije u našem društvu ne postoje, da je fizičko, a posebno seksualno zlostavljanje nepoznato ili zanemarivo rijetko u Hrvatskoj, kao i da nisu nikad smatrali da bi ”uvođenje reda” bilo zlostavljanje.

Ovi su se razgovori vodili nakon predstava u Rijeci i Zagrebu, 2000. i 2001. godine.

U susretu s kazališnom publikom dvaju velikih gradova, dakle ljudima koji ipak (barem pretpostavljam) misle i ponekad nešto pročitaju (a reagirali su potpuno neprimjereno), shvatila sam da bi predavanja o zlostavljanju i kako ga prepoznati – trebalo započeti u vrtićkoj dobi.

I ne samo to!

Ovisno o uzrastu, djeca bi trebala biti svjesna što je opasno u ponašanju njihovih ukućana ili bližoj okolici (pa i školi ili toliko puta spominjanoj crkvi!), kako uznemirenost koju osjećaju ne trebaju tumačiti kao vlastitu krivnju, i što je najvažnije: Komu se potužiti kad im je teško!

Sustavnim informiranjem, ali i gradnjom sustava u kojem će žrtva imati oslonac u institucijama, u nekom dužem periodu moguće je stvoriti svijest i savjest, pa i građansku hrabrost kao dužnost.

Mnoga društva oko nas to već odavno imaju u svojoj tradiciji, što svjedoči ne samo o edukaciji, već i povjerenju u policiju i sudstvo.

A to je druga strana ove prljave medalje.

Ako policiji treba tjedan dana da reagira na nasilje koje je snimljeno i objavljeno na društvenim mrežama; ako medijima treba također toliko vremena da progovore s psiholozima i pedagozima o snimljenom nasilju; ako aktivistima svih vrsta ovo nije crvena krpa da hitno organiziraju skupove diljem ove male države na kojima će stati u obranu svake žrtve, a posebno kad se radi o čovjeku s posebnim potrebama… kakvu to poruku šaljemo zlostavljačima?

Hrabrimo ih da mladića s posebnim potrebama – šutiraju i dalje! I da se pritom osjećaju kao filmski glumci, jer o njima bruje društvene mreže!

U našem je društvu očekivano da onaj koji je jači – ima pravo da tlači, na bilo koji način! Čak se tu ne radi nužno o muškom spolu, ili o fizičkoj snazi. Nasilje može biti psihičko, verbalno, podmuklo, tiho ili bez riječi, ali i takvo u konačnici bude najčešće okončano fizičkom agresijom

Potičemo ih da zlostavljanje prošire i na članove obitelji, na oca mladića, primjerice, koji je izjavio da zlostavljanje njegova sina traje već duže vrijeme, a koji je, takvim istupom, riskirao da ga grupica ni malo bezazlenih mladića, sačeka u mraku i (najblaže rečeno) prebije!

A gdje su u ovom slučaju roditelji zlostavljača?

Ne vjerujem da u vrijeme kad svatko ima mobitel nisu doznali za ovaj opaki video.

I što su poduzeli?

Sudeći po brzoj reakciji službenih organa – poduzeli su sve da se stvar zataška.

Pa zaboga, to su njihova djeca, samo su se šalili, još su mladi, zaigrani…

Kao i oni koji su za Božić stavili petardu psu u stražnjicu! Čemu frka? Pa to je SAMO pas!

Ili oni koji su ubili susjede! Zašto im sude? Pa to su bili SAMO Srbi!

Ili sad: Zašto ih uopće privode? Pa to je SAMO mladić s posebnim potrebama…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Zašto čitati ”Kazalište za narod” danas?
• Usijano more – nevidljive ekonomije
• 60. glazbene večeri u Donatu: dostojno i virtuozno
• Povijest u suvremenom ruhu: Zvučne slikovnice o Frankopanima
• Dašu Drndić razumjet ćemo samo čitajući njene knjige
• Dragi Rade, nije vrijeme za odlaganje svirale
• Odluka glavnog urednika: O EPK – ne pisati!
• Na vijest o smrti… Borislav Ostojić – Lav (1937-2020)
• Damir Urban je pokazao da nije normalno biti mrtav za života!
• Samostalni umjetnici ili uhljebi?

» Svi tekstovi ovog autora