Kolumnu Democroacia sam do sada objavio, ako se ne varam, 1261 put. Ide ona od travnja 1995. godine. Između inih stvari na nju me potakla ne samo otvorenost tadašnjeg glavnog urednika Novog lista Veljka Vičevića (”Piši, Dragiću, piši, mater im nacionalističku j…., piši!”) već i niz stvari oko mene, više ili manje udaljenih, ali koje su mi tada bile izvor inspiracije. Jedna takva pojava je bila tada osnovan Centar za kulturnu dekontaminaciju (CZKD) u Beogradu. Pokrenula ga je i do ove nedjelje vodila izuzetno hrabra i visoko moralna žena Borka Pavićević.
Njoj posvećujem ovu kolumnu.
CZKD je, naime, jučer obavijestilo prijatelje i poznanike da je u nedjelju, 30. lipnja/juna, u 00.33 sati, u Beogradu preminula Borka Pavićević, dramaturginja i direktorica CZKD-a.
Rođena je 1947. godine u Kotoru, Crna Gora, Jugoslavija. Diplomirala je dramaturgiju 1971. godine na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, gdje je i magistrirala 1976. godine tezom ”Neorealistička drama u Srbiji između dva rata”. Meni je ona bila i kolegica: kolumnistkinja u časopisu Susret, zatim u tjedniku Vreme, od njegovog osnivanja, i u dnevnom listu Danas. Objavila je tri zbirke eseja: ”Na ex – Postdejtonska moda” (Novi Pazar, 1998.), ”Moda” (Beograd, 1994.) i ”Glava u torbi” (Beograd, 2017.) kao i tekstove u mnogobrojnim časopisima, zbornicima, dnevnim novinama i tjednicima. (Više o njoj u lijepom osvrtu Telegramova kolumniste Davora Špišića koji donosimo kao Osvrt dana).
Centar je institucija kritičkog mišljenja i afirmacije prava na pobunu, i to ne razdvajajući ljudska prava i pravdu, umetnost, kulturu i istinu
Prenosim sa sajta CZKD-a: ”Centar za kulturnu dekontaminaciju (CZKD) je neprofitna kulturna institucija čiji je rad zasnovan na kritičkom mišljenju i kulturnoj i umetničkoj produkciji. Kulturnim i društvenim angažmanom, koji je uključio više hiljada ljudi, CZKD artikuliše inicijative politizacije i repolitizacije javnog prostora, kulture i umetnosti.
Nastao u vreme ratnog i tranzicionog razaranja, Centar je uspeo da se razvije u instituciju otpora. Otvoren je ‘Prvom dekontaminacijom’, 1. januara 1995. godine, u uverenju da se nacionalizam, ksenofobija i svakoliko nasilje mogu dovesti u pitanje onako kako su i razvijani – kulturom, umetnošću i javnim govorom. Od tada, Centar je institucija kritičkog mišljenja i afirmacije prava na pobunu, i to ne razdvajajući ljudska prava i pravdu, umetnost, kulturu i istinu. Od svog osnivanja CZKD je organizovao više hiljada različitih programa: predstava, performansa, izložbi, koncerata, javnih diskusija, filmskih projekcija, radionica, seminara, konferencija, predavanja i složenih izvođačkih eksperimenata. CZKD je mesto političkog i kulturnog dijaloga, javni prostor kritike i afirmacije istovremeno.
Jedan od atributa Centra za kulturnu dekontaminaciju (CZKD), po kome se izdvaja u vremenu ograničene fleksibilnosti institucija usled političke partokratije i ograničenja nezavisne kulture u koje nameće projektni model delovanja, jeste kapacitet da reaguje brzo na aktuelne društvene fenomene, da artikuliše odgovore na probleme i pitanja koji se dnevno pojavljuju. CZKD nudi mogućnost inicijativama, pojedincima i organizacijama da realizuju programe, projekte, sastanke, akcije solidarnosti. Dugoročnom platformom ‘Delegirani javni prostor’ nudimo ‘nepredvidivost’: otvorenost za neplanirani potencijal koja je nestala i iz zvanične i iz nezavisne kulture.
Pored ostvarivanja ideja u praksi, organska vezanost teksta i konteksta još jedno je načelo politike i poetike CZKD-a. Ako je kultura javno dobro, i ako su disput, lom i prelom, agon i prepor osnove društvenosti – onda je to duh mesta CZKD-a.
Proces proizvodnje Centra za kulturnu dekontaminaciju (CZKD) oslanja se na okupljanje i saradnju zajednice koju čine umetnici, aktivisti, teoretičari, nevladine organizacije, međunarodne i domaće inicijative kulture, umetnosti i ljudskih prava, i ovu dinamiku saradnje CZKD razvija i na regionalnom i međunarodnom planu. CZKD nastoji i uspeva u dvosmernosti saradnje: gostovanja, koprodukcije, podrška, razmena samo su neki od oblika razvijanja dinamike javnog prostora CZKD-a. CZKD je istovremeno i domaćin i gost.”
***
Bio sam gost CZKD-a. Govorio na njihovim programima. Volio sam i poštovao Borku. Nisu je voljele samo hulje.
Nudeći istinu onima koji ju ne mogu prihvatiti, govornik se izlaže riziku: gubitku popularnosti, političkom skandalu, sankcijama. Dakako, slobodan je šutjeti, nitko ga i ništa ne sili na govor izuzev njegove savjesti, no, neodoljivo on osjeća da mu je dužnost i sebi i drugima pripomoći izložiti se istini. Parezija je, očito, bitno obilježje demokracije: srž građanske hrabrosti i angažmana
Borka Pavićević se, da posudim mišljenje naše kolumnistice Jadranke Brnčić (Parrhēsia, nedjeljom), odlučila sve govoriti i otvoreno govoriti, što i jest značaj tog grčkog pojma: ”Parezija je potpuno iskrena, izravna, osobna i smiona. Nudeći istinu onima koji ju ne mogu prihvatiti, govornik se izlaže riziku: gubitku popularnosti, političkom skandalu, sankcijama. Dakako, slobodan je šutjeti, nitko ga i ništa ne sili na govor izuzev njegove savjesti, no, neodoljivo on osjeća da mu je dužnost i sebi i drugima pripomoći izložiti se istini. Parezija je, očito, bitno obilježje demokracije: srž građanske hrabrosti i angažmana”, napisala je kolegica Brnčić.
Borka je prakticirala pareziju te je imala nedvojbeni autoritet na područjima u kojima je djelovala, ali njeni argumenti nisu argumenti autoriteta, ona je autoritet crpila iz načina na koji je predstavljala argumente. Iz erudicije. Njen autoritet je zbir njena minulog rada.
Jadranka Brnčić to kaže ovako: ”Temeljna karakteristika parezije, dakle, jest: posvemašnja podudarnost osobnog uvjerenja i istine onoga što govori. Istinitost govornik jamči vlastitom osobom.” A Borka je bila oličenje dosljednosti i integriteta.
Kada mislim na Borku, dolaze mi riječi Jean Paul Sartrea (”Zatočenici iz Altone”), koji reče: ”Uzeo sam stoljeće na svoja pleća i rekao: Ja ću biti odgovoran za njega”.
To ipak kod Borke ne bi bilo moguće da nije prepoznata i prihvaćena od čitatelja i brojnih prijatelja, kojih ima jako puno i u Hrvatskoj. Da nije koračala u zajedništvu sa svim svojim prijateljima. Mi svi nosimo to stoljeće, ta stoljeća na plećima!
Borka se bavila publicistikom koja će biti korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač svih mogućih zala, sredstvo u borbi protiv šovinizma, ksenofobije i predrasuda – i da, to je novinarstvo koje želimo i koje ćemo braniti svakim prilogom i svakom rečenicom našeg portala.
Drukčije novinarstvo nije potrebno nikome osim onima koji brane politiku ”što gore, to bolje” i koji u manipuliranju javnošću traže mogućnost učvršćivanja svojih ionako sumnjivih pozicija.
Zato se Borka uvijek borila za napredak, za građansku i europsku Srbiju, za pomirene narode Balkana, za intenzivan dijalog i suradnju ne tolerirajući nepravdu, suprotstavljajući se demagozima svih vrsta i definirajući svoj angažman izvan stranačkih ili partikularnih interesa.
Borka se bavila publicistikom koja će biti korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač svih mogućih zala, sredstvo u borbi protiv šovinizma, ksenofobije i predrasuda – i da, to je novinarstvo koje želimo i koje ćemo braniti svakim prilikom i svakom rečenicom našeg portala
Kreirala je organizaciju koja neće imati nacionalistički, nego nacionalni i kozmopolitski karakter, koja će istovremeno biti lokalna, regionalna i univerzalna. Kao da čujem Borku: bez okorjele navike da svjesno analiziramo dok čitamo, govorimo i odlučujemo većina nas jedva bi ikad pomislila da postoji potreba za boljim idejama i ne bi se, kad se one pojave, za njih zainteresirala.
Kažu, i ja to vjerujem, da je trebalo hrabrosti i odlučnosti da se pokrene institucija kakva je CZKD. Da, takvi su oni i takvi smo mi, jer bez hrabrosti i odlučnosti savjest je žalostan gost.
Jednom sam u ruke, sasvim slučajno, mada ja u slučajnosti uopće ne vjerujem, na buvljaku u Poreču uzeo knjigu pjesama kršćanskog socijaliste i partizana, velikog slovenskog pisca Edvarda Kocbeka (kojeg ne bih poznavao da me na njega nisu upozorili Zdravko Zima i Miljenko Jergović), pa onako kako je pjesma ”Molitva” objavljena na 63. str. Kocbekove knjige ”Pjesme i dnevnici” (Svjetlost, Sarajevo, 1989.), tako je i posvećujem Borki Pavićević u nadi da će mi biti darovana milost da i dalje još neko vrijeme pišem za vas ovu kolumnu. Do dana kada više ne budem mogao, jer to dugujem Borki.
Jesam,
jer sam bio,
i svako
će moći da me
zaboravi.
A ipak
moram da kažem:
jesam,
i bio sam
i biću,
i zato sam više
od zaborava,
neizmjerno više
od poricanja,
beskrajno više
od ničega.
Sve je večno
što nastane,
rođenje je jače
od smrti,
postojanje
od očaja i samoće,
silnije
od buke i greha,
svečanije
od prezrenja.
Nikada
neću prestati da budem.
Nikada.
Amen.
***
(Opaska uredništva: Datum i vrijeme ispraćaja prije kremacije Borke Pavićević i komemoracije u Centru za kulturnu dekontaminaciju naknadno ćemo objaviti u dnevnom Tweetu DP-a).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Tko manipulira, umjesto da informira javnost, nije novinar
- Želi li HBK biti dionikom smrti ili života?
- Evo zašto je Porfirije molio za stradale u Vukovaru
- Čemu 30 godina mog novinarskog rada u Hrvatskoj?
- Tuđmanov haški profil – Udruženi zločinački poduhvat na BiH
- Potrebno nam je manje nacionalno kršćanstvo, a više osobno
- Poruka iz sela koji odumire i pamti mojega brata heroja
- Jedna mala, a ujedno i ogromna sarajevska Porfirijeva gesta
- Maja Lukač-Stier lupeta o ”bleiburškom genocidu”
- Porfirije smatra da se Crkva ne može poistovjetiti s narodom
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.