Biblijska Eva je prva okusila posebnu slatkoću zabranjenog voća (cijenu plaćamo svi, kaže Biblija). Da zabrane nisu jače od znatiželja, znala je i Sveta inkvizicija, pa su zato njezini suci kažnjavali i ubijali kao na traci. No, kako se iz povijesti uglavnom ne uči, i današnji se samozvani čuvari morala i cenzori pouzdaju u zabrane knjiga, filmova i drugih medijskih proizvoda. Pitam se zašto je hrvatska cenzorica školske lektire s popisa nepoćudnih, pornografskih, pedofilskih naslova izostavila Krležu, čiji su neki protagonisti društvena krema, ali moralno bliži dnu.
Crtić ”Aus-Flug” (”Iz-let” autorice Christine Schindler) govori više od redaka teoretskog argumentiranja, o korisnijoj alternativi zabranama knjiga: jednoga dana se stropoštao gavran pogođen lovačkim metkom. ”Letenje je opasno”, zaključili su gavrani i od tada su se još samo skakući kretali po zemlji, a od cijeloga svijeta upoznali su samo drveće na kojem su se gnijezdili.
Mali gavrani krenuli su u školu. Znajući da gavrani ne znaju letjeti, učiteljica im je iz svojih knjiga pročitala bezbroj priča o tome zašto gavrani ne lete: malac Abrah se, ne slušajući svoje roditelje i ostale iskusne gavrane, odvažio na ”iz-let” iz gnijezda. Našavši se u novom, nepoznatom okruženju, iskusio je najprije glad i žeđ: nigdje ni gliste ni mrvica, ništa jestivo, ništa za piće, ni mjesto gdje bi prenoćio. Veće su ga ptice ganjale, a bježeći od vuka, našao se pred provalijom i survao se u dubinu. Tako je to dramatično opisala gavran-učiteljica svojim malim učenicima.
”Što trebamo naučiti od neposlušnog Abraha? Točno, nemoj se izložiti opasnosti!”, upozoravala je učiteljica.
Gavran Aron se dosađivao, sanjajući zurio je kroz prozora i – gle čuda! Kraj prozora proleti – gavran Abrah, živ i zdrav. Nije uopće točno to što nam učiteljica priča, zaključio je Aron: Ni Abrah nije stradao, ni od neprijateljskog svijeta, ni u susretu s vukom: Izvan gnijezda pronalazio je obilje hrane, druge ptice su mu prepustile svoja gnijezda. Istina je da je bježao od vuka – no, našavši se pred provalijom, sjetio se da zna letjeti. Uspio je pobjeći progonitelju i nastaviti živjeti uzbudljivim životom izvan roditeljskog nadzora.
Da zabrane nisu jače od znatiželja, znala je i Sveta inkvizicija, pa su zato njezini suci kažnjavali i ubijali kao na traci. No, kako se iz povijesti uglavnom ne uči, i današnji se samozvani čuvari morala i cenzori pouzdaju u zabrane knjiga, filmova i drugih medijskih proizvoda. Pitam se zašto je hrvatska cenzorica školske lektire s popisa nepoćudnih, pornografskih, pedofilskih naslova izostavila Krležu, čiji su neki protagonisti društvena krema, ali moralno bliži dnu
Učenike treba poštedjeti tamnih strana ljudskog života smatra cenzorica knjiga, u kojima je ona pronašla previše seksa, pornografije, prostota i drugih ”nepristojnih” sadržaja. Mlade treba učiti lijepome, plemenitome, dobrome!
Klasika!? Ne, dosada! Tko poseže za knjigama s ”mračnim” temama, vjeruje da će u njima pronaći djelić realnoga života – i neće pogriješiti. Mladi koji čitaju takvo štivo vjeruju da će u njemu saznati nešto relevantno za svoje živote. I nisu potpuno u zabludi.
Dapače. Abrah je, pobjegavši od nadzora svojih roditelja, krenuo u svijet jer je želio sam, na svoju ruku upoznati nepoznato okruženje za koje je naučio od starih da je opasno po život. I saznao je da su poučci starih tek dio toga svijeta i da se naslijeđene tradicije, norme, mišljenja o svijetu tek djelomično podudaraju s njegovim novostečenim iskustvima te da iskustva starijih nisu nužno uvijek od velike koristi mladima.
Svijet je raznolikiji, bogatiji, uzbudljivo proturječniji nego što to može spoznati netko tko se ne usudi napustiti zaštićeno okruženje. Vaše slike, vas staraca, nisu naše slike, slike mladih. U tom svijetu svatko tek treba provjeriti može li mu naslijeđeno znanje pomoći ili ga treba odbaciti i zamijeniti novim iskustvima.
Bez tog susreta s drugačijim svijetom i bez iskustva o tome da se može sam snaći u njemu nitko ne može sa sigurnošću znati hoće li mu naslijeđe koristiti ili je zastarjelo.
Neposlušni Abrah, ignorirajući dobronamjerne savjete starih, koristio je svoju šansu da upozna drugačiji, ali mnogo zanimljiviji, raznovrsniji život; Aron će slijediti njega, a ne roditelje. Oni sa svojim iskustvima i njegove slike o tom svijetu razlikovat će se – a čije su slike o tom svijetu istinitije i primjerenije? Abrahove i Aronove – ili iskustva starih? Jesu li u pravu oni koji upozoravaju na opasne, kobne tamne strane života ili oni koji smatraju da i mrak, i opasnost i nesreća proširuju obzorje i obogaćuju znanja?
Književnost, umjetnost, mediji predstavljaju kreativnu reakciju na složenost svijeta, pružaju ”nacrte” i ”prijedloge” kako se ophoditi sa stvarnošću. Odnos prema svijetu je stvaranje slike o njemu, a ne sam svijet, još manje sav svijet. Svaki odnos prema sebi i prema svijetu izvan nas je ”konstrukcija” (ne sasvim proizvoljna, jer se proizvoljnosti uvijek ispriječi naša ograničena sposobnost spoznavanja).
Svijet je raznolikiji, bogatiji, uzbudljivo proturječniji nego što to može spoznati netko tko se ne usudi napustiti zaštićeno okruženje. Vaše slike, vas staraca, nisu naše slike, slike mladih. U tom svijetu svatko tek treba provjeriti može li mu naslijeđeno znanje pomoći ili ga treba odbaciti i zamijeniti novim iskustvima
Za primjerenu diskusiju o vrijednosti ili bezvrijednosti knjige, slike, priproste poruke da učenicima treba nuditi samo ”lijepo”, ”plemenito” štivo koje promiče dobro, a ne knjige koje dočaravaju nemoral, nasilje, prostakluk ili napade na ćudoređe valja imati na umu da o tome što je lijepo, plemenito ili nemoralno i bezvrijedno ima toliko različitih mišljenja koliko ima onih koji sebe proglašuju ”arbitrima elegantiarum”.
U crkvenom miljeu cenzura od vremena uvođenja crkvenih sudova za pravovjerje nije nikad prestala djelovati, ni kad je Index librorum prohibitorum bio ukinut (ukinuo ga je 1966. papa Pavao VI.). Doduše, Drugi vatikanski sabor je biskupima naložio korištenje sredstava masovnog komuniciranja u službi nagovještenja evanđelja, no dominantni glas, koji se čita iz izmijenjenog kodeksa kanonskog prava iz 1983. godine (Kan. 823), budi sumnje u otvorenost Crkve prema koristi od tiskane riječi, tiskanih medija i audiovizualnih sredstava: ”Radi očuvanja čistoće vjerskih istina i ćudoređa crkveni pastiri imaju pravo i obavezu nadzirati tisak i medije.”
Crkveni pastiri trebaju voditi brigu o tome da knjige i tisak koji ”vrijeđaju moral i ćudoređe ne dolaze do vjernika”. Crkva kao dobra majka mora brinuti o moralu svoje djece – razumljiva je zabrinutost majčice Crkve – no, među njezinom djecom nema samo nejači, nego i odraslih osoba koje i te kako dobro znaju procijeniti što od medijskih proizvoda žele konzumirati i zašto, s kojim kriterijima.
Kad Crkva želi naglasiti da ima pravo na osnovu svojih postulata i pozicije ocjenjivati i davati svoje mišljenje, to ipak ”miriši” na cenzuru, a na nju bi trebali biti naročito alergični suvremenici koji su živjeli s državno-političkom cenzurom pola stoljeća.
I crkveni rječnik, koji vrvi od ”mora”, ”dužni su”, izaziva opravdan otpor. Vjernik je sam sposoban ocijeniti i razlučiti moral od nemorala, svoje ponašanje podesiti prema svojem moralu, a ne prema direktivi. Osim toga, utopija je očekivati da se može učinkovito spriječiti širenje bilo kojeg medija, tiskovine ili knjige, pa ga ni crkveni ”Imprimatur” ne može ograničiti.
Za primjerenu diskusiju o vrijednosti ili bezvrijednosti knjige, slike, priproste poruke da učenicima treba nuditi samo ”lijepo”, ”plemenito” štivo koje promiče dobro, a ne knjige koje dočaravaju nemoral, nasilje, prostakluk ili napade na ćudoređe valja imati na umu da o tome što je lijepo, plemenito ili nemoralno i bezvrijedno ima toliko različitih mišljenja koliko ima onih koji sebe proglašuju ”arbitrima elegantiarum”
Crkveno zanimanje za odgoj mladih rado će prihvatiti inicijativu za ”cenzuru” školske lektire, jer je ondje ostala živa bojazan od moderne i uvjerenje da zbog njezinih kobnih utjecaja na kulturu treba jačati dogmatizam i vjernost tradicijama bez obzira na to što se time njeguju i isključivost, te strah od dodira sa suvremenim kulturama.
Odbojnost prema raznolikosti kulturnih fenomena (papa em. Benedikt XVI. opetovano je osuđivao ”kobni relativizam”) proizlazi iz nesposobnosti (ili nevoljkosti) teologa da usvajaju novovjekovne poglede na stvarni svijet i u njihovu svjetlu propitkuju neupitne ”vječne istine” (na sličan način kao što je to uspio Toma Akvinski s Aristotelovim djelom). Crkva, štiteći sebe od suvremene kulture, čuva svoj identitet – ali ne stječe autoritet u onih koji žive izvan njezinog dometa.
Učiteljica u školi gavrana, koja preporuča negativan, kritički, pesimistički odmak od napretka spoznaje, nameće pitanje ne sputava li svoje učenike umjesto da im se pomogne snalaziti u svijetu, što inače smatramo ulogom učitelja i školstva.
Učiteljica koja ne vidi potrebu preispitivati svoje ”teorije” i Abrah koji je usvojio sasvim suprotan pogled na svijet snalazit će se u svojim monadama sve dok se njih dvoje ne susretnu i dok se dva suprotna stava ne sudare.
Suprotni i oprečni stavovi o svijetu prelamaju se upravo sada u raspravama o kurikulumu i obrazovnim ciljevima, kao i u diskusijama o utjecaju, knjiga, lektire, medija na pitanju što je moralno i primjereno djeci, mladima.
Srećom po književnost, cenzorica očito nije književno toliko načitana i obrazovana da bi preporučila sve što po njezinim kriterijima također treba izbaciti – čak bi bila čast intelektualcima dospjeti na Index liborum prohibitorum! Tu se nalaze djela cijelih književnih stilova i žanrova. Želi li biti dosljedna, cenzorica mora prijeći i na područje slikarstva i pokriti sve gole kipove (što je nedavno učinjeno u Vatikanskim muzejima prigodom posjete iranskog vjersko-državničkog dužnosnika).
Zabraniti, generalno i radikalno, svaku umnu aktivnost! Onaj, tko ne pristaje na svekoliku cenzuru, može prvo prihvatiti da je stav, kao i svaki proizvod uma, konstrukcija koja rezultira različitim stvarnostima, zapažanjem. Mogao bi doći do spoznaje da je između različitih, pa i oprečnih konstrukcija komunikacija ne samo moguća nego da je put do upotpunjavanja i usavršavanja, do otkrivanja vlastitog viđenja i u stranome, te prihvaćanja stranoga kao takvog.
S ”lošom” književnošću moguće je i razumno ophođenje želimo li shvatiti svijet onakvim kakvim nam se predstavlja. Gledamo li tekstove kao proizvode uma, bez ocjenjivanja, i takvi ”nedolični” se mogu čitati, shvatiti, tumačiti na različite načine i iz njih crpsti korist.
Crkveno zanimanje za odgoj mladih rado će prihvatiti inicijativu za ”cenzuru” školske lektire, jer je ondje ostala živa bojazan od moderne i uvjerenje da zbog njezinih kobnih utjecaja na kulturu treba jačati dogmatizam i vjernost tradicijama bez obzira na to što se time njeguju i isključivost, te strah od dodira sa suvremenim kulturama
Gledamo li na kulturne fenomene u prvome redu kroz moralne, dogmatske i pedagoške aspekte, to će nam suziti pogled. Zato što se potencijalno bogatstvo i snaga estetike otima svakom discipliniranju.
Učiteljica malih gavrana imala je vjerojatno zastarjeli udžbenik iz kojeg nije mogla iščitati da mlade ne možete zaštiti od svijeta i da ih zato valja podučavati ophođenju sa stvarnošću. Time izražavam svoje uvjerenje da znamo ”letjeti”, da se znamo ophoditi s opasnostima, prepoznati ih, razlučivati, kritički čitati.
Ne moramo postati žrtvama medija, podleći njihovim ”zavodničkim” porivima. Zabranjeno je voće najslađe. Zato i jest mali gavran izigrao bojazan svojih roditelja i otpuhnuo u vjetar sve dobronamjerne savjete iskusnih gavrana; silno ga je golicala radoznalost da upozna svoju okolinu. ”Ma kakve opasnosti…Želim znati!” Mlade koji vjeruju da im upravo ”mračne” knjige govore nešto važno o životu i ne pokušajte zastrašiti zabranama. Poriv za znanjem će pobijediti!
Još tekstova ovog autora:
- Zahvala izvršnoj vlasti za neizigravanje povjerenja glasača
- Život u cijeloj Europi će se stubokom promijeniti
- Cijena bolje budućnosti je razračunavanje s prošlošću
- Pokret Me Too upozorava i na mračne strane svetosti
- Što piše a što ne piše u Papinom dokumentu o Amazoniji?
- Svećenici pobunjenici i crkveni disidenti – Ima li ih još uopće?
- Treća dob – Zlatna dob ili ”škart”?
- Neizrečeno i nedorečeno naslijeđe za novoga predsjednika
- Umjesto apela na askezu, angažman za bolji svijet
- Njemački katolici ne spremaju nikakvu šizmu
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.