autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

Autor: Željko Porobija / 08.12.2019. Leave a Comment

Željko Porobija

Željko Porobija

Bilo je to 1987. na početku mog duhovnog putovanja, negdje netom nakon povratka iz vojske. Sjedio sam na predavanju u matičnoj župnoj crkvi Svetog Petra i Pavla u Beogradu i slušao predavanje svog profesora filozofije religije Esada Ćimića.

Ćimić je već odavno bio poznat kao neortodoksni marksist, napisao je prilično zanimljivu knjigu Drama ateizacije, koja je, očito, privukla i pozornost mog tadašnjeg župnika, učenog isusovca Vladimira Horvata (koji će desetljećima kasnije dati javnu potporu knjigama koje negiraju ustaške zločine u Jasenovcu). Zdesna Ćimiću, kao posebni počasni gost, sjedio je pravoslavni teolog Irinej Bulović, sve je prolazilo u prilično prijateljskoj atmosferi.

– Vi vjerujete da Bog postoji. A mi vjerujemo da Bog ne postoji. Ali i jedni i drugi vjerujemo! – započeo je Ćimić svoje predavanje i pobrao prvi aplauz ne baš brojne publike što se sastojala od časnih sestara i nas koji smo krenuli u redefiniranje svog svjetonazora.

I taj stav da su i ateizam i religija samo dvije različite vrste vjerovanja dugo je bio i moj, paradoksalno rečeno, filozofski credo. Ateiste sam smatrao vjernicima koji zapravo nisu bili ni svjesni da su vjernici – što je pokazivalo njihovu epistemološku i psihološku inferiornost u odnosu na nas koji svjesno vjerujemo

Usput, dao sam tada i kratku izjavu za televiziju, koju je zanimalo nudi li Crkva neke sadržaje koje ne nudi Savez socijalističke omladine (!).

I taj stav da su i ateizam i religija samo dvije različite vrste vjerovanja dugo je bio i moj, paradoksalno rečeno, filozofski credo. Ateiste sam smatrao vjernicima koji zapravo nisu bili ni svjesni da su vjernici – što je pokazivalo njihovu epistemološku i psihološku inferiornost u odnosu na nas koji svjesno vjerujemo.

Takav se stav zadržao i u sociologiji – pa i danas prilikom popisa stanovništva ateizam stavljaju u rubriku “vjerska pripadnost“. Nijemci, pak, ateiste trpaju u prilično šaroliku skupinu onih ohne Konfession, bez vjerske pripadnosti (u kojoj se nalaze i vjernici koji nisu članovi niti jedne vjerske organizacije).

Nije Ćimić jedini koji je zastupao takav stav – kod njega je bilo samo neobično to što je on inače bio, kako već rekoh, marksist (pisao je i Uvod u socijalističko samoupravljanje).

Ovih dana iščitavam knjigu Unbelievers – An Emotional History of Doubt, koju je učeno i čitljivo napisao kalvinistički teolog Alex Ryrie.

“Moja teza, jednostavno, jest da nisu samo religijska vjerovanja odabrana zbog takvih instinktivnih, neartikuliranih, intuitivnih razloga. Nego je tako i s nevjerom.“, izriče Ryrie na početku svog narativa o povijesti ateizma.

Drugim riječima, ateizam ima svoje emotivne korijene – iako treba zapaziti da Ryrie ne smatra emocije nečim per se protivnim razumu.

A narativ je zanimljiv, ne ograničava se usko na filozofe koji su razvili ateističku misao, uzimaju se u obzir i društvene okolnosti, ali i cijela gomila ljudi koji nisu bili filozofi, ali su bili nevjernici.

Ryrie onda tvrdi da je filozofija došla puno kasnije, kad je trebalo racionalno opravdati već instinktivno i intuitivno prihvaćene ateističke stavove. U tome je svakako zreliji od svog anglikanskog kolege Milbanka, po kojemu se sva povijest nevjere odvijala na sveučilišnim katedrama (pa onda nevjera započinje teologijom franjevca Dunsa Škota).

Na početku povijesti ateizma, kako se navodi, nalazimo zapise o nekim pohlepnim i razvratnim bogatašima koji su znali dati izjave o nevjerovanju u Boga. Ryrie nije tako plitak da odmah implicira kako su ovi ljudi prvo postali pohlepni i razvratni, pa se onda odrekli religije kao ideje o Bogu koji nadzire naše ponašanje i to onda nagrađuje ili kažnjava u raju ili paklu.

Ali ubrzo Ryrie mora priznati da su se tu negdje, još u Srednjem vijeku, vremenu koje bismo mogli nazvati prapoviješću ateizma, brojni liječnici izjašnjavali kao nevjernici. Razlog je prilično jasan – njihova je profesija išla k tome da bolest objašnjava prirodnim uzrocima, tako da su i otvoreno odbacivali stoljećima uvriježene teze o epilepsiji kao posljedici demonske opsjednutosti.

Ali ubrzo Ryrie mora priznati da su se tu negdje, još u Srednjem vijeku, vremenu koje bismo mogli nazvati prapoviješću ateizma, brojni liječnici izjašnjavali kao nevjernici. Razlog je prilično jasan – njihova je profesija išla k tome da bolest objašnjava prirodnim uzrocima, tako da su i otvoreno odbacivali stoljećima uvriježene teze o epilepsiji kao posljedici demonske opsjednutosti

Ono što ovi liječnici zastupaju nije, zapravo, nikakav primjer emotivnog prihvaćanja nekog stava, oni su primjer jednog prvotnog naturalizma i začetka prirodnih znanosti.

Ryrie (baš kao i svojedobno Milbank) jednostavno prešućuje pandemiju kuge u 14. stoljeću – onu brutalnu realnost imunom na masovne procesije i molitve (koje su samo pomagale širenju zaraze), na bičevanja u znak pokore, a bogami i na progon Židova okrivljenih za trovanje rijeka.

Do stišavanja epidemije odgovorne za smrt gotovo polovice kršćanskog svijeta došlo je tek uvođenjem karantene, dakle, jednom razboritom, preventivnom mjerom. Liječnici su onda krenuli u još ustrajnije istraživanje ljudske anatomije, shvaćajući da su bolesti usko povezane s problemima u funkcioniranju naših organa, a ne s djelovanjem nadnaravnih sila.

Ryrie nastavlja onda priču s renesansnim kritičarima religijskih tradicija, koji su razotkrili probleme s neslaganjima antičkih rukopisa, s krivotvorinama, s lošim prijevodima – ali koji su ujedno i uvidjeli da se prilično uzvišene etičke pozicije, kakvu je, primjerice, zastupao Epikur, mogu zasnovati i bez nekog pozivanja na božanskog utemeljitelja (i kontrolora etike).

U toj emotivnoj povijesti ateizma – uz dosta ograda – spominje se i Walter Raleigh, optužen i za ateizam (iako je on to i u trenucima neposredno prije smaknuća javno negirao). No, po svemu sudeći, Raleigh je stvarno u jednoj diskusiji postavljao pitanje o duši, o njezinoj povezanosti s mozgom i sa srcem. Pitanja su zvučala jako skeptično – ali i kad malo bolje razmislite, bila je to prilično argumentirana i racionalna kritika ideje duše, one iste ideje koju su liječnici davno odbacili.

I već ova tri momenta – da ne idemo dalje u analizi ove inače zanimljive knjige – pokazuju da navodna emotivna povijest ateizma i nije bila baš tako emotivna, da su se vrlo racionalni argumenti ustalili puno prije pojave Spinoze, Humea i francuskih prosvjetitelja.

Koliko su Ryrie i njegovi istomišljenici u krivu postalo bi još jasnije kad bi tko napisao, primjerice, povijest razvoja kršćanske ideje.

Što tu imamo na početku? Vizije apostola Pavla, pa onda priče Evanđelista o Isusovim čudima i uskrsnuću – priče zapisane desetljećima nakon navodnih događaja, te neprestano pozivanje čitatelja da vjerom prihvate svjedočanstva apostola, da vjeruju čak i ako ne vide (jer su takvi posebno blaženi).

I dok je danas postalo popularno pljuvanje po takozvanom novom ateizmu, volio bih da mi nađete ijedan jedini tekst kod “četiri jahača apokalipse“ u kojemu netko od njih govori o bilo kakvom ukazanju i mističnom iskustvu kao temelju ateizma ili u kojemu se poziva čitatelja na prihvaćanje njihovih stavova vjerom.

Na kraju bih dodao i nešto iz vlastite duhovne biografije, one koju sam spomenuo na početku ovog teksta.

Ja sam klasični primjer emotivca, sklon sam intuitivnom i instinktivnom prihvaćanju raznih ideja. Ali zadnja stvar koju sam htio u svom životu bila je ateizam. Protiv njega sam ne samo pisao, nego mu se i protivio cijelim svojim bićem.

I dok je danas postalo popularno pljuvanje po takozvanom novom ateizmu, volio bih da mi nađete ijedan jedini tekst kod “četiri jahača apokalipse“ u kojemu netko od njih govori o bilo kakvom ukazanju i mističnom iskustvu kao temelju ateizma ili u kojemu se poziva čitatelja na prihvaćanje njihovih stavova vjerom

Meni ateizam stvarno nije nimalo trebao – bio sam do ušiju u vjeri, radio kao pastor i teolog, načelno bio zadovoljan svojim tadašnjim životom.

Ateističkim argumentima pružao sam otpor žešći nego Rusi kod Staljingrada, ali se zdanje moje religioznosti kršilo i topilo upravo pod kanonadom tih meni osobno nepoželjnih argumenata.

Trebalo je nekoliko godina duhovne agonije da samom sebi priznam da sam postao ateist, pa još nekoliko godina da s time izađem u javnost.

Možda sam stvarno naivan što i dalje ne vidim moćniju silu za promjenu stava od argumenta. Ništa se ne događa preko noći, ništa ne ide bez emocija (to već zvuči kao otkrivanje tople vode), svejedno, ipak je na kraju krajeva odlučujući faktor argument.

A u tom području ateizam i religija nalaze se na potpuno suprotnim polovima. Navodna iracionalnost ateizma i tvrdnja kako se i tu radi o nekoj prikrivenoj religiji – koliko god to simpatično zvučalo iz usta jednog marksista 1987. godine – samo je posljednje utočište teologa koji nekako žele opravdati vlastitu iracionalnost i tvrdoglavu otpornost na racionalne argumente.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

  • Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
  • Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
  • Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
  • Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
  • Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
  • Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
  • Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
  • Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
  • Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
  • Crkva može biti sretna, Hrvati nemaju pojma o Bibliji

» Svi tekstovi ovog autora

Share this:

  • LinkedIn
  • Facebook
  • Twitter
  • Print

Filed Under: A/TEOBLOGIJA Tagged With: a/Teoblogija, Alex Ryrie, ateizam, Bog, Epikur, Esad Ćimić, Irinej Bulović, Milbank, religija, Vladimir Horvat, Walter Raleigh, Željko Porobija

Leave a Reply Cancel reply

You must be logged in to post a comment.

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT