Zdravka Govedarica
Zaključuju se poveznice prošlosti i budućnosti, poveznice između dvaju trenutaka na vremenskoj liniji čiju stvarnost shvaćam tek trenutačno.
Tad doista pomislite kako ništa nije slučajno i kako se butterfly effect širi raznim vektorskim pravcima, i prostorno i vremenski, te vam se učinilo da mogu baš ti efekti koje ne umijemo definirati na ovom stupnju znanosti i tehnologije biti značajni nekom budućem genijalcu u objašnjavanju vremena kao fizikalne veličine na ispravan način.
U svakom slučaju, meni kao običnom smrtniku, neke neobične podudarnosti ili, pak, neki događaji u kojima doživim značajnu sponu, šire maštu i postavljaju teze, dakako nevažne za iole ozbiljnije razmatranje, osim kao temu za intrigaciju sebe same u svom mikrosvijetu.
Organizam mi je prepun kemije, kemoterapija je razlila štošta u moju krv i dovela to štošta u stanice mog organizma. Tako natopljen pretrpio je različita stanja, bolna i manje bolna, ali čudno je kako vas neka banalna stvar u takvim okolnostima prenerazi i kako vam baš ona zna ”baciti svu istinu u oči”.
Noć, nakon višesatne borbe s nuspojavama, ležim u krevetu i gledam u tamu. Smirena sam i opuštena, ne razmišljam o bolesti ni o sudbini, prestanak boli u kostima donosi olakšanje, noć je tiha i mirna i takva je moja nutrina u njoj.
Odjednom, kao niotkuda, čujem zujanje komarca. Nije ih bilo ove godine, otkud ovaj nesretnik u mojoj sobi i to sad kad su se sve nedaće smirile i kad je noć poslala kolijevku za uspavljivanje.
Nisam dovoljno dobra ni za komarca. Odjednom sam se počela osjećati kao strvina, kao nešto što je započelo svoj proces raspadanja, a da nije ni svjesno toga. Odjednom sam ja bila nešto trulo iznutra čije stanje obznanjuje jedan komarac u to gluho doba noći
Zujanje postaje sve glasnije, ja postajem plijen jednom sićušnom biću koje kruži oko mene poput satelita. Puštam minute u njihovom protjecanju i razmišljanju da li da se ustanem, upalim svjetlo i zamijenim položaje lovine i lovca.
Zaključujem po zvuku zujanja da se komarac približava i udaljava od mene, sad već u nekoliko navrata, ali to je sve. A onda, polako se stvara misao pa se potom sve više učvršćuje kao gipsana masa.
Misao koja me je od početka teze do konačnog zaključka više ”zabetonirala” nego kad je liječnik izrekao moju dijagnozu. Misao koja se počinje oblikovati u rečenicu što se vrišteći kreće unutar moje glave.
”Komarac osjeća tvoju krv iznad površine tvog tijela i na neki, biološki gledano, jednostavan, a opet istovremeno krajnje sofisticiran način, zna da si zatrovana”.
Naredne minute su protjecale u mom iščekivanju, u žarkoj želji za njegovim ubodom, makar jednim i to bilo gdje, ali isti se nije dogodio. Komarac je dolazio još u nekoliko navrata, ali signali koji su dopirali do njegovih stanica bili su alarmi da je ovaj organizam štetan za njegovo kratkotrajno postojanje.
Nisam dovoljno dobra ni za komarca. Odjednom sam se počela osjećati kao strvina, kao nešto što je započelo svoj proces raspadanja, a da nije ni svjesno toga. Odjednom sam ja bila nešto trulo iznutra čije stanje obznanjuje jedan komarac u to gluho doba noći.
Eto, kad nije jasno izrečena dijagnoza, kad nekoliko desetaka raznih papira isprintanih u A4 formatu s nizom pretraga i terapija na kojima se stalno iznova, crno na bijelo, iščitava Carcinom mammae.
Zujanje postaje sve glasnije, ja postajem plijen jednom sićušnom biću koje kruži oko mene poput satelita. Puštam minute u njihovom protjecanju i razmišljanju da li da se ustanem, upalim svjetlo i zamijenim položaje lovine i lovca
Da sam ikako mogla s bilo čim udobrovoljiti komarca na jedan jedini ubod, makar na slijetanje na moju kožu, učinila bih to. Grozničavo sam željela dokaz da sam na pogrešnom putu procjene situacije, ali do jutra ona se još samo više učvrstila.
Sva sreća da sam tragediju prebacila u komediju, čovjek kad se nasmije na svoj račun, sebe liječi najboljim lijekom.
Kćerka je ustala ujutro, a ja sam joj uz uobičajeno ”Dobro jutro”, rekla: ”Eto, više ni za komarce nisam dovoljno dobra”.
Nakon nekoliko dana razmišljajući o tom događaju sjetih se teksta kojeg sam napisala prije par unazad i objavila ga na Facebooku. U njemu sam opisala razloge zašto sam poštedjela jednog komarca koji se, za razliku od ovog, napio moje krvi.
Pomislih, čudna je to podudarnost. Obostrana pošteda, premda iz potpuno drugačijih pobuda. Ipak, sad smo jedan naprema jedan u mom mikrosvijetu. Tko zna kakvu sam ja informaciju prenijela komarčevom srodniku prije nekoliko godina.
Butterfly effect bi u svom izrazu u mom slučaju imao naziv jednog drugog insekta. Kakogod, neka ostane leptir, uostalom kakvagod spoznaja bila ja se ne odričem krila za jedan novi let nakon svih ovih udaraca.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Je l’ itko ikada vidio raka da se smije?
- Ponekad najteže bitke dobiva dijete u nama
- Između udarca i utjehe
- Potresi u nama i izvan nas
- Bolest vam sve zamuti, samo ne uvid u ljude!
- I pjesma je ponekad vrisak
- Kad padamo, za nešto se moramo uhvatiti!
- Čarobna formula je stati na vrijeme prije nego što zakuhamo
- Ja, usvojeno ”dite” iz ”Malog mista”
- RAKıJA
