Kada je mirna i tiha, tada mi je Ljubljana najdraži grad na svijetu. Upravo je takva danas, dok ovo pišem (subota), uskršnja, praznična i spokojna. Ulice su prazne, pa čak i kod moje povrćarke, na tržnici, gdje se subotom vuku repovi, nije bilo nikoga, a i u pošti su bile samo službenice.
Građani i građanke krenuše na putovanja i dopuste, mnogi odoše u vikendice, a mnogi se zatvoriše u svoje domove i u njima pripremaju praznička jela. Nakon toga s tom hranom odlaze u crkve da bi se kućama vratili s blagoslovljenom hranom: šunkom kao Kristovim mesom, hrenom kao čavlima kojima su ga pribili na križ…
U Sloveniji je Krist sveta figura s posebnim moćima. Svake se godine iznova pitam zbog čega ga većina slavi kao razapetoga. Slave njegovu muku i pred njegovim ranama padaju na koljena. U crkvama i kapelama na križu umirući Isus, pognute glave, tješi vjernike. Kao da ne vjeruju da je Isus ustao! U zemljama Južne Amerike i Afrike ljudi plešu i raduju se njegovu uskrsnuću, miluju i ljube uskrsla brata. U Sloveniji, ponizno pognute glave, proživljavaju njegovu muku te oplakuju njegove rane i smrt.
Duhovno ispražnjeni ispunjenje svog nedostatka traže vani. U materijalnom svijetu. U svijetu moći i vlasti, kontroliranja i nadziranja. Brojni to čine pouzdajući se u Kristovu muku i njegovo raspeto tijelo. A za ovog Velikog tjedna buljeći u Kristove rane i čekajući sudnji dan, kada će doći, s ognjem i mačem, ispraviti nepravde, kazniti grešnike i nagraditi nedužne…
Zar stvarno proživljavaju Kristovu muku? Meni se čini da na nj, stalno iznova, projiciramo vlastite križeve i teškoće. A kada ih vide izvan sebe, tad se spuste na koljena pred mukom Njegovom. Zato jer ih je strah ući u se i isplakati se nad svojom ranjenošću. Ponovo doživjeti vlastite traume, uroniti u vlastitu bol. I vjerovati kako je moguće ponovo se dignuti, napustiti dolinu suza i otpuštenih grijeha slaviti život.
U današnjem Delu, u njegovu subotnjem prilogu, koji piše jungovski psihoanalitičar i godinu dana moj učitelj psihološke astrologije dragi Matjaž Regovec, čitam: ”Mi, Slovenci, imamo sve znakove traumatiziranog naroda”. Novinarka Patricija Maličev oslikava portret slovenske kolektivne duše i pokazuje joj obris traumatiziranog naroda: ”Mimika lica ne odražava stvarno raspoloženje – to je jedan od najvažnijih pokazatelja dinamike traume. Drugi je zatvorenost, nedostatak reagiranja, prestrašenost; uglavnom se radi o krutosti i nepovjerenju iskazanom u odnosima jednih s drugima.”
Ljudi s ove strane Alpa navikli su prešutjeti ružne riječi. Pretvoriti ih u obiteljsku tajnu. U tabu koji kasnije tlači i nadolazeće generacije. Iz pokoljenja u pokoljenje proteže se slovenski put trpljenja. Tajna se pretvara u krivicu i sram, a on u smrtni strah… Zbog toga se u ovim kriznim vremenima još dublje skrivamo u se te gunđamo i proklinjemo. Trpimo.
”Kad nastupi kriza, tada treba riskirati i načiniti nešto što se ispočetka čini nemogućim. Treba ući u se i pronaći duhovnu iskru koja će učiniti mogućim riskiranje i pokretanje ka činjenju onog nemogućeg. Otvorimo vrata, zasučimo rukave, prikupimo postojeću snagu, pogledajmo na drukčiji način i okrenimo se novim, drukčijim mogućnostima”, savjetuje Matjaž Regovec.
Treba ući u se i pronaći duhovnu iskru. Kako bi za to izvrsna prilika bila slavljenje Uskrsa! Kada ne bismo oplakivali samo Kristove rane nego i svoje. Kada bismo uklanjali svoje obrambene mehanizme i micali tepihe pod koje smo pomeli svoje boli. Kada bismo na proštenje nosili svoje otvoreno, ranjeno srce, ispružili ruke i u dlanove prihvatili nadu. Njegovo uskrsnuće. Da bismo stvarno vjerovali!
Ne treba! klikće pjesnikinja Alenka Rebula. Ne treba!, kaže u pjesmi Krist u Sloveniji, koju čitam prije svake Velike noći. Dok ovo čitate ona je za nama, ali nije završila. Dok, razriješeni i oslobođeni, punim plućima ne udahnemo radost bivanja dotle smo u muci raspetoga
Koliko je u mojoj zemlji onih koji stvarno vjeruju? Statistika je pobrojala sve one koji su bili kršteni, bez obzira na to vjeruju li u uskrslog Krista ili ne. Važno je samo to da RKC ima papir o obavljenom krštenju. A što je u srcima ”vjernika” kao da krstitelje baš i nije briga…
”Slovenskom je narodu psihološki komunizam učinio ogromnu štetu. Komunizam, koji je promiskuitetno uzurpirao božje mjesto i ljudima dao pogrešan znak da se može živjeti bez duhovnosti”, zaključuje Regovec. Naime, uvjeren je kako: ”Kad nastupi kriza, tada se treba duhovno povezivati. Zato je u Sloveniji toliko samoubojstava i opće negativnosti, zavisti, nepriznavanja drukčijih… To je temeljna dinamika duhovne praznine.“
Duhovno ispražnjeni ispunjenje svog nedostatka traže vani. U materijalnom svijetu. U svijetu moći i vlasti, kontroliranja i nadziranja. Brojni to čine pouzdajući se u Kristovu muku i njegovo raspeto tijelo. A za ovog Velikog tjedna buljeći u Kristove rane i čekajući sudnji dan koji će doći, s ognjem i mačem, ispraviti nepravde, kazniti grešnike i nagraditi nedužne…
Ne treba! klikće pjesnikinja Alenka Rebula. Ne treba!, kaže u pjesmi ”Krist u Sloveniji”, koju čitam prije svake Velike noći. Dok ovo čitate, ona je za nama, ali nije završila. Dok razriješeni i oslobođeni, punim plućima ne udahnemo radost bivanja dotle smo u muci raspetoga. Tako dugo dok uistinu ne otvorimo oči i osmjehnemo se oslobođeni u svoj svojoj veličini, hrabri nas Alenka Rebula:
Ljubljena braćo
što li to radite
ne treba trpjeti za slavu moju
ne treba crnčiti za kraljevstvo moje
ne treba moliti za uslišan biti
ne treba se pokoravati za čovjekom biti
ne treba darovati ni jedno janje više
ne treba klečati
ne treba se borit za pobjedu moju
ne treba gledat u raspeto tijelo
jer obilje odrješenja svakojakog imam
i poklanjam vam sve badava
odavno sam smrt nadvladao
a vi i dalje križeve činite
i posvud ih podižete
k’o vješala turobna
zasjeniste nebo i zemlju moju
za mnome djeca ne mogu
putem rajskim
ne osjete odrasli
da su i izliječeni
ovamo pogledajte
prestanite buljiti u rane moje
i sudnji dan čekati
nikada neću s ognjem i mačem doći
ne trebam pravdu i istinu dijelit
pogrešno me razumjeste
glas mi se kroz stoljeća izgubio
neprijatelja nemam
ne kažnjavam i ne nagrađujem
tek vječito na vas čekam
ne treba
samo oči otvorite
i meni se osmjehnite
oslobođeni
u veličini svojoj
za mnome kliknite
ne treba!
(Sa slovenskog preveo: Dubravko Poletti Kopešić)
Još tekstova ovog autora:
- Moramo živjeti drugačije
- Vrt – vrata novog svijeta
- Moja učiteljica – SMRT
- Hvalospjev učiteljima
- Proljetno čišćenje
- O mutirajućoj generaciji
- Živjele razlike!
- Maska ili ono ispod nje?
- Ljevičarske litanije
- Otputovanja Tomaža Pengova
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.