autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Ne zatajiti ni majku ni oca ni svoj jezik

Autor: Miljenko Jergović / 19.12.2015. Leave a Comment

Miljenko Jergović Foto: Ivan Posavec

Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec

Prije nekoliko dana izbjegao sam čuti ukrajinskog pisca, prozaista, vrlo modernih stilskih nazora, koji je objedinio književni nastup i nastup bijesa, te je zagrmio protiv Svetlane Aleksijevič, rugao se Nobelovoj nagradi za književnost i Bjeloruskinju optužio za aroganciju, jer piše ruskim jezikom. Njemu je ruski jezik arogancije. Takav stav ne brani racionalnim, filološkim niti književnim argumentima, nego onom odavno poznatom rečenicom: “Ne znate vi njih. A ja uz njih svakodnevno živim!” I zamislite, veli on, kako bi to bilo da neki hrvatski pisac piše srpskim jezikom. I još da pritom živi u Hrvatskoj!

Osjetio sam istinsku sreću što sam, umjesto da slušam ukrajinskoga pisaca, išao u Trst, šetao niz Via San Nicolò, pozdravio se s brončanim Umbertom Sabom, pa preko Piazze dell’ Unita d’Italia gledao betlehemske jaslice kako se gube u plavetnilu mora i obzora dok čekaju Krista.

Jer da sam bio tu, na književnoj priredbi koja je ugostila ukrajinskog pisca, morao bih mu nešto reći o srpskoj ekavici s koje je posmrtno prevođen Antun Branko Šimić, o Bori Ćosiću, velikome hrvatskom piscu poteklom iz srpske književnosti, koji dosljedno piše svojim jezikom, sačinjenim od nekoliko različitih jezika, a dobar dio godine živi u Hrvatskoj, te o Ivi Andriću, čiji je jezični izbor izvorom jednoga od najžešćih kulturnih prijepora. Naročito među onima koji Andrića nisu čitali. Ali srećom, kažem, nisam tog dana bio u Puli, i nisam nazočio osudi Svetlane Aleksijevič zbog jezične arogancije.

Da sam bio tu, na književnoj priredbi koja je ugostila ukrajinskog pisca, morao bih mu nešto reći o srpskoj ekavici s koje je posmrtno prevođen Antun Branko Šimić, o Bori Ćosiću, velikome hrvatskom piscu poteklom iz srpske književnosti, koji dosljedno piše svojim jezikom, sačinjenim od nekoliko različitih jezika, a dobar dio godine živi u Hrvatskoj, te o Ivi Andriću, čiji je jezični izbor izvorom jednoga od najžešćih kulturnih prijepora. Naročito među onima koji Andrića nisu čitali. Ali srećom, kažem, nisam tog dana bio u Puli, i nisam nazočio osudi Svetlane Aleksijevič zbog jezične arogancije

Ovo se zbivalo dva dana nakon što je Svetlana Aleksijevič u Stockholmu primala Nobelovu nagradu. Govor zahvale – koji većina dobitnika, pa tako i ona, iskoriste za svojevrsnu autopoetičku ispovijed – završila je svojevrsnom osobnom legitimacijom: “Ja imam tri doma – moju bjelorusku zemlju, domovinu mog oca u kojoj sam provela život, Ukrajinu, domovinu moje mame, gdje sam se i rodila, i veliku rusku kulturu bez koje ne mogu sebe ni zamisliti. Sve ih volim. Ali teško je u naše vrijeme govoriti o ljubavi.”

Sa stanovišta ukrajinskog nacionalista – kojemu su ratne prilike omogućile da izgovara onu sveprožimajuću i ušutkujuću formulu “ne znate vi kakvi su oni, ne znate vi kako je to” – ona je nacionalni izdajnik jer piše na ruskom i veliku rusku kulturu smatra svojom.

Sa stanovišta bjeloruskog nacionalista, ona je Ruskinja, a ne Bjeloruskinja, jer izbjegava pisati na stoljećima potiskivanom i osporavanom bjeloruskom jeziku.

Sa stanovišta ruskog nacionalista, Svetlana Aleksijevič nije Ruskinja, koliko god pisala na ruskom i rusku kulturu smatrala svojom vlastitom. Pored toga, ona se vrlo negativno odnosi prema Vladimiru Putinu, ruskome političkom i teritorijalnom hegemonizmu i općenito prema onom što je danas model ruskog patriotizma.

Svetlana Aleksijevič je svojevrsna bezdomnica, svačija izdajnica, jer ne postoji kolektiv koji bi je čista srca smatrao svojom, a da pritom svojim ne smatra i ponešto od onoga što pripada neprijatelju.

Notorno je da se ta žena, makar i iz razloga životnog komfora, nije mogla odricati ničega od onog što ona jest. Da se odricala, ne bi pisala onako kako piše. I ne bi pisala o onome o čemu piše. I ne bi na kraju dobila ni Nobelovu nagradu.

Kada njezini mrzitelji, od anonimnih komentatora iz septičkih jama u dnu internetskih objava naših novinskih članaka pa sve do spomenutog ukrajinskog pisca, sikću kako Svetlana Aleksijevič ne bi dobila Nobelovu nagradu da nije ono što jest, oni su naravno u pravu. Ali nisu švedskih akademici nagradili njezinu osobnu legitimaciju, nego su nagradili djelo koje je iz takve legitimacije proizašlo. A to je važna razlika.

Svetlana Aleksijevič je svojevrsna bezdomnica, svačija izdajnica, jer ne postoji kolektiv koji bi je čista srca smatrao svojom, a da pritom svojim ne smatra i ponešto od onoga što pripada neprijatelju. Notorno je da se ta žena, makar i iz razloga životnog komfora, nije mogla odricati ničega od onog što ona jest. Da se odricala, ne bi pisala onako kako piše. I ne bi pisala o onome o čemu piše. I ne bi na kraju dobila ni Nobelovu nagradu

Dok u svome štoklomskom govoru ispovijeda svoju zemaljsku i književnu vjeru, Svetlana Aleksijevič ništa ne pojednostavljuje i nikoga ne zataji. Ali sve je već samo po sebi jednostavno.

Ona se nije rodila danom raspada Sovjetskog Saveza, a ni dvije-tri godine ranije, padom Berlinskog zida i historijskim porazom komunističke ideologije. Rodila se 1948, i sve što je odživjela dio je nje. Nije političarka, nije ni obična ucijenjena građanka, a nije ni bivša suradnica komunističkih tajnih službi, koja bi da se sakrije u patriotizmu i nacionalizmu.

Biti pisac znači biti sve što jesi. I biti svatko koga si ikada sreo, biti svaki od onih stvarnih ili imaginarnih stvorova, koji su te povlastili odlukom da budu tvoji književni likovi. Književnost je uvijek u cjelini svijeta, u lokalnom doživljaju koji obuhvati sve. Imati srca za neprijatelja više nego za prijatelja, razumjeti i ono što je tako nerazumljivo i nerazumno da nas poništava. To je književnost.

“Živjela sam u zemlji gdje su nas od djetinjstva učili umiranju. Učili su nas smrti. Govorili su nam da čovjek postoji da bi sebe dao drugome, da bi sagorjeo, da bi se žrtvovao. Učili su nas da volimo čovjeka sa oružjem. Da sam odrasla u nekoj drugoj zemlji, ne bih mogla da prođem ovaj put.”

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata u Bjelorusiji je poginuo svaki četvrti Bjelorus. Muškarci su ginuli u partizanima, kao vojnici Crvene armije ili kao domaći izdajnici, ginuli su kao taoci ili se za njihovu smrt ne bi ni znalo, nego su se desetljećima vodili kao nestali.

“Naš dječji svijet bio je – svijet žena. Dobro pamtim da žene nisu govorile o smrti, nego o ljubavi. Govorile su o tome kako su se posljednjeg dana rastajale od svojih voljenih, kako su ih čekale, kako ih čekaju i danas. Prošle su mnoge godine, a one su ih čekale: ‘neka se vrati bez ruku, bez nogu, nosit ću ga na rukama’ Bez ruku, bez nogu… Čini mi se da sam od djetinjstva znala što je to ljubav…”

Svetlana Aleksijevič je od onih pisaca koji po vlastitoj odluci ništa i nikoga ne izmišljaju. Svi njezini likovi postojali su. Ili još uvijek postoje. Ona je njihov glas, oni kroz nju govore. I na taj se način događa dvostruko samoostvarenje: artikuliraju se glasovi postsovjetske, postkomunističke epohe, famozni crveni čovjek dobiva pravo glasa, ali se istovremeno i autorica artikulira, samoostvaruje se u cjelini svoga identiteta

Svetlana Aleksijevič je od onih pisaca koji po vlastitoj odluci ništa i nikoga ne izmišljaju. Svi njezini likovi postojali su. Ili još uvijek postoje. Ona je njihov glas, oni kroz nju govore. I na taj se način događa dvostruko samoostvarenje: artikuliraju se glasovi postsovjetske, postkomunističke epohe, famozni crveni čovjek dobiva pravo glasa, ali se istovremeno i autorica artikulira, samoostvaruje se u cjelini svoga identiteta.

Njezino je pisanje književnost, i nešto više od književnosti. Način da se bude, i da se bude cijela. Da se ne raspe i ne rasturi kao Sovjetski Savez. I da se ne pretvori u mržnju, kao što se u mržnju pretvorio Sovjetski Savez. Pritom, naravno, riječ je o mržnji prema samome sebi i prema samoj sebi.

Svetlana Aleksijevič u štokholmskom govoru analizira promjenu koja se u proteklih četvrt stoljeća dogodila u srcima ljudi. Nadu s početka devedesetih zamijenio je strah. A zemlja je pri izboru između toga da bude jaka i toga da bude ugledna izabrala prvo. Ta zemlja je Rusija. Ali može biti i Bjelorusija. I Ukrajina. Malo koja od postsocijalističkih zemalja drukčije je birala u izboru između snage i ugleda.

Ona bilježi što je sve čula putujući postkomunističkom Rusijom: “Ruski život mora biti zao, beznačajan, tako da se duša uzdigne, postane svjesna da ne pripada svijetu… Što je prljavije i krvavije, to se ruskoj duši otvara veći prostor.” Ili: “Za novu revoluciju nema ni snage ni ludila. Nema hrabrosti. Ruskom je čovjeku potrebna ideja od koje se diže kosa na glavi.” Ili: “Naš život se ljulja – između kaosa i logorske barake. Komunizam nije umro. Leš je živ.”

Ljudi ponekad uživaju u negativnim predrasudama o sebi. Ljubiš sebe ljubeći svoje govno. Tako je lakše. To je samo jedan od nacionalističkih varijeteta.

Veličina Rusije u očitoj je disproporciji s jadom ruskoga života, onoga današnjeg i onoga o kojemu je pisao Dostojevski. Stoga je utješna i ta rečenica: “Ruskom je čovjeku potrebna ideja od koje se diže kosa na glavi.” Iako, ima u tom istine. Nijemci su, usprkos opijumu nacionalsocijalizma, od početka 1943. bezglavo bježali niz Rusiju i Ukrajinu, pa prema Zapadu. Rusi su, čak i za Hitlerov ukus, odveć lako umirali. Ljubili su smrt, kao što je danas ljube šehidi Al Bagdadijevog kalifata. Samo protiv Rusa oni nemaju nikakve šanse…

Pusto je književnom daru u glavi nacionalista. Ne zna kud bi sa sobom. Život pripada čistim identitetima. Književnost pripada hibridima, izdajnicima, ljudima s granice. Književnost pripada onima koji se sjećaju. Sjećanja su subverzivnija od svake ideologije. Od njih se diže kosa na glavi. To je Svetlana Aleksijevič. Kratke rečenice. Muk opustošenih

Ali Svetlana Aleksijevič se ne bavi time. Njezin je svijet zadan Oktobarskom revolucijom i njezinim transgeneracijskim, stoljetnim posljedicama. Tom svijetu švedski su se akademici poklonili.

Dobro su znali što čine. Književnost pripada hibridnim identitetima. Danas je tako, je li ikada bilo drukčije? Mislim da nije. Stoga je i onaj ukrajinski pisac kojeg sam propustio sresti osuđen na beznačajnost. Bez obzira na eventualni dar.

Pusto je književnom daru u glavi nacionalista. Ne zna kud bi sa sobom. Život pripada čistim identitetima. Književnost pripada hibridima, izdajnicima, ljudima s granice. Književnost pripada onima koji se sjećaju. Sjećanja su subverzivnija od svake ideologije. Od njih se diže kosa na glavi. To je Svetlana Aleksijevič. Kratke rečenice. Muk opustošenih.

(Prenosimo s autorova portala).

Još tekstova ovog autora:

  • Balašević Sarajlijama: ja sam kriv taman i da nisam kriv
  • Obnova na Baniji zločin je ratnog profiterstva
  • Pucnjava iz strojnice po mirnim i uzornim građanima
  • Hrvoje Tkalčić, lovac na potrese
  • Mate Janković, Babettina gozba na Baniji
  • Kako je Hrvatska radiotelevizija prešutjela ime Isusovo
  • Baniji ćemo pomoći u ime vlastite slobode od bijede i straha
  • Majske Poljane, kratka povijest jednoga sela u Hrvatskoj
  • Rizik bolesti neusporedivo je veći od rizika cijepljenja
  • Alis Marić ili hrvatski put k sreći

» Svi tekstovi ovog autora

Share this:

  • LinkedIn
  • Facebook
  • Twitter
  • Print
  • Email

Filed Under: OSVRT Tagged With: Antun Branko Šimić, Bjelorusija, Dostojevski, Jezik, književnost, Miljenko Jergović, pisac, Rusija, Sovjetski Savez, Svetlana Aleksijevič, Trst, Ukrajina, Via San Nicolò

Leave a Reply Cancel reply

You must be logged in to post a comment.

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Mirko Graorac: Neću pomilovanje, nego obnovu postupka

    Mirko Graorac: Neću pomilovanje, nego obnovu...

    m-bacic
  2. Šeks & drugs

    Šeks & drugs

    viktor-ivancic
  3. Štepinčevo

    Štepinčevo

    marinko-culic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Roguljski stoka-alarm

    Roguljski stoka-alarm

    goran-gazdek
  2. Spas u zadnji čas

    Spas u zadnji čas

    vladimir-jurisic
  3. Skupili pare za Baniju

    Skupili pare za Baniju

    z-v

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Otvorena Banijska kuća

    Otvorena Banijska kuća

    28.01.2021.
  2. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  3. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se
loading Cancel
Post was not sent - check your email addresses!
Email check failed, please try again
Sorry, your blog cannot share posts by email.