autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Ne zatajiti ni majku ni oca ni svoj jezik

Autor: Miljenko Jergović / 19.12.2015. Leave a Comment

Miljenko Jergović Foto: Ivan Posavec

Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec

Prije nekoliko dana izbjegao sam čuti ukrajinskog pisca, prozaista, vrlo modernih stilskih nazora, koji je objedinio književni nastup i nastup bijesa, te je zagrmio protiv Svetlane Aleksijevič, rugao se Nobelovoj nagradi za književnost i Bjeloruskinju optužio za aroganciju, jer piše ruskim jezikom. Njemu je ruski jezik arogancije. Takav stav ne brani racionalnim, filološkim niti književnim argumentima, nego onom odavno poznatom rečenicom: “Ne znate vi njih. A ja uz njih svakodnevno živim!” I zamislite, veli on, kako bi to bilo da neki hrvatski pisac piše srpskim jezikom. I još da pritom živi u Hrvatskoj!

Osjetio sam istinsku sreću što sam, umjesto da slušam ukrajinskoga pisaca, išao u Trst, šetao niz Via San Nicolò, pozdravio se s brončanim Umbertom Sabom, pa preko Piazze dell’ Unita d’Italia gledao betlehemske jaslice kako se gube u plavetnilu mora i obzora dok čekaju Krista.

Jer da sam bio tu, na književnoj priredbi koja je ugostila ukrajinskog pisca, morao bih mu nešto reći o srpskoj ekavici s koje je posmrtno prevođen Antun Branko Šimić, o Bori Ćosiću, velikome hrvatskom piscu poteklom iz srpske književnosti, koji dosljedno piše svojim jezikom, sačinjenim od nekoliko različitih jezika, a dobar dio godine živi u Hrvatskoj, te o Ivi Andriću, čiji je jezični izbor izvorom jednoga od najžešćih kulturnih prijepora. Naročito među onima koji Andrića nisu čitali. Ali srećom, kažem, nisam tog dana bio u Puli, i nisam nazočio osudi Svetlane Aleksijevič zbog jezične arogancije.

Da sam bio tu, na književnoj priredbi koja je ugostila ukrajinskog pisca, morao bih mu nešto reći o srpskoj ekavici s koje je posmrtno prevođen Antun Branko Šimić, o Bori Ćosiću, velikome hrvatskom piscu poteklom iz srpske književnosti, koji dosljedno piše svojim jezikom, sačinjenim od nekoliko različitih jezika, a dobar dio godine živi u Hrvatskoj, te o Ivi Andriću, čiji je jezični izbor izvorom jednoga od najžešćih kulturnih prijepora. Naročito među onima koji Andrića nisu čitali. Ali srećom, kažem, nisam tog dana bio u Puli, i nisam nazočio osudi Svetlane Aleksijevič zbog jezične arogancije

Ovo se zbivalo dva dana nakon što je Svetlana Aleksijevič u Stockholmu primala Nobelovu nagradu. Govor zahvale – koji većina dobitnika, pa tako i ona, iskoriste za svojevrsnu autopoetičku ispovijed – završila je svojevrsnom osobnom legitimacijom: “Ja imam tri doma – moju bjelorusku zemlju, domovinu mog oca u kojoj sam provela život, Ukrajinu, domovinu moje mame, gdje sam se i rodila, i veliku rusku kulturu bez koje ne mogu sebe ni zamisliti. Sve ih volim. Ali teško je u naše vrijeme govoriti o ljubavi.”

Sa stanovišta ukrajinskog nacionalista – kojemu su ratne prilike omogućile da izgovara onu sveprožimajuću i ušutkujuću formulu “ne znate vi kakvi su oni, ne znate vi kako je to” – ona je nacionalni izdajnik jer piše na ruskom i veliku rusku kulturu smatra svojom.

Sa stanovišta bjeloruskog nacionalista, ona je Ruskinja, a ne Bjeloruskinja, jer izbjegava pisati na stoljećima potiskivanom i osporavanom bjeloruskom jeziku.

Sa stanovišta ruskog nacionalista, Svetlana Aleksijevič nije Ruskinja, koliko god pisala na ruskom i rusku kulturu smatrala svojom vlastitom. Pored toga, ona se vrlo negativno odnosi prema Vladimiru Putinu, ruskome političkom i teritorijalnom hegemonizmu i općenito prema onom što je danas model ruskog patriotizma.

Svetlana Aleksijevič je svojevrsna bezdomnica, svačija izdajnica, jer ne postoji kolektiv koji bi je čista srca smatrao svojom, a da pritom svojim ne smatra i ponešto od onoga što pripada neprijatelju.

Notorno je da se ta žena, makar i iz razloga životnog komfora, nije mogla odricati ničega od onog što ona jest. Da se odricala, ne bi pisala onako kako piše. I ne bi pisala o onome o čemu piše. I ne bi na kraju dobila ni Nobelovu nagradu.

Kada njezini mrzitelji, od anonimnih komentatora iz septičkih jama u dnu internetskih objava naših novinskih članaka pa sve do spomenutog ukrajinskog pisca, sikću kako Svetlana Aleksijevič ne bi dobila Nobelovu nagradu da nije ono što jest, oni su naravno u pravu. Ali nisu švedskih akademici nagradili njezinu osobnu legitimaciju, nego su nagradili djelo koje je iz takve legitimacije proizašlo. A to je važna razlika.

Svetlana Aleksijevič je svojevrsna bezdomnica, svačija izdajnica, jer ne postoji kolektiv koji bi je čista srca smatrao svojom, a da pritom svojim ne smatra i ponešto od onoga što pripada neprijatelju. Notorno je da se ta žena, makar i iz razloga životnog komfora, nije mogla odricati ničega od onog što ona jest. Da se odricala, ne bi pisala onako kako piše. I ne bi pisala o onome o čemu piše. I ne bi na kraju dobila ni Nobelovu nagradu

Dok u svome štoklomskom govoru ispovijeda svoju zemaljsku i književnu vjeru, Svetlana Aleksijevič ništa ne pojednostavljuje i nikoga ne zataji. Ali sve je već samo po sebi jednostavno.

Ona se nije rodila danom raspada Sovjetskog Saveza, a ni dvije-tri godine ranije, padom Berlinskog zida i historijskim porazom komunističke ideologije. Rodila se 1948, i sve što je odživjela dio je nje. Nije političarka, nije ni obična ucijenjena građanka, a nije ni bivša suradnica komunističkih tajnih službi, koja bi da se sakrije u patriotizmu i nacionalizmu.

Biti pisac znači biti sve što jesi. I biti svatko koga si ikada sreo, biti svaki od onih stvarnih ili imaginarnih stvorova, koji su te povlastili odlukom da budu tvoji književni likovi. Književnost je uvijek u cjelini svijeta, u lokalnom doživljaju koji obuhvati sve. Imati srca za neprijatelja više nego za prijatelja, razumjeti i ono što je tako nerazumljivo i nerazumno da nas poništava. To je književnost.

“Živjela sam u zemlji gdje su nas od djetinjstva učili umiranju. Učili su nas smrti. Govorili su nam da čovjek postoji da bi sebe dao drugome, da bi sagorjeo, da bi se žrtvovao. Učili su nas da volimo čovjeka sa oružjem. Da sam odrasla u nekoj drugoj zemlji, ne bih mogla da prođem ovaj put.”

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata u Bjelorusiji je poginuo svaki četvrti Bjelorus. Muškarci su ginuli u partizanima, kao vojnici Crvene armije ili kao domaći izdajnici, ginuli su kao taoci ili se za njihovu smrt ne bi ni znalo, nego su se desetljećima vodili kao nestali.

“Naš dječji svijet bio je – svijet žena. Dobro pamtim da žene nisu govorile o smrti, nego o ljubavi. Govorile su o tome kako su se posljednjeg dana rastajale od svojih voljenih, kako su ih čekale, kako ih čekaju i danas. Prošle su mnoge godine, a one su ih čekale: ‘neka se vrati bez ruku, bez nogu, nosit ću ga na rukama’ Bez ruku, bez nogu… Čini mi se da sam od djetinjstva znala što je to ljubav…”

Svetlana Aleksijevič je od onih pisaca koji po vlastitoj odluci ništa i nikoga ne izmišljaju. Svi njezini likovi postojali su. Ili još uvijek postoje. Ona je njihov glas, oni kroz nju govore. I na taj se način događa dvostruko samoostvarenje: artikuliraju se glasovi postsovjetske, postkomunističke epohe, famozni crveni čovjek dobiva pravo glasa, ali se istovremeno i autorica artikulira, samoostvaruje se u cjelini svoga identiteta

Svetlana Aleksijevič je od onih pisaca koji po vlastitoj odluci ništa i nikoga ne izmišljaju. Svi njezini likovi postojali su. Ili još uvijek postoje. Ona je njihov glas, oni kroz nju govore. I na taj se način događa dvostruko samoostvarenje: artikuliraju se glasovi postsovjetske, postkomunističke epohe, famozni crveni čovjek dobiva pravo glasa, ali se istovremeno i autorica artikulira, samoostvaruje se u cjelini svoga identiteta.

Njezino je pisanje književnost, i nešto više od književnosti. Način da se bude, i da se bude cijela. Da se ne raspe i ne rasturi kao Sovjetski Savez. I da se ne pretvori u mržnju, kao što se u mržnju pretvorio Sovjetski Savez. Pritom, naravno, riječ je o mržnji prema samome sebi i prema samoj sebi.

Svetlana Aleksijevič u štokholmskom govoru analizira promjenu koja se u proteklih četvrt stoljeća dogodila u srcima ljudi. Nadu s početka devedesetih zamijenio je strah. A zemlja je pri izboru između toga da bude jaka i toga da bude ugledna izabrala prvo. Ta zemlja je Rusija. Ali može biti i Bjelorusija. I Ukrajina. Malo koja od postsocijalističkih zemalja drukčije je birala u izboru između snage i ugleda.

Ona bilježi što je sve čula putujući postkomunističkom Rusijom: “Ruski život mora biti zao, beznačajan, tako da se duša uzdigne, postane svjesna da ne pripada svijetu… Što je prljavije i krvavije, to se ruskoj duši otvara veći prostor.” Ili: “Za novu revoluciju nema ni snage ni ludila. Nema hrabrosti. Ruskom je čovjeku potrebna ideja od koje se diže kosa na glavi.” Ili: “Naš život se ljulja – između kaosa i logorske barake. Komunizam nije umro. Leš je živ.”

Ljudi ponekad uživaju u negativnim predrasudama o sebi. Ljubiš sebe ljubeći svoje govno. Tako je lakše. To je samo jedan od nacionalističkih varijeteta.

Veličina Rusije u očitoj je disproporciji s jadom ruskoga života, onoga današnjeg i onoga o kojemu je pisao Dostojevski. Stoga je utješna i ta rečenica: “Ruskom je čovjeku potrebna ideja od koje se diže kosa na glavi.” Iako, ima u tom istine. Nijemci su, usprkos opijumu nacionalsocijalizma, od početka 1943. bezglavo bježali niz Rusiju i Ukrajinu, pa prema Zapadu. Rusi su, čak i za Hitlerov ukus, odveć lako umirali. Ljubili su smrt, kao što je danas ljube šehidi Al Bagdadijevog kalifata. Samo protiv Rusa oni nemaju nikakve šanse…

Pusto je književnom daru u glavi nacionalista. Ne zna kud bi sa sobom. Život pripada čistim identitetima. Književnost pripada hibridima, izdajnicima, ljudima s granice. Književnost pripada onima koji se sjećaju. Sjećanja su subverzivnija od svake ideologije. Od njih se diže kosa na glavi. To je Svetlana Aleksijevič. Kratke rečenice. Muk opustošenih

Ali Svetlana Aleksijevič se ne bavi time. Njezin je svijet zadan Oktobarskom revolucijom i njezinim transgeneracijskim, stoljetnim posljedicama. Tom svijetu švedski su se akademici poklonili.

Dobro su znali što čine. Književnost pripada hibridnim identitetima. Danas je tako, je li ikada bilo drukčije? Mislim da nije. Stoga je i onaj ukrajinski pisac kojeg sam propustio sresti osuđen na beznačajnost. Bez obzira na eventualni dar.

Pusto je književnom daru u glavi nacionalista. Ne zna kud bi sa sobom. Život pripada čistim identitetima. Književnost pripada hibridima, izdajnicima, ljudima s granice. Književnost pripada onima koji se sjećaju. Sjećanja su subverzivnija od svake ideologije. Od njih se diže kosa na glavi. To je Svetlana Aleksijevič. Kratke rečenice. Muk opustošenih.

(Prenosimo s autorova portala).

Još tekstova ovog autora:

  • Kako su age Briselije Hrvatima podigle na Pelješcu ćupriju
  • Kakva je za Plenkovića razlika između JUSP Jasenovac i HTV-a
  • Probijanje zvučnog zida nad teritorijem Republike Peščenice
  • Zašto Maji Sever čestitaju oni koji novinarstvo uništavaju
  • Bili libar, knjiga koja vraća svetost nogometu
  • Muškarci koji razgovaraju s lubenicama
  • Bolesno je ljude maltretirati zbog onoga o čemu maštaju
  • Poetika prevare: natječaj koji je trajao cijelu jednu sekundu
  • Bez HRT-a cijela Hrvatska pretvorila bi se u HRT
  • Elizabeta II kosmičko je Zrće, Zlatni rat i Dubrovnik

» Svi tekstovi ovog autora

Share this:

  • LinkedIn
  • Facebook
  • Twitter
  • Print

Filed Under: OSVRT Tagged With: Antun Branko Šimić, Bjelorusija, Dostojevski, Jezik, književnost, Miljenko Jergović, pisac, Rusija, Sovjetski Savez, Svetlana Aleksijevič, Trst, Ukrajina, Via San Nicolò

Leave a Reply Cancel reply

You must be logged in to post a comment.

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2022 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT