Na jesenskom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije (HBK), upriličenom u Zagrebu od 16. do 18. listopada, bilo je riječi o potrebi da se oživi ekumenski dijalog i suradnja. Požeški biskup Antun Škvorčević, predsjednik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog, iznio je kolegama nacrt dokumenta o ekumenizmu koji bi valjalo pripremiti i usvojiti.
Biskup Škvorčević je istaknuo da je ekumenizam pitanje vjere – znači ne politike, ne nacije, ne bilo koje svrhe – nego pitanje kršćanske vjere.
”Što mi kao različiti kršćani vjerujemo zajednički i što nas je podijelilo, pa u svjedočenju onoga što nam je zajedničko nismo dovoljno snažni, niti u svjedočenju među nama samima, a onda i u svjedočenju u našoj javnosti”, kazao je pred novinarima na završnoj press konferenciji.
Požeški biskup Antun Škvorčević, predsjednik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog, priznaje da postoji određeni ekumenski zamor, ali ovisno o tome na kojoj razini. ”Oni koji vjernički pristupaju tom pitanju nisu se umorili, nego očekuju od nas biskupa da im kažemo jasnu riječ i to želimo ovim dokumentom”
Temeljna polazišta katoličkoga ekumenizma donio je dokument Drugog vatikanskoga sabora ”Unitatis redintegratio”; uslijedila su na razini opće Crkve dva direktorija za provedbu ekumenizma, na temelju toga BK bivše Jugoslavije objavila je dokument za promicanje, oživljavanje ekumenizma na našim prostorima godine 1974. i otada do danas zapravo nema nekog drugog službenog dokumenta o ekumenizmu, već samo prigodne ekumenske poruke, osobito u praktičnom životu.
Budući da se sada ”situacija promijenila” i da ”imamo Hrvatsku biskupsku konferenciju” (čuj, sada imamo; ona, HBK, postoji od 15. svibnja 1993.!!), hrvatski biskupi smatraju da je ”sada” važno izdati dokument kojim će posvjedočiti svoj ekumenski identitet, predstaviti do čega je hrvatskim biskupima stalo.
Biskup Škvorčević priznaje da postoji ”određeni ekumenski zamor”, ali ovisno o tome na kojoj razini. ”Oni koji vjernički pristupaju tom pitanju nisu se umorili, nego očekuju od nas biskupa da im kažemo jasnu riječ i to želimo ovim dokumentom”, kazao je Škvorčević.
Dokument želi ostati na načelnoj razini. Dat će smjernice i poticaje baš na temelju onoga što o ekumenizmu misli i zastupa Katolička crkva u svojim službenim dokumentima i učiteljstvu sve do pape Franje. Škvorčević je dodao da se tome dokumentu osobno raduje.
Dakle, nacrt dokumenta predstavljen je biskupima, dane su neke instrukcije o tome u kojem smislu treba nastaviti, a Vijeće za ekumenizam i dijalog doradit će prijedlog dokumenta do idućeg plenuma na proljeće 2020., kada bi trebao biti usvojen.
Ponovimo: na snazi je dokument koji je donijela Biskupska konferencija Jugoslavije još 1974. godine. Ništa, ni stvaranje novih država, ni rat, ni apeli pokojnog pape Ivana Pavla II. da se okrenu baš ekumenizmu, dijalogu i pomirenju nije pomaklo svijest hrvatskih biskupa.
Potresao ih je, očito, temeljni nesporazum oko Alojzija Stepinca, to što je papa Franjo jasno dao do znanja da mu je važniji ekumenizam nego nečiji ”nacionalni ponos”, pak ovaj novinar i teolog smatra i ponavlja: zagrebački je nadbiskup, kardinal Alojzije Stepinac mnogim hrvatskim katolicima i ”njihovoj Crkvi” (s obzirom na to da nacionalisti govore o ”Stepinčevoj crkvi”) nacionalni svetac.
Rad mješovite Komisije o Stepincu ipak je pokazao da je Stepinac instrumentaliziran u korist nacionalne religije, pa i s ciljem da Hrvati uljepšaju nedostojnu prošlost, u kojoj su, upregnuti u strukture Nezavisne Države Hrvatske, nad Srbima, Židovima i Romima proveli genocid uz nečinjenje crkvenih prvaka.
Susret katoličkih biskupa i pravoslavnih vladika u Požegi 17. siječnja ove godine (o kojem smo izvijestili na Autografu) bio je, što se uloge samog biskupa Škvorčevića na čelu navedenog tijela HBK tiče, poticaj da se s riječi prijeđe na djela.
Zauzimamo se za to da se znanstveno istraži i argumentirano utvrdi istina o stradanju za vrijeme Drugog svjetskog rata i rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. kako bi se prestalo licitirati s brojem stradalih te im se vratilo dostojanstvo koje imaju kao žrtve. Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora
Tu je, podsjećamo, rečeno ”kako ni jedna strategija, usmjerena protiv drugog čovjeka, naroda ili Crkve ne može biti uspješna, jer nije u skladu s Božjim naumom o čovjeku i njegovom pobjedom nad zlom i smrću, ostvarenoj u Isusovoj ljubavi na križu” te da ”polazište našeg pastirskog djelovanja (u hrvatskom društvu) jest čvrsto uvjerenje da nas je Bog ‘pomirio po Kristu i povjerio nam službu pomirenja’ (2 Kor 5,18)”.
Bila bi prava šteta da hijerarhija Srpske pravoslavne crkve, ukoliko najavljeni dokument o ekumenizmu HBK pruži odgovore na otvorena pitanja, ne odgovori na poticaj za dijalog unatoč njenoj potrebi da sine ira et studio uzvrati na ne baš ljubazno pismo HBK patrijarhu Irineju od 18. studenoga 2018.
Patrijarh je ovom novinaru potvrdio da se radi na tom pismu i da će ono, premda će nastojati poštovati činjenice, biti napisano u bratskom i mirovnom tonu.
***
Ekumenizam je pokret za zbližavanje svih kršćanskih crkava; ima svoj početak na međunarodnoj konferenciji uglavnom protestantskih misijskih organizacija 1910. u Edinburghu. Neposredan razlog pokretanja ekumenske inicijative bili su učestali sukobi i suparništvo među misionarima pojedinih crkava te među kršćanskim studentskim organizacijama.
Između dva svjetska rata osnivaju se različite organizacije kao ”Život i rad” (Life and Work, 1925.) za promicanje zajedničkih akcija i ”Vjera i poredak” (Faith and Order, 1927.) za jedinstvo u kršćanskom učenju. Ujedinile su se 1948. u Ekumensko vijeće Crkava.
Nastaju i druge ekumenske skupine – ”Skupina iz Dombesa” (Groupe des Dombes, 1937.), koju vode dominikanci i ”Zajednica iz Taizéa” (Communauté de Taizé, oko 1944.), koja organizira međunarodne zborove mladeži, dominikanski istraživački centar Istina u Parizu – svi u Francuskoj, benediktinci iz Chevatognea (s istočnim crkvama) u Belgiji i druge.
Pod utjecajem pokreta nekoliko je protestantskih crkava poduzimalo konkretne korake prema postupnom povezivanju, a 1982. u Limi je postignut sporazum o krštenju, euharistiji i crkvenim službama.
Kongresu pokreta 1991. u Canberri prisustvovala su 842 delegata iz 317 vjerskih zajednica. Zbog uvjerenja da je jedina prava crkva Katolička se crkva držala rezervirano prema pokretu, a prve korake zbližavanja učinio je papa Ivan XXIII., koji je osnovao Papinsko tajništvo za jedinstvo kršćana (Ivan Pavao II. preimenovao ga je u Savjet).
Da je spomenuti dokument o ekumenizmu koji bi donio HBK potreban, akutno potreban, jer bismo željeli vjerovati da će (nad)biskupi i kler obaju konfesija prionuti poslu opismenjivanja i evangelizacije naših zaostalih naroda, govori činjenica da je Dan reformacije, prošli 31. listopada, u hrvatskim medijima, počevši od HTV-a, temeljito ignoriran
Još se više zauzimaju za ekumenizam pape Pavao VI. i Ivan Pavao II. Oni osobno i Tajništvo (poslije Savjet) pokreću mnoge susrete, povjerenstva i razgovore s drugim kršćanskim zajednicama.
Više se o Papinskom vijeću za promociju jedinstva kršćana može saznati OVDJE.
Samo je jedna Crkva, ona koju je ustanovio Isus Krist. Konfesija je mnogo. Kod Hrvata najveći broj pripada, barem nominalno, Katoličkoj crkvi (premda broj onih koji aktivno i sakramentalno žive svoju vjeru evidentno pada), kod Srba, također nominalno, Pravoslavnoj crkvi.
Da je spomenuti dokument o ekumenizmu koji bi donio HBK potreban, akutno potreban, jer bismo željeli vjerovati da će (nad)biskupi i kler obaju konfesija prionuti poslu opismenjivanja i evangelizacije zaostalih vjernika, govori činjenica da je Dan reformacije, prošli 31. listopada, u hrvatskim medijima, počevši od HTV-a, temeljito ignoriran.
Ovdje ću ponoviti kritiku koju sam već uputio liderima protestantizma u Hrvatskoj (kada su obilježavali 500. godišnjicu reformacije u HNK u Zagrebu) da bi bilo vrijeme da pokažu zrelost, napuste sektaško ponašanje i otvore se prema svima koji bi mogli profitirati od njihove prakse preživljavanja i poznavanja Svetog pisma.
Dakle, kako stojimo s ekumenizmom? Vrlo loše!
Ponašamo se kao da je svatko od nas jedini u pravu. Komadamo tijelo Kristovo kao da se Krista može prisvajati i komadati.
Kada me se pita što sam po vjeri, kažem kršćanin. Kada me se pita kojoj crkvi pripadam, kažem Kristovoj. Kad moram odabrati crkvu u kojoj ću pronaći ugođaj za smirenje i molitvu, kažem da to je svaka crkva u koju ću zakoračiti, premda molim i u sinagogi, i u džamiji, i u raznim domovima kršćana, molim i pred ekranom svog računala kada me nešto vidno potrese ili razveseli, molim u krevetu jer želim otići s ovog svijeta s imenom Isusa u usnama, molio sam u Japanu u hramu religije Konkō-kyō, molio sam s animistima u brdima na granici Argentine i Bolivije, molio sam s budistima koji prate Dalaj lamu…
Kada me se pita kojoj crkvi pripadam, kažem Kristovoj. Kada moram odabrati crkvu u kojoj ću pronaći ugođaj za smirenje i molitvu, kažem da je to svaka crkva u koju ću zakoračiti, premda molim i u sinagogi, i u džamiji, i u raznim domovima kršćana, molim i pred ekranom svog računala kada me nešto vidno potrese ili razveseli, molim u krevetu jer želim otići s ovog svijeta s imenom Isusa na usnama, molio sam u Japanu u hramu religije konkō–kyō, molio sam s animistima u brdima na granici Argentine i Bolivije, molio sam s budistima koji prate Dalaj lamu
Velik je, ogroman put do jedinstva, ali možemo činiti odlučne korake tako da o drugima dobro mislimo, da nas zanima kako žive i što ih mori. Tko god može neka učini korake približavanja i rasta povjerenja. Ja sam, na primjer, odlučio doktorirati na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Beogradu (i već stižu napadi iz Buenos Airesa, zna se čiji, da sam se ”prodao Srbima”). Tko god je u prilici neka radi protiv predrasuda, protiv omalovažavanja drugih konfesija i naroda.
Ali, znate što, najvažniji je ekumenizam srca. Badava nam dokumenti ako u srcu ne zagrlimo drugoga i ako ne pristanemo da nas onaj drugi obogati svojom tradicijom. Tradicionalisti i fundamentalisti, oni koji nisu shvatili što donosi Drugi vatikanski koncil, kažu da je ovo što ja zastupam sinkretizam i da oni neće ”puzati” pred drugima.
Njima kažem da ne želim ostati zarobljenik prošlosti i gubitnik u sadašnjosti te im odgovaram riječima pravoslavnih vladika i katoličkih biskupa potpisanima u Požegi 17. siječnja 2019.: ”Budimo milosrdni tako da svojim praštanjem budemo veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo, te bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na naše nedužne žrtve, liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način evanđeoskim putem postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini za svakog čovjeka”.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Što bi Konstrakta rekla Tuđmanu osim ”šta ćemo sad”?
- Što bih, da mogu, rekao neoustašama u lice?
- Sedlar vam neće kazati o čemu su razgovarali Tito i Stepinac
- Vaskrs je. Želim svjedočiti o Porfiriju, vjesniku smisla
- Što želim za Uskrs? Hrvatsku bez laži. Ukrajinu bez bombi
- Naš problem nisu Skejo i Raos, već Plenković i Bozanić
- Viktor Ivančić, pročelnik Kongregacije za kauze novinara?
- Ivančićev manifest neprofesionalizma i nehumanosti
- Kurija je reformirana. Pođimo sada k 3. vatikanskom koncilu
- Porfirijev stav: U mom srcu neću stvarati neprijatelje
Ovo vrijedi ponoviti: “Badava nam dokumenti ako u srcu ne zagrlimo drugoga i ako ne pristanemo da nas onaj drugi obogati svojom tradicijom. Tradicionalisti i fundamentalisti, oni koji nisu shvatili što donosi Drugi vatikanski koncil, kažu da je ovo što ja zastupam sinkretizam i da oni neće ”puzati” pred drugima.”