”Ne zna što je tvrda kohabitacija? Znat će” (Plenković)

U raspravi koja se već neko vrijeme vodi između premijera i predsjednika Republike Hrvatske bilo je svake vrste bačenih udica koje su pažnju javnosti odvele u najrazličitijim smjerovima.

Nakon njihova posljednjega okršaja koji je iznjedrio jednosatne stavke s pauzom za predah od svega nekih 15 minuta, Milanović je objavio i nešto poput svojeg zaključnog ekspozea na svojoj Facebook stranici.

U tome zaključku (koji nije nužno i posljednja riječ svega izrečenog) nazire se nešto što možemo čitati kao bit čitave rasprave. Radi se naime – uopćit ću i proširiti – o ustavnoj ulozi predsjednika, pa samim time i o ustavnom poretku Republike Hrvatske.

U tome našemu poretku figuriraju, naime, i predsjednik i premijer, svatko sa svojim ovlastima. A da bi taj poredak funkcionirao na korist hrvatskih građana, oni bi trebali – treba li to uopće isticati? – što kvalitetnije surađivati.

U predsjednikovoj objavi, čitav prvi dio možemo smatrati suvišnim. Taj prvi dio sadrži Milanovićevo obrazloženje uz prethodno izgovorenu kvalifikaciju Plenkovića kao karijerista.

Da, i to je tema o kojoj se može raspravljati. No ona nije ključna za ono što je svima nama u konačnici najbitnije: da sistem funkcionira onako kako to predviđa Ustav.

Svašta je izrečeno, i previše toga, a sama tema kakav je tko u konačnici je nerazrješiva. Stilemi su odradili svoje, pa zaključimo priču o zečevima i jazavcima ili o štićenicima i karijeristima.

To što i nadalje možemo i moramo smatrati bitnim iz posljednje se predsjednikove objave kristalizira kao tema koja se tiče same predsjedničke funkcije i njegovih ovlasti.

Ta se tema, prisjetimo se – indirektno ali znakovito – pojavila već na samome početku Milanovićeva mandata.

Je li kome predsjednik drag ili nije, doista za takvu situaciju nije nimalo bitno. Na Vladi je i na premijeru da štiti ugled predsjednika, baš kao i svoj. Ako se tko od njih ogriješi o zakon, to je sasvim druga stvar. Ako ima stvarno zabrinjavajućih indicija o takvu kršenju, onda neka se iziđe na vidjelo s time. Ako nema, neka ih se ne proizvodi

”Ne zna što je tvrda kohabitacija? Znat će”, rekao je Plenković.

Bila je to replika na Milanovićevu najavu da će biti ”najbolji prijatelj Andreja Plenkovića dok bude premijer”, i na izjavu da on upravo tako shvaća predsjedničku dužnost.

Od same sintagme ”tvrda kohabitacija” koju je Plenković bio pustio u opticaj, zlokobnije je zazvučalo ono ”znat će”.

Moglo se to naime pročitati kao: ”Šeći uokolo, paradiraj, budi beskoristan, no ako se takneš u bilo što ozbiljnije, dobit ćeš po prstima”.

Što je premijer tada zbilja mislio, ostaje nedokazivim. No sasvim je sigurno da na ispruženu ruku prijateljstva nije uzvratio ispružanjem svoje ruke.

Bezbroj puta, u bezbroj medijskih i inih objava, mogli smo pročitati ocjene o beskorisnosti predsjedničke funkcije.

Ta je predodžba pustila korijenje u javnoj svijesti ne samo zbog objektivno limitiranih ovlasti predsjednika, već i zbog toga što su takvo shvaćanje funkcije na Pantovčaku – s više ili manje intenziteta ili decentnosti, prateći to većim ili manjim stupnjevima nedjelovanja –širili i njegovi prethodnici.

Mora li predsjednik uistinu biti fikus čije se ovlasti iscrpljuju u manjim prepirkama oko toga hoće li se u ovu ili onu zemlju poslati ovog ili onog veleposlanika?

Ako je predsjednik po definiciji nedjelatan, čemu onda Plenkovićeva upozorenja na tvrdu kohabitaciju? Što uopće može biti ”tvrdo” ako je predsjednička funkcija – soft funkcija?

Čini se da je Vlada procijenila da ta funkcija ipak može imati i ozbiljnije težine, i da im netko poput Milanovića može predstavljati prepreku u uobičajenim praksama neometana vladanja.

Ne osjećam se meritornom procjenjivati ima li istine u Nobilovoj procjeni (intervju u Nacionalu) da je premijer morao znati za mjere praćenja Kovačevića, odnosno da je neobavještavanje predsjednika bio de facto pokušaj postavljanja stupice predsjedniku, ne bi li ga se dovelo u nezgodan položaj.

Ako uzmemo u obzir da u tome može biti istine, onda je tek retoričko pitanje (ne) postupa li se tako samo iz puke zlobe, ili je pak nekome iz opskurnijih razloga bilo važno pokušati kompromitirati predsjednika.

A zašto bi ga se pokušalo paralizirati u djelovanju, ako on ionako ne može djelovati?

Zaključak koji se nameće je taj da predsjednik ipak ”može” djelovati, i da se to izvršnoj vlasti baš i ne sviđa previše.

Ako se Milanovića moglo obavijestiti o provođenju istrage, a – u slučaju da je o tome bio obaviješten sam Plenković – moglo se, tada je propust da se to učini teško ocijeniti drukčije nego perfidnim.

Sama činjenica da je Milanović u nekoliko navrata posjetio famozni klub u Slovenskoj ulici ne bi imala značenja da nije sam taj prostor kompromitiran kontekstom istrage.

Perfidnost možda nije nezakonita, ali je ipak ne želimo.

Je li kome predsjednik drag ili nije, doista za takvu situaciju nije nimalo bitno. Na Vladi je i na premijeru da štiti ugled predsjednika, baš kao i svoj.

Ako se tko od njih ogriješi o zakon, to je sasvim druga stvar. Ako ima stvarno zabrinjavajućih indicija o takvu kršenju, onda neka se iziđe na vidjelo s time. Ako nema, neka ih se ne proizvodi.

Jesu li Milanovićeve reakcije na paljbu koja je na njega uslijedila, najprije od zastupnica Orešković i Puljak, pa onda i od Borić, pa onda i od samog premijera, bile dobro odmjerene? O tome bi se dalo raspravljati, baš kao i o ukusima.

Jesu li Milanovićevi motivi opravdani? Čini se da ima naznaka da jesu, da itekako jesu.

Citiram iz posljednjeg predsjednikova iskaza, izostavljajući poneki za smisao irelevantan stilem, da ne odvuče pažnju u krivom smjeru:

”Vlada je donijela odluku o sastavu povjerenstva, i u njega imenovala (…) neke dužnosnike koji tamo ili nemaju što raditi ili uopće tamo ne bi smjeli biti, posebice ne bez suglasnosti predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika. Načelnik glavnog stožera? Ok. Kad ste ga već ”imenovali” bez moje prethodne suglasnosti, odnosno dogovora, on je sada de facto i de iure moj predstavnik u tom povjerenstvu, ne Vaš. Ravnatelj Sigurnosno obavještajne agencije, čija zakonska i logična uloga je upravo suprotna, baš u tome da cijeli proces nadzire i promatra iz svoje pozicije, dakle izvana. Kako će to objektivno raditi ako sudjeluje u procesu donošenja odluke?”

Zatim:

”Tko, uostalom, premijeru daje pravo da najviše državne dužnosnike koje ili imenuje predsjednik Republike ili ih zajednički imenuju predsjednik i premijer, postavlja na takve dužnosti i dodjeljuje im takve uloge bez dogovora s predsjednikom?”

Nakon njihova posljednjega okršaja koji je iznjedrio jednosatne stavke s pauzom za predah od svega nekih 15 minuta, Milanović je objavio i nešto poput svojeg zaključnog ekspozea na svojoj Facebook stranici. U tome zaključku (koji nije nužno i posljednja riječ svega izrečenog) nazire se nešto što možemo čitati kao bit čitave rasprave

Nadalje:

”Ministar obrane tjednima (…) eskivira tjedne brifinge (kod predsjednika, op. aut.). (…) Ministar bi, slutim, rado i navratio, ali ne smije.”

Postavljena pitanja upućuju na daleko ozbiljnije probleme od karakternih kvalifikacija sugovornika koje smo, slažući se ili ne slažući se, čuli putem predsjednikova slikovita ili premijerova manje slikovita izričaja.

Ona u sebi sadrže upozorenje na opstrukciju rada predsjednika u domeni njegovih izravnih ovlasti, i to od strane onih koji su pozvani, pa i obvezni, omogućiti mu da ih obnaša.

Valjan odgovor na takva pitanja ne može biti da je ministar bio spriječen, pa da je opet bio spriječen, kao ni to da netko ”može” činiti ono što ne bi smio.

Podjednako tako, propust da se učini što je korektno učiniti jednako je nekorektan kao i svaki drugi nekorektan postupak, pa valjan odgovor ne leži ni u perfidiji nečinjenja – onda kada treba činiti.

Predsjednik je tu da bude korektiv vlasti, da vlast ne zastrani.

Nadajmo se da sama rasprava kojoj smo svjedočili posljednjih dana može odraditi zdravu i korektivnu funkciju.

Nadajmo se da ni predsjednik ni izvršna vlast neće ni verbalno ni faktički (više) zastranjivati i da će jedni drugima moći postati, ako to već u startu nisu mogli ili znali biti – ako ne najbolji prijatelji, onda barem korektni suradnici.

Kako bi, na koncu konca, i nama bili, ili nam postali, stvarni pomagači, ili – wishful thinking – čak i prijatelji.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Бeћapaц – riječ vrijedna tisuću riječi
• Gorko smo zakasnili u podršci Miri Furlan
• Juričan vs. Bandić – rezultat 3:0
• Svi grijesi Alis Marić
• Isključi mozak da ne omete doživljaj
• Kako iz krize izvući maksimum dobrobiti uz minimum štete
• Skica iz sjećanja za Tonka Maroevića
• Može li socijaldemokracija put novoga doba?
• Nasilni je prodor u žensko tijelo poput udara sjekirom u psihu
• Od mača do kuhače: panorama hrvatskih političkih privida

» Svi tekstovi ovog autora