Sunce sad želi izaći sjajno kao da se ništa strašno sinoć nije dogodilo. Nesreća se dogodila samo meni, ali sunce svima jednako sja. Čovjek ne smije noć umotati u sebe, nego je mora utopiti u vječnom svjetlu.
Ovako u mom slobodnom prijevodu glasi prva strofa pjesme “Nun will die Sonn’ so hell aufgeh’n” njemačkog pjesnika Friedricha Rückerta. To je samo jedna od ukupno 428 pjesama koje je veliki njemački pjesnik napisao 1833. i 1834. nakon agonije i smrti dvoje svoje djece od tada smrtonosnog šarlaha. Manično pišući stihove pjesnik se borio protiv tuge i ludila. Nije pisao da bi pjesme objavio, nego da sebi pronađe utjehu, a svijetu oko sebe i nastavku života smisao.
Među stotinama hrvatske djece ubijene u ratu u Hrvatskoj jedno se ime ipak pamti i često spominje. To je ime Aleksandre Zec. Malo je ljudi koji pamte njezin život. Oca su ubili prije nje. Mala strašna utjeha u toj smrti, usred noći i mraka sljemenske šume, jest u tome što je strah i smrt s Aleksandrom podijelila njezina majka
U prvim godinama dvadesetog stoljeća tih se pjesama prihvatio veliki skladatelj Gustav Mahler. Odabrao ih je pet i uglazbio ih za glas i orkestar. Prva je upravo ona o suncu koje ne mari za užas prošle noći. Riječ je o jednom od najpoznatijih i najpotresnijih glazbenih djela te vrste. Naslov je Mahlerovog ciklusa, baš kao i Rückertovih pjesama, “Kindertotenlieder”. Pjesme o mrtvoj djeci.
Pjesme o mrtvoj djeci praizvedene su u Beču 29. siječnja 1905. godine. Dirigirao je sam Mahler. Okrutnom igrom sudbine samo dvije i pol godine kasnije, u srpnju 1907., Gustava i Almu Mahler zadesila je ista strašna nesreća kao i pjesnika Rückerta. Njihove dvije kćerkice oboljele su od šarlaha i difterije. Samo jedna je preživjela.
Ta biografska nesretna okolnost dodatno je bacila još malo sablasnog svjetla na “Kindertotenlieder”, ali nije bila presudna za žalobnu slavu tog djela. Mahler je odabrao one Rückertove stihove koji u ljudima bude suosjećanje i empatiju. Čak i čovjeku koji sam nije iskusio brigu za život vlastitog djeteta lako je uživjeti se u očaj roditeljskoga glasa koji sanja kako su njegova mrtva djeca samo nakratko izašla iz kuće i svakog će trenutka nahrupiti kroz vrata uz zvonki smijeh i topot nožica, kao u pjesmi “Oft denk’ ich, sie sind nur ausgegangen”.
Pjesma koju je Mahler stavio na kraj svog ciklusa nosi naslov “In diesem Wetter”.
“Nikada ne bih poslao svoju djecu van po ovom vremenu, po ovakvoj oluji, Njih su odnijeli prije nego što sam ih stigao upozoriti da se čuvaju”.
Uvijek će biti onih kojima su ratovi blagoslovljeni i sveti. Teško je razgovarati s takvim ljudima. Ja ih osobno i ne poznam. Među ljudima koji su mi po vlastitom izboru prijatelji nema nijednog s toliko uvrnutim i otrovanim umom da bi pamćenje Aleksandre Zec doživio kao osobnu uvredu ili blaćenje hrvatstva, hrvatske države i Domovinskog rata
Ipak, na samom kraju, pjesnik nalazi utjehu u čvrstoj vjeri da nad njegovom mrtvom djecom bdije i od nevremena ih čuva neka veća i viša sila koju zove Božjom rukom. I zato vjeruje da njegova djeca tamo vani, na tom nevremenu i oluji, počivaju mirno kao u majčinom domu.
Utjeha za neutješne, tako je muzikolog Andreas Dorschel nazvao svoj članak o “Kindertotenlieder” ukazujući na posebnu poruku upisanu u note samog završetka skladbe. Tu je Mahler citirao jednu od glavnih tema svoje Treće simfonije i njenog stavka koji nosi programatski naslov “Što mi govori ljubav”. Smrt je jaka, ali ljubav je još jača.
Nisu Mahlerove pjesme samo još jedan antologijski dragulj u povijesti europske glazbe i kulture. One su ritualno djelo za kojim se poseže sa strahopoštovanjem i u trenucima onih najvećih i najstrašnijih nesreća nakon kojih je najteže pronaći utjehu i smisao. Od umiranja djece malo što je strašnije, osim jednog: ubijanja djece. Nažalost, među desecima tisuća žrtava posljednjih balkanskih ratova bila su i djeca. Njih na stotine samo u Hrvatskoj.
Kod svih velikih stradanja, kada smrt ljude kosi kao snoplje, imena se vrlo brzo prestaju i zapisivati, a kamoli pamtiti. Kolektivno pamćenje ne vodi računa o pojedinačnim smrtima. Zato pojedinačne mrtve ljude, njihova imena i prezimena, njihova lica, oči, glas i njihove ljudske značajke pojedinačno pamte i čuvaju u sjećanju oni koji su ih poznavali, koji su im bili bliski, koji su ih voljeli. A vjerojatno ih pamte i oni koji su ih ubili.
Svaki je rat blatan da se više zablatiti ne može. Hrvatsku državu oblatili su ubojice Aleksandre Zec i oni koji ih su ih pretvorili u vitezove i heroje. Sjećati se sa suosjećanjem Aleksandre Zec znači skinuti barem jednu blatnu grudicu s lica Hrvatske i s vlastitih usana dok izgovaramo njeno ime. Mobilizacije mrtvih kod nas su nažalost redovite, ali postrojavanje ubijene djece protiv jednako mrtve i nedužne Aleksandre Zec krajnje je nečovječno. I nekršćanski
Među stotinama hrvatske djece ubijene u ratu u Hrvatskoj jedno se ime ipak pamti i često spominje. To je ime Aleksandre Zec. Malo je ljudi koji pamte njezin život. Oca su ubili prije nje. Mala strašna utjeha u toj smrti, usred noći i mraka sljemenske šume, jest u tome što je strah i smrt s Aleksandrom podijelila njezina majka.
Aleksandru Zec i njezine roditelje ubili su ljudi u hrvatskim uniformama, s hrvatskim grbovima, oružjem i mecima koje im je dala hrvatska država.
Vlasti ove naše hrvatske države krive su što ubojice obitelji Zec nisu osuđeni, premda su zločin priznali. Institucije ove naše hrvatske države tim su ubojicama dijelile odlikovanja i pomilovanja.
Zbog svega toga svi mi, državljani te iste Hrvatske, mi koji želimo vjerovati da je hrvatski grb častan simbol koji predstavlja nešto vrijedno i plemenito, moramo pamtiti ako već ne život, a onda barem ime i smrt Aleksandre Zec.
Time govorimo svoje NE takvoj Hrvatskoj koja je dopustila da u njeno ime, njenim metkom i pod njenim grbom bude ubijena dvanaestgodišnja hrvatska djevojčica srpske nacionalnosti. Napraviti jednu kazališnu predstavu, objaviti knjigu, nazvati jedan mali trešnjevački park njenim imenom, u svemu tome vidim upravo tu namjeru: upamtiti ime Aleksandre Zec da bismo, nažalost prekasno i za nju i za nas, ipak rekli NE suučesništvu u njenom ubojstvu.
Rückertove i Mahlerove “Kindertotenlieder” nažalost su preslabe kao rekvijem i za Aleksandru Zec i za svu onu ostalu djecu, njih preko četiri stotine, koja su na razne načine ubijena u Hrvatskoj u posljednjem od prokletih ratova. To je doista traženje utjehe za neutješne i spašavanje časti u beščašću.
Sunce sad želi izaći sjajno kao da se ništa strašno sinoć nije dogodilo. Nesreća se dogodila samo meni, ali sunce svima jednako sja. Čovjek ne smije noć umotati u sebe, nego je mora utopiti u vječnom svjetlu
Nažalost, uvijek će biti onih kojima su ratovi blagoslovljeni i sveti. Teško je razgovarati s takvim ljudima. Ja ih osobno i ne poznam. Među ljudima koji su mi po vlastitom izboru prijatelji nema nijednog s toliko uvrnutim i otrovanim umom da bi pamćenje Aleksandre Zec doživio kao osobnu uvredu ili blaćenje hrvatstva, hrvatske države i Domovinskog rata.
Svaki je rat blatan da se više zablatiti ne može. Hrvatsku državu oblatili su ubojice Aleksandre Zec i oni koji ih su ih pretvorili u vitezove i heroje. Sjećati se sa suosjećanjem Aleksandre Zec znači skinuti barem jednu blatnu grudicu s lica Hrvatske i s vlastitih usana dok izgovaramo njeno ime. Mobilizacije mrtvih kod nas su nažalost redovite, ali postrojavanje ubijene djece protiv jednako mrtve i nedužne Aleksandre Zec krajnje je nečovječno. I nekršćanski.
Mnogi koji to čine slavit će Uskrs, a dušom ostati u grobu kao da sunce nije izašlo, kao da ubijeni Krist nije umro i uskrsnuo za sve. Oni i živu i mrtvu djecu dijele na njihovu i našu. Oni i jedinog Boga razvlače na svoju i njihovu stranu, oni slave samo svoj, a ne njihov Uskrs. Ali su im duše zato u zajedničkom grobu iz kojeg i nama živima ne daju van.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista)
Još tekstova ovog autora:
- Ljudi koji više nemaju što izgubiti na kraju sve zapale
- Ima li većih i jačih influencera nego što su Capak i Beroš?
- Industrije straha će se vratiti izbjeglicama i migrantima
- Treba nam cjepivo za strah
- I 5.8. i 8.5. imaju biti dan sućuti prema svim žrtvama rata
- Anja i Katarina, dvije djevojčice iz dvije kolone
- Ružna najava Vučićeva obilježavanja ”Oluje”
- Drniš je pokazao kako se brzo može i treba izbrisati mržnja
- Aja Sofija ne može biti sveto mjesto nakon toliko krvi
- Nikako o Vučiću u trenutku ispraćaja velikana Morriconea
Možda bi se koji svećenik mogao sjetiti pok. Aleksande kad moli Božji nagovor..
Spada li i to, možda u “biblijske vrijednosti” za koje se zalažu uzoriti kardinal i časni rektor….