Nataša Antoljak
Često se zaboravlja da je epidemiologija srž onoga što se u nas zove javno zdravstvo, a oko te jezgre se, poput listova lukovice, nadovezuju drugi elementi tog šireg poimanja zdravlja i njegovog odsustva. Jedno bez drugoga ne može.
Naime, podsjećam da je, prilikom sastavljanja Svjetske zdravstvene organizacije, objavljena definicija zdravlja: zdravlje nije puko nepostojanje bolesti, već stanje potpunog fizičkog, mentalnog, duhovnog i socijalnog blagostanja. Prema toj definiciji proizlazi da je mnogo manje ljudi zdravo nego bismo pretpostavili.
Još u počecima rada profesor dr. Andrija Štampar bio je vizionar koji je uočio da zdravlje ovisi o mnogim okolnostima, ponajviše o društvenom položaju pojedinaca ili skupina ljudi.
Ponavljao je i podučavao da je kratkoročna pomoć liječenje takvih koji su, zbog svog materijalnog i općenitog statusa u društvu, izloženi opetovanom pobolu, kao i da ni liječenje često nije moguće provesti do kraja. Takve osobe, čim se vrate u okruženje u kojem žive i eventualno rade, nemaju jednake uvjete da zadrže zdravlje.
Profesor Štampar je zato odmah počeo djelovati prvenstveno na tzv. sanitarne uvjete u kojima ljudi žive, a naglašavao je važnost što bržeg ekonomskog napretka društva kao nužnost da ti bolji uvjeti života doprinesu očuvanju zdravlja kao i uspješnijem liječenju.
Tada je velika zdravstvena opasnost bila tuberkuloza koju se nastojalo napasti sa svih strana kako bi ju suzbili. Obolijevali su i bogati i siromašni, no siromašni znatno više, a lijeka i cjepiva nije bilo.
Međutim, uspješno liječenje je bilo moguće unatoč tome, najčešće u klimatskim lječilištima, odnosno sanatorijima gdje su bolesnici bili liječeni kvalitetnom i kaloričnom prehranom, boravkom na čistom zraku u planinskim krajevima (kao, na primjer, Brestovac na Medvednici na oko 800 metara nadmorske visine), a nekima se kirurški radio pneumotorax (omogući se ulazak zraka u prsište), kako bi se pluća stisnula i tako zatvorile kaverne (rupe) u tkivu koje je uzrokovala bakterija tuberkuloze, iz koje bi bolesnik mogao opasno iskrvariti i ugušiti se u vlastitoj krvi, kad se ne bi liječila.
Tako se organizmu pomoglo da se sam izbori protiv te teške smrtonosne bolesti.
To je bolest koja i danas zahvaća jako velik dio stanovništva u zemljama u razvoju, često udružena s HIV infekcijom.
Profesor Štampar je radeći na terenu znao u kakvim uvjetima ljudi žive i rade, pa je znao da mnogi pobolijevaju od crijevnih zaraznih bolesti, a mala djeca od toga i umiru jer im bez dostupnosti čiste pitke vode i pravilnog odvoda otpadnih voda neće moći pomoći da se te bolesti spriječe.
Već je tada znao da oni koji pomažu postupcima velikom broju ljudi (epidemiolozi i javno zdravstvo), čine značajnija djela nego oni koji se bave pojedinačnim zdravljem (ono što se u nas zovu kliničari). Znao je da će kliničari imati znatno više posla ako se ne učini sve da se bolesti sprječavaju te da će to toliko koštati da neće moći pomoći niti svim oboljelima.
Kasnije je takva grana medicine, koja je šira od epidemiologije, nazvana socijalna (ili društvena) medicina, a cilj je bio brinuti za cjelovito društvo.
Jedan od nasljednika ovog šireg poimanja zdravlja bio je profesor Slobodan Lang koji je imao brojne ideje kako još poboljšati okolnosti koje utječu na zdravlje. Uvijek je tvrdio podučavajući buduće liječnike da onaj tko ima viziju ili neko dobro rješenje, mora moći doprijeti do onih koji odlučuju u zdravstvu te im izložiti te ideje.
Od obojice, ali i drugih sada aktivnih kolega koji slijede te stavove, mladi liječnici mogu mnogo naučiti jer tek onaj tko dobro poznaje povijest, može razvijati nešto za budućnost.
Danas, međutim imamo gotovo hiperprodukciju znanstvenih i stručnih radova koji se bave organizacijama zdravstvenih sustava, mjerenjem učinka zdravstvenih ili drugih intervencija koje utječu na zdravlje i život općenito ili složenijim sustavima upravljanja, mjerenja i unaprjeđenja kvalitete zdravstvene zaštite ili postupaka.
Nužno je da oni koji su članovi grupacija stručnjaka za organizaciju zdravstva ili pojedinih njegovih dijelova, budu upućeni i u povijest organizacije zdravstva u nas, i radova temeljem kojih je procijenjeno koje metode organizacije imaju pozitivne učinke, a koje ne treba provoditi.
Upravo je završena javna rasprava o novom prijedlogu Zakona o zdravstvenoj zaštiti koji je već više puta mijenjan i dopunjavan te se danas bitno razlikuje od onog prvog usvojenog u neovisnoj Hrvatskoj iz 1991. godine.
Zanimljivo je da mnoge kolege, vjerojatno, ne znaju kako se u zdravstvu ovih krajeva već oko stotinu godina (a možda i više) događaju promjene koje se ciklički ponavljaju.
Kad čitate liječničke novine iz doba nakon Prvog svjetskog rata na dalje, čini se kao da čitate izvješća novijeg datuma. Od centralizacije do decentralizacije pa natrag. Nakon što se, primjerice, nakon više godina dogovorilo financiranje neke ustanove, dođe do izmjene ministara i onda pregovori počnu od početka.
Ono što se može zamijetiti je zajedničko svim takvim izmjenama te se može svesti u nekoliko točaka:
- Izmjene uzrokuju trajnu nestabilnost sustava pa zdravstveni djelatnici, ali i bolesnici, sami voze slalom kroz sustav snalazeći se kako najbolje znaju.
- Promjene su na razini preoblikovanja (reforme) umjesto organizacije, nastaju kao prijedlog jedne ili više osoba, bez dovoljnog znanja o sustavima u svijetu ili, pak, cjelovite analize i modeliranja što će te promjene značiti u praksi, a pogotovo koje su posljedice dugoročnog učinka takvih promjena.
- Ideje o promjenama često potječu od liječnika i drugih stručnjaka koji nemaju detaljnija znanja o procesima u praksi pojedinih razina zdravstvene zaštite ili, pak, podliježu partikularnim interesima raznih grupacija.
- Ministri su uobičajeno pod pritiskom redovitih poslova, pa je vrlo teško očekivati da mogu unutar svog mandata napraviti organizaciju sustava. No mogao bi napraviti detaljan realan plan, uz uvjet da taj plan on ili naredni mandatar, moraju slijediti, neovisno o ideologiji.
- Promjene bi trebale biti cjelovito planirane u globalnim točkama, ali uz razradu detalja za važne organizacijski povezane procese. Tek nakon što su svi u sustavu upoznati s planiranim izmjenama, trebala bi slijediti njihova postepena primjena.
Ključne promjene, čije dugoročne posljedice se zadnjih godina sve više uočavaju, napravljene su za vrijeme djelovanja jednog od prvih ministara zdravstva u RH.
Ostali bitni događaji su odluka o izmjenama načina rada pojedinih specijalista, zaustavljanje velikog paketa specijalizacija i sporo raspisivanje novih te odluka o privatizaciji zdravstva za koju nije pripremljen odgovarajući novi nacrt sustava.
Time je, iako i dalje postoji dom zdravlja ili medicinski centar, ipak izgubljen prijašnji utjecaj na upravljanje zdravstvom na lokalnoj razini, kao i onemogućeno ostvarivanje odgovornosti ravnatelja za funkcioniranje zdravstvene zaštite određenog geografskog područja.
Smatram da se takve velike promjene moraju pažljivo isplanirati, izmodelirati njihov učinak i nakon pozitivne javne rasprave početi primjenu organizacije zdravstva koje uključuje dobro reguliran odnos javno i privatno financiranog zdravstva.
No dok se to radi, smatram da je trenutno vrlo važno čim brže napraviti dobru i potpunu reorganizaciju konkretnih djelatnosti za one najčešće i ključne zdravstvene probleme tako da se organiziraju procesi.
Zorno ću prikazati na što mislim. Kad se, na primjer, radi o zdravlju žena, bitno je da u svim ambulantama za ginekološke preglede bude moguće unutar istog prostora odmah obaviti pregled, uzeti uzorak za Papa test i HPV, napraviti kolposkopski pregled i ultrazvuk. Također treba biti moguće obaviti cjeloviti pregled trudnice.
Naime, u dosta institucija, ginekološki UZV je odvojen te se gubi vrijeme, novac i energija na čekanja i naručivanja na te preglede. To zna svaka žena koja prolazi tzv. državne ginekološke ambulante.
Kad je riječ o ranom otkrivanju raka dojke, nužno je da dalja obrada nakon mamografije bude odmah dostupna i da žena uz nalaz odmah dobije e-uputnicu za dalju pretragu prema preporuci (najčešće core-biopsija ili UZV). To u biti znači formiranje funkcionalnih mamo-jedinica.
Osobito je važno da se svakako osiguraju u svim dijelovima države ti postupci ne samo za probir nego i za žene koje dolaze zbog dijagnostike, odnosno koje imaju neku tvorbu jer je to ključno za brzo liječenje kojim se postižu bolji rezultati.
Nadalje, za prvu obradu i dalje kontrole bolesnika s dijabetesom ili povišenim krvnim tlakom treba imati mogućnost napraviti to cjelovito i organizirano po uzoru na kliniku Vuk Vrhovac. Bitno je za te najčešće bolesti nacrtati hodogram pa tome prilagoditi organizaciju i informatički dio upisa u zdravstveni karton.
Smatram da se kolege moraju htjeti i moći više uključiti u razradu takvih optimalnih algoritama procesa jer će upravo njima biti lakše raditi, a za bolesnike će biti komfornije i gubit će manje radnih dana i sati zbog obilazaka raznih ambulanta.
Nadalje, prema statistikama, vrlo su učestale razne bolesti i degenerativne promjene zbog čega mnogi dugo čekaju fizikalnu terapiju koja ima dokazano pozitivne učinke. Osobito je bitno da nakon operacija mogu odmah ići na terapije.
Smatram da pojedini zdravstveni djelatnici, osobito mlađi, nedovoljno poznaju rad drugih, a to je bitna karika za funkcionalni sustav.
Često dobijemo informacije da bolesnici na više mjesta dogovaraju termin pregleda, pa na neke ne dođu, ali ih prethodno ne odjave. Mnogima se to događalo zbog toga što neposredno prije pregleda saznaju da su COVID pozitivni, a navodno nisu dobili slobodnu telefonsku liniju da bi javili kako ne mogu doći na zakazan pregled.
Zato je nužno osigurati telefonske automate na koje je moguće javiti takav podatak. Nekada ni to neće pomoći jer nema vremena za pozivanje drugog bolesnika kojemu je termin nužan, tako da neće biti moguće sve ovakve situacije riješiti.
Ipak, smatram da je bolje ne očekivati velike tektonske izmjene sustava, nego je bolje u suradnji s upravama pojedinih ustanova dogovoriti redoslijed organizacija ovakvih funkcionalnih jedinica i tijekom nekoliko godina postići znatno poboljšan sustav.
Bolje organiziran sustav privući će mnoge da ostanu raditi u rodnoj zemlji, a doprinijet će zadovoljstvu na poslu, što je bitno za borbu protiv sagorijevanja zdravstvenih radnika koje je protekle tri godine bilo na vrhuncu.
Neka nam pandemija bude poticaj za ozdravljenje zdravstva. Uvjet za to je da jedni nauče saslušati kolege, a drugi nauče argumentirano predočiti prijedloge ili objasniti prvima zašto misle da je njihov prijedlog bolji. Nužan je smiren, civilizirani razgovor i rasprava uz međusobno uvažavanje.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Kako osigurati vjerodostojnost istraživanja o prehrani
- Kako pomiriti privatizaciju s prednostima domova zdravlja
- Hitno da hitnije ne može biti: ulagati u sustav zdravstva
- Struka i javnost nakon pandemije
- Djeca s rijetkim bolestima trebaju odmah skupe lijekove
- Mi se zaista trudimo da nove doktore učimo čestitosti
- Edukacija i pregledi građana nužni za prevenciju i liječenje
- Slučaj Matijanić – nesretan slijed događaja ili nešto drugo?
- Zdravlje u RH sve više postaje roba dostupna mahom bogatima
- Reforma zdravstva nije moguća bez reforme države