Drago Pilsel
Nogomet je zarana stigao među ovdašnje ljude, već 80-ih godina XIX. stoljeća se igrao suvremeni nogomet. Doduše, Football na naše prostore stiže 1873. u Rijeku s engleskim mornarima i časnicima kojima se u prvom ogledu suprotstavljaju Mađari.
Anyway, igrao se već nogomet u Srbiji kada su se osnivali prvi klubovi u Zagrebu. Prva javna nogometna utakmica odigrana je 1906. u glavnom hrvatskom gradu, a prve dvije prijateljske utakmice neslužbena reprezentacija Hrvatske odigrala je 1907. s češkom odnosno praškom ”Slavijom” i oba puta doživjela teške poraze (15:2 i 20:0).
Hrvatska je tri puta briljirala, 1998. u Francuskoj (treća), 2018. u Rusiji (druga) i evo sada u Katru (opet treća). Luka Modrić je u nedjelju navečer ustvrdio, pred masom tinejdžera koji su se okupili pod bakljama i zastavama (na dočeku koji je, uglavnom, zaslužio jedno veliko ”ajme”, neinventivno, i nacionalističko divljanje, manje-više, kako se i očekivalo), da će ovi mladi nogometaši koji su debitirali na travnjacima zalivenima krvlju radničkog roblja iz Južne Azije, Hrvatskoj konačno donijeti i zlato. Bumo videli.
Ja im želim sve najbolje, zdravlja najviše. I kao što sam napisao na FB-u, valja čestitati cijelom timu, ne samo igračima i treneru, dakle i damama, i trenerima, i liječnicima, i svima ostalima. I tu bih se zaustavio.
Kao što sam napisao na početku katarskog Mundijala, nisam ga imao namjeru gledati i nisam. Tu i tamo, jer se u našem domu večera u 20 sati, a mama je gledala tekme, bacio bih pogled. Na stranim, profesionalnim medijima bih pročitao neke izvještaje (u Hrvatskoj novinarstva gotovo da i nema, a kamoli kada su ”Vatreni” u pitanju, ili penali, o čemu je sve što je trebalo reći napisao Miljenko Jergović pa vam sugeriram da pročitate njegov tekst u rubrici Osvrt).
Hvala Bogu da je ovo završilo i da se možemo vratiti normalnom životu: gradnji novih bolnica, vrtića i škola, obnovi Banije i Zagreba, jačanju standarda našim penzionerima i radnika/ca, pomoći, svekolikoj pomoći osobama s dodatnim potrebama, silnom vraćanju Hrvata iz starije i nove emigracije u domovinu, munjevitom rastu naše ekonomije… Sve, dakle, u čemu nas Andrej Plenković i HDZ nastavljaju impresionirati, oduševljavati i dovoditi do ganuća.
Ali nije Mundijal bio sasvim nepotreban. Meni je koristio da počistim FB i Twitter i da blokiram nekoliko stotina luđaka koji su me psovali na različite načine. Bez obzira na to što je uglavnom riječ o trolovima koji nemaju kičme pa ne pokazuju ime i prezime, lijepo sam provjetrio, bolje rečeno, pročistio tu kanalizacijsku cijev. Otišli su da laju na Mjesec.
U tom posljednjem eksperimentu sam napisao: ”Sve dok se u svlačionici, na terevenkama i dočecima hrvatske, to jest, Dalićeve nogometne reprezentacije veliča i svojata ‘Herceg-Bosna’, mene ta priča o hrvatskim nogometnim, kakti uspjesima, uopšte ne interesuje. Ono, niente. I više nemam šta da vam kažem, braćo i sestre Hrvati”.
Srbizme sam koristio da dodatno narajcam ”ljubitelje MPT-a”. Pošto sam potaracao lijepi broj mrzitelja ovdje potpisanog, skromnog navijača argentinske reprezentacije (bio sam napisao i da će pobjeda Argentine značiti više mojoj rodnoj zemlji), javio se Božo Skoko zbrajajući o povijesnim, geografskim i kulturološkim opravdanjima za ime H-B, zapravo trkeljajući jer u pjesmi ”Lijepa li si” tupson ima namjeru ta Bobanova sela i zaselke utrpati u Lijepu Našu, znate li profesore Skoko, pa vas šaljem na popravni kod doktora Borisa Dežulovića.
Kratko sam mu napisao: ”Božo, sve stoji, ali nije tupson razmišljao u tim dimenzijama. Srećom, ta tupsonova Herceg-Bosna (koja se, nadajmo, nije i tvoja) ostaje lijepo opisana u pravomoćnoj presudi Haškog tribunala za UZP. Uzdravlje”.
Neke uzrujane gospođe su stale glasno komentirati ovu moju opservaciju. Jedna mi poručuje da nisam dostojan tupsonu ni cipele lizati. To je, valjda, ta poznata hercegovačka uljudnost o kojoj tambura prof. Skoko?
Kako bilo, moja rodna Argentina je prvak svijeta, ja sam samo skroman navijač te repke, ni s čim se ne hvalim, samo znam da u Argentini žive nogomet, a Hrvati ga se sjete svake četiri godine i to pod uvjetom da reprezentacija Hrvatske i Herceg-Bosne prođe skupinu.
Eh, da, ispravak krivog navoda, Herceg-Bosna nije se ni ovog puta kvalificirala, čak nije ni članica Fife, a kako stvari stoje, unatoč trudu Bože Skoke, pajde mu večernjakovca H-B Zorana Krešića e tutti quanti iz Bobanovih sela i zaselaka, neće nikada.
Finito.
Zašto je dobro da je pobijedila Argentina? Kao prvo zato jer je moja majka vesela, i moja sestra, i moji rođaci i nećaci. To pod jedan. Pod dva, zato jer, generalno, igraju bolji nogomet. Pod tri, jer, a većina vas ovo ne može pojmiti, nogomet tamo nije proizvod jedne stranke, jedne televizije, jednog trenutka, grupice, već kultura cijele jedne nacije.
To što djeca i mladići idu na Jelačićev Trg i pale baklje ili zaustavljaju promet u mojoj Dubravi, to je zgodna fora (i lijepa gesta sugrađana jer nije često da se tako dočekuje sportaše koji dobiju treće mjesto), ali to vam je, onako, trenutak male sreće. Ja htjedoh reći da vi, Hrvati, pojma nemate o nogometu kao načinu života. Maknemo li reklame Ožujskog pred vašim njuškicama, jedva biste znali koju riječ iz nogometnih pravila.
A pošto sam Argentinac, pošto sam nogomet igrao na ulici, parkovima, kojekakvim čistinama i na pravim terenima, i to svaki dan, pošto sam bio dobar na golu i kao branič, pošto su drugi imali povjerenja u mene i pitali me često da budem sudac (tijekom godina fratarstva osobito), pošto sam učio navijati od najboljih na svijetu, na tribinama Boca Juniorsa, pa vam mogu kazati da vi o navijanju pojma nemate, pošto posjedujem rječnik lunfarda i kulturu nogometne nacije koja me je oblikovala, nemojte se srditi, ali: Neka pati, koga smeta, Argentina je prvak svijeta; Herceg-Bosno, suze roni, imamo šampione!
I zatim, odmah iza ovih rečenica: pošto znam tko sam i pošto mi nitko ne nosi glavu, mene nogomet ne zanima. Hrvate zanima što se pri izlasku iz aviona koji je sletio na zagrebački aerodrom vratar Dominik Livaković nije odvajao od svog ruksakića Louis Vuitton koji košta 15.800 kuna, odnosno 2.230 dolara (kako je objavila Slobodna Dalmacija).
Mene takva nogometna kultura, ta, precizirajmo, nogometna kultura u kojoj se ne zna ni da je igranje rukom u kaznenom prostoru penal i tačka, ne zanima.
Rekoh vam. Hajmo se sada svi skupa smiriti i nastaviti graditi bolnice. Jer, kako reče Kolinda (još jedna u skupim Louis Vuitton krpicama), čekaju nas plaće od 8.000 eura.
Viva HDZ, carajo!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Neću o Đuri Hraniću već o dobrom čovjeku, don Luki Vincetiću
- Tko je čovjek, Jorge Mario Bergoglio, koji obnavlja Crkvu?
- Izašao sam iz bolnice, pogledao emisiju Peti dan, i požalio!
- Matu Uzinića čitam ovako: kršćanstvo mora biti oslobodilačko
- Velike greške i zloća u pisanju o Bozanićevom nasljedniku
- Stepinac, katolički kler i njihov odnos prema NDH (2)
- Nekoliko opaski o novinarstvu kakav prakticiram
- Majko naša koji si Bog, pazi na sina u zambijskom zatvoru
- Matijanićeva smrt: trebamo neovisnu istragu i bolje novinare
- Braćo pederi, sestre lezbe: Bog vas voli! I ja isto
