Možda će kardinal Josip Bozanić kao zagrebački nadbiskup uskoro, a možda tek za pet godina, dobiti nasljednika; možda će papa Franjo odlučiti na svoju ruku i mimo tradicije i uhodane procedure (ne bi bilo ni prvi ni jedini put).
Budući da ”proroci” već spekuliraju s određenim kandidatom, čini mi se da nije naodmet iznijeti neke opaske i primjedbe: Kandidat (po želji ”proroka” to je sadašnji biskup Porečko-pulski Dražen Kutleša. Njemu se pripisuju sve pozitivne osobine: mladost koja je, po nekom klišeju, sinonim za otvorenost, komunikativnost, omiljenost kod mladih i starih.
Želim vjerovati u to da istarskog biskupa krase sve te lijepe odlike.
Kako ga ne poznajem, uopće ne želim dovesti u pitanje njegovu sposobnost da vodi i zagrebačku nadbiskupiju. Činjenica da je (navodno) omiljen kod vjernika govori njemu u prilog, jer biskup kao pastir treba biti prihvaćen od svojega stada. Samo ono što prihvaćamo služi nam za spas.
Tek je novi papa Franjo biskupu Milovanu na 50.obljetnicu njegova svećenstva pružio zadovoljstvo rehabilitacije. U niz ponižavanja spada i imenovanje novoga biskupa msgr. Kutleše, koji je imenovanje prihvatio – vjerojatno ”u poniznom posluhu”. Kurija i institucija su pobijedile, a to što je povrijeđen pojedinac, to u Rimu vidljivo nikomu nije važno
Porečki i pulski biskup dospio je na biskupsko prijestolje 2011. godine sukladno crkvenoj praksi pod pontifikatima pape Benedikta XVI. i pape Ivana Pavla II. – a to znači da se ”stado” nije imalo prilike očitovati, jer ga nitko nije ništa pitao (tko je sastavio popis imena potencijalnih kandidata za biskupa osim tadašnjeg Apostolskog nuncija u RH? O tome se nije govorilo; možda je postojao takav popis?)
U Hrvatskoj se još nije dogodilo da su vjernici otvoreno očitovali svoje nezadovoljstvo i s jednim biskupom. U drugim zemljama – u Latinskoj Americi, ali i u Europi: u Nizozemskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji – došlo je do spektakularnih demonstracija nezadovoljstva s nekim biskupskim kandidatima, do ”glasovanja rukama, nogama, tijelima, uz policijsku intervenciju.
Nije, dakako, pomoglo – biskupi su bili posvećeni, iako su morali doći pred oltar tajnim podzemnim hodnicima.
Papa Ivan Pavao II. imenovao je ne samo jednog takvog biskupa i nije se dao uvjeriti kako nije mudro vjernicima nametati osobu silom papinskog vrhovnog potestasa.
I on i njegov nasljednik Benedikt XVI. ustrajali su, preporukama iz mjesnih crkvi, molbama i peticijama unatoč, na posluhu i disciplini, karakteristikama koje su – prema riječima njihovih kritizera – dovoljno nadomještale intelektualne i(li) karakterne sposobnosti. Nisu ni pomislili na to da saslušaju razloge zbog kojih su se vjernici protivili imenovanim kandidatima.
A biskupi koje su imenovala ta dvojica papa bili su, velikom većinom, kandidati sa strukturom ličnosti koja odgovara tipu close minded: Takve ličnosti nemaju problema s postulatom apsolutnog i bespogovornog posluha papi, koji prema Kanonskom pravu promulgiranom godine 1983. ima summa potestas, ovlasti zahtijevati apsolutnu odanost (CIC 331). Suprotni tip – open minded ličnost – skloniji je eksperimentirati na svoju ruku i prijeći preko uhodanih običaja i tradicija. Takva ličnost je – sudeći prema nizu biskupa – priličan no go.
Posluh provjeravaju iz Rima pojedinci od posebnog povjerenja, čak i mimo nuncija koji zacijelo većinom pozorno i precizno ispituju potencijalne kandidate.
U nekim situacijama postupak provjere ličio je na ozloglašene metode tajnih policija. Posljedice se nisu dugo čekale: svi europski biskupski kandidati kojima su mjesni vjernici osporavali podobnost i sposobnost za biskupsku službu pokazali su, prije ili kasnije, ozbiljne mane, karakterne, disciplinarne, intelektualne (crkveno zataškavanje pedofilskih afera jedan je od takvih nedostataka za koje su mjesne crkve znale, upozoravale, uglavnom bezuspješno apelirale.
U Hrvatskoj se još nije dogodilo da su vjernici otvoreno očitovali svoje nezadovoljstvo i s jednim biskupom. U drugim zemljama – u Latinskoj Americi, ali i u Europi: u Nizozemskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji – došlo je do spektakularnih demonstracija nezadovoljstva s nekim biskupskim kandidatima, do ”glasovanja rukama, nogama, tijelima, uz policijsku intervenciju
Papa Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI. Crkvu su uveli u krizu čiju je dimenziju sam papa Benedikt XVI. pravilno odmjerio, a stanje Crkve usporedio s brodom u oluji.
Da li kandidat(i), što ga (ih) je vatikanski dikasterij izabrao može odbiti i menovanje za biskupa? Mora li za to imati posebno teške argumente?
Pitam to stoga što se sjećam uz koje je uvjete porečki biskup bio imenovan 2011. godine, za pontifikata pape Benedikta XVI. Dotadašnjeg biskupa Ivana Milovana suspendirao je papa Benedikt XVI. ”na jedan dan” kako bi biskup sa strane ”sredio stvari” u vezi s ”aferom Dajla” (ni jedan od njegove subraće po dužnosti nije smogao hrabrosti stati uz suspendiranog biskupa i čuvati mu leđa protiv ponižavajućeg postupka rimskih službi – i hrvatskih sudionika; toliko o nekim karakternim nedostacima aktualnih i umirovljenih biskupa).
Tek je novi papa Franjo biskupu Milovanu na 50.obljetnicu njegova svećenstva pružio zadovoljstvo rehabilitacije.
U niz ponižavanja spada i imenovanje novoga biskupa msgr. Kutleše, koji je imenovanje prihvatio – vjerojatno ”u poniznom posluhu”. Kurija i institucija su pobijedile, a to što je povrijeđen pojedinac, to u Rimu vidljivo nikomu nije važno.
Je li dezignirani novi biskup mogao odbiti? Je li mogao, iz takta i iz obzira prema suspendiranom biskupu, prekršiti svoju dužnost apsolutnog posluha papi?
Odluka zacijelo teško pada kandidatu odgojenom u Rimu i koji je stručnjak za kanonsko pravo. Autoritarnoj su svijesti institucija i njezini propisi sve, a ljudski obzir i sentimentalnost na krivome mjestu.
No, u crkvenoj povijesti bilo je slučajeva kad je imenovani kandidati iz lojalnosti prema svom suspendiranom, a neljudski tretiranom prethodniku odbio biti sudionikom takve neljudske urote: Sveti Ambrozij (340. – 397.) i sv. Grgur Nazianski (329. – 390.) nakon dugog protivljenja prihvatili su biskupsku dužnost za Milano, odnosno Carigrad.
U najnovijoj povijesti spektakularnu odstupnicu priredio je 1950. godine imenovani pomoćni biskup bečki Franz Jachym kad je neposredno prije no što će mu njegov nadbiskup uručiti biskupsko znakovlje izjavio da odustaje i – na zaprepaštenje okupljenog Stolnog kaptola, savezne vlade, diplomatskog zbora i velikog mnoštva vjernika – pobjegao u sakristiju.
”Živčani slom”, šaputao je užasnuti nuncij i isto tako zabezeknuti nadbiskup kardinal Theodor Innitzer.
U nekim situacijama postupak provjere ličio je na ozloglašene metode tajnih policija. Posljedice se nisu dugo čekale: svi europski biskupski kandidati kojima su mjesni vjernici osporavali podobnost i sposobnost za biskupsku službu pokazali su, prije ili kasnije, ozbiljne mane, karakterne, disciplinarne, intelektualne (crkveno zataškavanje pedofilskih afera jedan je od takvih nedostataka za koje su mjesne crkve znale, upozoravale, uglavnom bezuspješno apelirale
No, dr. Jachym nije bio ni u kakvoj živčanoj krizi – gestu je učinio iz lojalnosti prema svome pretpostavljenom. Naime, kardinal Innitzer trebao je dobiti pomoćnog biskupa u liku dr. Jachyma iako sam nije bio ni prestar ni nesposoban obnašati svoju funkciju bečkoga nadbiskupa, ali je zbog početnog ”očijukanja” s nacionalsocijalistima nepopravljivo pao u nemilost pape Pija XII. te je imao pretrpjeti mnogo teških udaraca.
I Jachymovo imenovanje ciljalo je na Innitzerovo blaćenje. Jachymovoj karijeri taj korak nije škodio – dapače: papa Pio XII. posvetio ga je iste godine (1950.) u Rimu. Mislim da u tome smijemo prepoznati znak ljudske veličine svih aktera tog neobičnog događaja. Građanska hrabrost i ljudska lojalnost se na neki način ipak više cijene od pukog i slijepog posluha.
Možda vjernici zagrebačke nadbiskupije pozdravljaju ”imenovanje” kandidata koji je vjerojatno sada ipak još predmet spekulacije. Poznata je uzrečica: ”Onaj tko u konklave ulazi kao papa, izlazi iz njega kao kardinal”. Uzrečica se da primijeniti i na biskupske kandidate.
Biskup je pastir vjernika u prvome redu – a vjernici su zaslužili dobiti pastira kojeg mogu prihvatiti i zbog intelektualne razine i zbog ljudskih kvaliteta.
O kvalificiranosti kandidata ne smije odlučivati njegova apsolutna sukladnost s crkvenim naučavanjem i svim disciplinskim preduvjetima, nego njegov pristup pastirskoj službi i njegova spretnost u ophođenju s pastvom.
Neka ne pobijedi institucija, nego pastoralna potreba u službi vjernika.
Još tekstova ovog autora:
- Ukrajina ipak ostavljena i osamljena: Tko uči iz povijesti?
- Dvoumice zbog autokritike jednog pape na pragu smrti
- Seksualna zloporaba djece od strane crkvenih službenika
- Iskrivljena menadžerska etika i bijeg iz fotelje u fotelju
- Dileme oko dopuštanja potpomognutog samoubojstva
- Yes, We care
- Kako glasači padaju na ”karizmatike”
- Trajno zabraniti skup u Bleiburgu jer Austrija neće fašizam
- Pandemija hara bez obzira na protivnike – antivaksere
- Gospodo biskupi, pušete u isti rog s antivakserima!
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.