Neke su me sveučilišne i ine međunarodne obveze opet dovele u središte intelektualnih traganja, moralnih previranja i političke konfuzije u najmoćnijoj državi svijeta. Tako opet mogu izbliza pratiti i relevantno komentirati neke ključne osobe, događaje i procese u ovoj izuzetno dinamičnoj te za globalne odnose strateški i sadržajno najznačajnijoj i najutjecajnijoj zemlji.
U protekloj sedmici je najviše bure digao kontroverzni posjet izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i njegov zapaljivi antiiranski govor zastrašivanja koji je održao pred naizgled oduševljenim, a zapravo duboko podijeljenim Kongresom. Od Netanyahua se u ovom času ništa drugo nije ni moglo očekivati
U protekloj sedmici je najviše bure digao kontroverzni posjet izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i njegov zapaljivi antiiranski govor zastrašivanja koji je održao pred naizgled oduševljenim, a zapravo duboko podijeljenim Kongresom. Od Netanyahua se u ovom času ništa drugo nije ni moglo očekivati.
Posjet je bio kontroverzan iz tri razloga. Prvo jer nije iniciran pozivom predsjednika države Baracka Obame nego od vođe opozicije, republikanskog predsjednika Predstavničkog doma Johna Boehnera. Drugo, orkestriran je kao dio Netanyahuove izborne kampanje u završnoj fazi izraelskih izbora. Treće, cilj mu je bio da se udruženim konzervativnim snagama zaustave kompromitantni pregovori s Iranom, a istovremeno Obamu još jednom prikaže kao slabića u borbi protiv islamskih džihadista.
“Bibija” sam kao politički vještog čovjeka, odličnog govornika i uvjerljivog apologetu izraelskih državnih interesa prvi put upoznao dok je još bio izraelski veleposlanik pri UN-u, a neki od nas smo u okvirima faith-based diplomacije bili malo više angažirani na idealistički utemeljenim i odviše ambicioznim te stoga ne posebno uspjelim pokušajima pomirenja izraelskih i palestinskih javnih aktera, naroda i interesa.
U tim okvirima je bilo i kasnijih susreta u Izraelu. Moram iskreno priznati da su mi u tim složenim procesima Menachem Begin, Yitzhak Rabin i Shimon Peres uvijek bili simpatičniji i prihvatljiviji od ratobornijeg Ariela Sharona i arogantnijeg Benjamina Netanyahua (no o tom podrobnije i argumentiranije drugdje).
”Bibi” je uvijek bio borben. Na jednom sam ga međunarodnom okruglom stolu usporedio sa sovjetskim “Mister njetom” Andrejem Gromikom. Bilo je to u kontekstu rasprave o njegovoj premijerskoj (u ranijem mandatu) rezolutnoj politici “three no(s)” – NE povlačenju s Golanskih visoravni, NE raspravi o statusu Jeruzalema i NE pregovorima pod uvjetima.
”Bibi”, lukavi lider konzervativnog Likuda, je majstor političkog preživljavanja. Trinaest dana prije parlamentarnih izbora u Izraelu trebao mu je najimpresivniji američki auditorij, javne pohvale za hrabrost i višestruke ovacije unutar zakonodavnog doma najjače države svijeta
”Bibi”, lukavi lider konzervativnog Likuda, je majstor političkog preživljavanja. Trinaest dana prije parlamentarnih izbora u Izraelu trebao mu je najimpresivniji američki auditorij, javne pohvale za hrabrost i višestruke ovacije unutar zakonodavnog doma najjače države svijeta.
On i njegova stranka, naime, trenutno zaostaju u kampanji u domovini, gdje se njegov govor, sasvim normalno, uživo televizijski prenosio.
Važno je pobijediti, pa makar i grubim gaženjem protokolarne etikete i po cijenu unošenja daljnjeg političkog razdora u zemlji koja je zapravo jedini pravi sponzor i protektor permanentno ugroženog Izraela.
Zar treba podsjećati na činjenicu da je od osnutka moderne države Izrael SAD kao izravnu pomoć u tu zemlju službeno upumpao više od 120 milijardi dolara? Američka podrška Izraelu nikada nije bila upitna, pa ni danas, iako su odnosi Obame i Netanyahua na hladnoratovskoj razini.
Između liberalnog predsjednika Amerike i konzervativnog lidera Izraela, očito je, nema razumijevanja, pa stoga ni povjerenja ni uzajamnog poštovanja. Netanyahu je svojom ratobornom retorikom u Washingtonu zapravo bezobzirno i bezobrazno zaigrao na kartu američkih konzervativnih republikananca koji mrze “liberalnog mekušca” Obamu.
Mnogi među njima, pa čak i neki demokrati, ionako dijele Netanyahuovo uvjerenje da Obamina vlada gradi veze s neprijateljem na štetu bliskog saveznika Izraela, jedine demokracije na Bliskom istoku. Netanyahu već godinama višestruko i konzistetnno, a ponekad čak i uvjerljivo tvrdi da budućnost Izraela ovisi o zaustavljanju Irana. To vjeruje čak i Obama sa svojim europskim partnerima, te su upravo stoga zajedno inzistirali na nametnutim sankcijama Iranu i na pregovorima koji su u tijeku.
Između liberalnog predsjednika Amerike i konzervativnog lidera Izraela, očito je, nema razumijevanja, pa stoga ni povjerenja ni uzajamnog poštovanja. Netanyahu je svojom ratobornom retorikom u Washingtonu zapravo bezobzirno i bezobrazno zaigrao na kartu američkih konzervativnih republikananca koji mrze “liberalnog mekušca” Obamu
Ali ”Bibi”, izraelski velemajstor preživljavanja, opsjednut potencijalno nukleariziranim Iranom, u ovom je trenutku vlastite političke ugroženosti išao stvari zaoštriti na američkom terenu jer je zaključio da će doma profitirati od sukoba s Obamom koji pregovara s njihovim smrtnim neprijateljem. Koliko je u tome uspio saznat ćemo na dan izbora 17. ožujka.
Ne treba podcjenjivati opasnost koju bi za Izrael predstavljao nuklearno naoružani Iran, (pseudo)teokratična zemlja koja je još uvijek motivirana islamskim fanatizmom te stoga potencijalno neuračunljivo destruktivna.
Ali upravo iz tih razloga ne valja torpedirati pregovore o sprečavanju opasnog procesa obogaćivanja urana jer u ovom slučaju ograničenih opcija nema alternative već nametnutim sankcijama i njima iznuđenim pregovorima.
Sve u svemu: Netanyahu u američkom Kongresu nije rekao ništa novo niti je ponudio bilo koju kredibilnu alternativu, jer ju nema, kao što ju nemaju ni njemu ideološki srodni i nekritički proizraelski nastrojeni republikanci.
”Bibijevu” i njihovu frustraciju uvećava svijest da bi Izraelov preventativni udar, kojim se povremeno prijetilo, najvjerojatnije završio u katastrofi neslućenih razmjera.
Izrael je mala zemlja, iako impresivne ipak ograničene moći, ali i ozbiljno opterećen sukobima s diskriminiranim Palestincima prema kojima se ponaša imperijalistički prezirno i ljudski nepodnošljivo.
Najviše što bi rizikom preventativnog zračnog udara na iranska postrojenja eventualno moglo biti postignuto je da se uspori nuklearni program. Čak ni vojni kapaciteti kojima raspolaže SAD tu nisu odgovor, nego samo mudri i rezolutni pregovori koji su upravo u tijeku.
”Bibijevu” i njihovu frustraciju uvećava svijest da bi Izraelov preventativni udar, kojim se povremeno prijetilo, najvjerojatnije završio u katastrofi neslućenih razmjera. Izrael je mala zemlja, iako impresivne ipak ograničene moći, ali i ozbiljno opterećen sukobima s diskriminiranim Palestincima prema kojima se ponaša imperijalistički prezirno i ljudski nepodnošljivo
”Bibijeva” ratoborna retorika je višetruko kontraproduktivna. Ne samo što je neprimjereno zaobišao Bijelu kuću i ponizio predsjednika koji će još dvije godine biti commander in chief nego je uvrijedio i mnoge demokratske kongresnike među kojima je i nekoliko istaknutih židovskih članova Kongresa.
Njegova bezobrazna belikoznost je na neki način vezala ruke Obaminoj administraciji u pregovorima koji su strateški optimalno smišljeni. To nije fer ni prema izuzetno sposobnom državnom tajniku Johnu Kerryju koji je upravo u vrijeme kada je ”Bibi” palio desničarske antiiranske i antiislamističke vatre u američkom Kongresu vodio složene (funkcionalno proizraelske!) pregovore s iranskim ministrom vanjskih poslova.
Pita jedan moj američki sveučilišni kolega: pa što taj ”Bibi” hoće – gurnuti Iran u naručje velesile Kine ili sve opasnije Putinove Rusije? Stvarno, što on hoće i može postići svojom kontraproduktivnom ratobornom retorikom? Osim dolijevanja ulja na vatru koja je već zapaljena?
Još tekstova ovog autora:
- Okreću li Nijemci leđa Bogu zbog (ne)vjere ili poreza?
- Šulek, luteran koji je pokatoličio Vukovu Bibliju za Hrvate
- Tonko Maroević: velikan duhovne mostogradnje
- Okreću li Nijemci leđa Bogu zbog (ne)vjere ili poreza?
- Erdoganova otvorena provokacija civiliziranom svijetu
- Zašto vjerujem u Boga? U što ja točno vjerujem?
- Što bi Martin Luther King učinio?
- Od američkog sna do američke noćne more
- Zašto je NATO bombardirao Beograd?
- Najvelikodušniji filantrop svijeta, Bill Gates, nije Antikrist
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.