O don Ivanu Grubišiću kao svećeniku, teologu, sociologu te nadasve humanist, a zatim i od Crkve osporavanom saborskom zastupniku se puno, ali ipak još uvijek premalo zna. Mi koji smo ga imali priliku upoznati nešto pobliže, te iz prve ruke saznati nešto više iz bogatog života i razmišljanja ovog svećenika i javnog intelektualca mogli bismo o tome napisati knjige.
Ovdje su mogući samo neki fragmenti i opća zapažanja o često zaboravljenom.
Hrvatska se je javnost, zahvaljujući prošlotjednoj HTV-ovoj emisiji ”Duhovni izazovi”, mogla upoznati s ključnim porukama ovog velikana vjere i riječi iz reprize značajnog intervjua kojem don Ivan Grubišić, najsažetije i najjasnije iznosi svoja vjerska i građanska uvjerenja.
Don Ivan je rado dolazio u Osijek iz njemu i nama dalekog Splita. Na Evanđeoskom teološkom fakultetu je održao zapažena predavanja o ulozi kršćanstva u suvremenom svijetu. Njegove su tribine uvijek bile dobro posjećene, a organizirali smo mu i nastupe u najgledanijim emisijama OSTV-a kao i predavanja u Europskom domu u Vukovaru.
Hrvatska se je javnost, zahvaljujući prošlotjednoj HTV-ovoj emisiji ”Duhovni izazovi”, mogla upoznati s ključnim porukama ovog velikana vjere i riječi iz reprize značajnog intervjua kojem don Ivan Grubišić, najsažetije i najjasnije iznosi svoja vjerska i građanska uvjerenja
Bili smo ko-kolumnisti u Glasu Slavonije, angažirani oko dolaska Hansa Künga u Hrvatsku, proveli nezaboravan dan s njim u Mariboru i satima razgovarali s akademikom Supekom u potrazi za “trećim putom” u hrvatskoj politici.
Zajedno smo bili članovi Vijeća Hrvatske radiotelevizije u onim ključnim vremenima kada se konačno počelo raditi na (još uvijek nedovršenoj!) preobrazbi HRT-a iz državne u javnu, dakle depolitizirani i deideologizirani servis javnosti u službi naroda.
Naši su stavovi i argumenti bili istovjetni, jer su nam zajednički bili svjetonazor i vrijednosni sustav. Borili smo se protiv jednoumlja koje proizvodi jednoglasje i svih onih kojima je odgovarao monopol nad istinom i njezinom distribucijom.
Don Ivan i moja malenkost smo kao kršćani upozoravali na univerzalno značenje Isusovih riječi: “Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” s naglaskom na to da se osim spasenjskog fokusa radi o univerzalnom načelu moći istine koje nije bez relevancije za poslanje i djelovanje sredstava javnog priopćavanja i dinamike informativnog prostora.
U tom smo kontekstu, kao i u drugim zajedničkim nastupima, naglašavali kako čovjeka i njegovu slobodu možemo braniti te društvenu zajednicu uzdizati i oplemenjivati samo ako istinu i etičku odgovornost stavimo iznad svih uskih i sebičnih interesa profita i politike. Istini moramo dopustiti da sama od sebe djeluje, bez dodatnih dociranja i, ne daj Bože, manipuliranja.
Na osječku duhovnu i kulturnu javnost je značajan utisak ostavilo predstavljanje hrvatskih izdanja djela Marka Antuna de Dominisa, zaboravljenog genija i pretječe suvremenog ekumenizma. Grubišić je, naime, bezrezervno podržavao Antu Maletića, još jednog požrtvovnog splitskog vizionara, koji je doslovno izgorio pripremajući izdanja de Dominisovih knjiga.
U recenziji druge knjige ”Izabranih radova” Grubišić sumarno naglašava: “Danas, kada je ekumenizam, mir među religijama i jedinstvo kršćanstva temeljni postulat i jedan od preduvjeta mira među narodima i civilizacijama, vrijedi se upoznati s djelom našeg čovjeka koji je tim idejama ne samo posvetio život nego je za te ideje založio sam život.”
Zajedno smo bili članovi Vijeća Hrvatske radiotelevizije u onim ključnim vremenima kada se konačno počelo raditi na (još uvijek nedovršenoj!) preobrazbi HRT-a iz državne u javnu, dakle depolitizirani i deideologizirani servis javnosti u službi naroda
U recenziji prve knjige ”Izabranih radova” dr. Grubišić u tretmanu Dominisa neizravno prepoznaje vlastitu životnu sudbu i poslanje:
“Njegova razmišljanja nisu bila heretička, ali su bila neprihvatljiva za to vrijeme brojnim zabludama koje su vladale u glavama opsjednutim autokratskim vođenjem društva i same Crkve. Inkvizicijski postupak i osuda Marka Antuna de Dominisa stoga više govore o njegovim sucima nego o njemu i njegovu djelu. On je preteča ideja i stavova Crkve na II. vatikanskom saboru.
Te ideje vodilje među ostalim su: poštivanje dostojanstva svake ljudske osobe, pravo na različitost, pluralizam, kultura dijaloga te svjetsko zajedništvo ljudi usprkos njihovih legitimnih razlika bilo po kojoj osnovi. Na poseban način de Dominis je preteča ekumenizma među kršćanskim crkvama i međureligijskog dijaloga.”
Te proročki smjerodavno zaključuje: “Bilo bi poželjno da izdavanje njegovog opusa doprinese posvemašnjoj rehabilitaciji ovog velikog čovjeka i nadbiskupa i da Crkva skine s njega osudu kao heretika. U suprotnom bismo se mogli upitati jesu li de Dominisova vremena tako daleko iza nas ili nam se u nekim drugim oblicima i danas događaju pred nosom?!”
Don Ivan Grubišić je bio jedan od rijetkih svećenika čiji se glas čuo dalje od propovjedaonice, jer je javnost prepoznala njegov autoritet temeljen na osobnoj autentičnosti, vjernosti vlastitoj savjesti i relevantnom ukazivanju na raskorake između proklamiranog i življenog u društvu i Crkvi.
Grubišić zasigurno nije bio “vječni buntovnik”, kako su ga prikazivali neki novinari i kolege svećenici, podržavatelji statusa quo.
“Danas, kada je ekumenizam, mir među religijama i jedinstvo kršćanstva temeljni postulat i jedan od preduvjeta mira među narodima i civilizacijama, vrijedi se upoznati s djelom našeg čovjeka koji je tim idejama ne samo posvetio život nego je za te ideje založio sam život”
Riječ je o čovjeku dobra srca, plemenitih ideja i ideala koji je uvijek bio dobrohotan, smiren i dostojanstveno staložen, pristupačan i strpljiv, neumoran promicatelj dijaloga, otvorenosti i slobode.
Iako su mu oca i brata ubili partizani, visoka duhovnost mu nije dopuštala mržnju te se kao čovjek koji prašta, ali i zbog povijesne istine, kao jedan od rijetkih suvremenih svećenika javno svrstao uz antifašistički pokret.
Dosljedno je bio kritičar svih totalitarnih režima ali i svake zloporabe vlasti.
U hrvatskoj je široj javnosti, kraj svog svećeničkog služenja, a prije ulaska u Sabor, najprepoznatljiviji kao društveni kritičar i osporavatelj preglomazne, sebične i neučinkovite državne administracije kao i institucionaliziranog političkog i religijskog licemjerja.
Ja ga stoga uz akademika Ivana Supeka i Vladu Gotovca, od kojih je, prema vlastitom priznanju, mnogo naučio – iako je bio društveno manje eksponiran, a intelektualno-kulturološki manje profiliran – prvenstveno shvaćam i prihvaćam kao socijalnog proroka.
Novinari koji se ne snalaze najbolje u svijetu religijske nomenklature biskupa (izvorno: nad-glednika; iskrivljeno: vladara) i njihovih antipoda proroka (kritičara i etičkih korektora), a za kompleksni svijet znanstvenih analiza, teorija i intelektualne kritičnosti često nemaju nužnih predznanja i potrebite strpljivosti, su ga stoga znali proglasiti “vječnim buntovnikom”.
Ivan Grubišić je bio nevoljki buntovnik, kao što i biblijski proroci uglavnom protiv svoje volje i nerado prihvaćaju svoju nepopularnu i opasnu misiju. No, nema ni društvenog ni duhovnog napretka bez proroka, a “buntovni” Grubišić je to bio po diktatu jedne rijetke i izuzetno odgovorne savjesti i konstruktivno-kritičkog uma.
Ja ga stoga uz akademika Supeka i Vladu Gotovca, od kojih je, prema vlastitom priznanju, mnogo naučio – iako je bio društveno manje eksponiran, a intelektualno-kulturološki manje profiliran – prvenstveno shvaćam i prihvaćam kao socijalnog proroka
Don Ivan je zamišljao i zalagao se za Crkvu kako ju danas zamišlja i za nju se zauzima papa Franjo – Kristocentričnu zajednicu Božjeg naroda koja je prepoznatljivija po vjernosti evanđelju i služenju siromasima, nego po svojoj materijalnoj moći i političkom utjecaju. Crkvu koja na prvom mjestu brine za čovjeka, a ne za vlastite strukture i privilegije, Crkvu koja je više uz narod, a manje uz vlast.
Don Ivan je bio idealist s jednom humanističkom vizijom boljeg i pravednijeg svijeta, ali bez gubitka osjećaja za konkretne realnosti s kojima se svi mi suočavamo i koje njega nikada nisu ostavljale ravnodušnim.
Njegova dobra informiranost, osobna skromnost, metodološka interdisciplinarnost, jasnoća misli i moralnih uvjerenja te sposobnost za sintezu su bile i ostaju trajni poziv na duhovnu i građansku budnost te etički odgovorno življenje i društvenu praksu.
Još tekstova ovog autora:
- Zašto vjerujem u Boga? U što ja točno vjerujem?
- Što bi Martin Luther King učinio?
- Od američkog sna do američke noćne more
- Zašto je NATO bombardirao Beograd?
- Najvelikodušniji filantrop svijeta, Bill Gates, nije Antikrist
- Sjećanje na metz veghem ”prvi genocid dvadesetoga stoljeća”
- Žene kao (ne)pouzdani svjedoci Uskrs(nuć)a?
- Covid-19 kao duhovna poruka i ”veliki korektor”
- Treba izbjeći pogoršanje stvari i masovnu histeriju
- Dileme oko eutanazije: za ili protiv?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.