Svjetlana Hribar
I ove godine, bivšu prijestolnicu kulture, pohodio je No Borders Orchestra, koji vodi dirigent Premil Petrović. Sjajan ansambl profesionalnih, mladih glazbenika, spreman na svaku vrstu umjetničkog izazova, ove je godine izveo program pod naslovom ”Prihvaćanje ranjivosti / Embracing Vulnerability”, što je ujedno i moto pod kojim je krenula čitava turneja s nastupima u Podgorici, Sarajevu, Rijeci i Zagrebu.
Kao i lani, na programu je bila jedna naručena skladba suvremenog kompozitora – ovog puta bio je to Davor Branimir Vincze, zagrebački skladatelj iznimno zanimljive biografije i bogatog opusa s područja elektroničke glazbe.
Pet stavaka njegove skladbe pod nazivom ”Rana je mjesto gdje svjetlost ulazi u vas” maštovito je isprepleteno dijelovima poznatih skladbi Johanna Sebastiana Bacha, Isidore Žebeljan, Stevea Reicha, Arvoa Parta, Franza Schuberta, Gustava Mahlera i Edwarda Elgara, tvoreći cjelovečernji akustički doživljaj koji je konceptualno pred publiku postavio pitanje traženja sigurnosti, konstataciju da ju je danas nemoguće naći i poruku – opustite se u glazbi.
Ovaj program pažljivo je osmišljen i razrađen, evidentna je suradnja dirigenta Premila Petrovića sa skladateljem Vinczeom – možda su zajedno birali komade koji će biti poveznica među stavcima njegove elektronske kompozicije, a zanimljive su bile i intervencije u glazbu velikana, poput uvođenja marimbe u Mahlerov Adagietto iz Pete simfonije (umjesto harfe). Ovaj instrument dao je Adagiettu mekoću zvuka začudne ljepote. Tonovi kao da su se odbijali od oblaka…
I uopće, ovaj je Mahlerov stavak bio središnja meditativna točka koncerta, koji se pred našim ušima i očima odvijao poput muzičkog performansa.
Početak s Bachovim kvartetom (iz Muke po Mateju) ”Glava puna krvi i rana” koji je zvučao prigušeno, iz daljine, da bi se komornoj formaciji tiho približili članovi orkestra (mnogi bosih nogu, krećući se potpuno nečujno) i nastavili s Vinczeovom ”Ranom”, koja – poput košmara u kojem živimo – zvukove struna kombinira s raznim elektronskim efektima, glasovima i šumovima…
”Napušteno selo” Isidore Žebeljan, nije se slučajno našlo na programu. Ova je skladateljica dugi niz godina surađivala s dirigentom Premilom Petrovićem, on u cijelosti poznaje njezin opus, a prerana smrt učinila je njeno djelo metafizički značajnim. Uostalom, sama slika napuštenog sela je rana današnjice…
Američki skladatelj Steve Reich, rođen u New Yorku 1936. godine, u skladbu ”Različiti vlakovi / Different trains” nastalu 1988. godine, pretočio je svoja djetinja sjećanja na putovanja vlakom između istočne i zapadne obale, New Yorka i Los Angelesa, gdje su razdvojeni živjeli njegovi roditelji.
Vrijeme je bilo ratno i romantičnim sjećanjima on je suprotstavio zvukove kakve su u to vrijeme slušala djeca židovskih korijena u Europi… Uz govorne segmente, on uvodi zvukove kočnica, pištanje lokomotiva, očaj i tragičnu tematiku stradanja, stvarajući dokumentarnu zvučnu kulisu Europe za vrijeme Drugog svjetskog rata…
Treba li reći da su glazbenici izveli cjelokupni part sa svim zvučnim efektima, kao i govornim segmentima, a potom partituru Arvoa Parta – Cantus in memoriam to Benjamin Britten, za gudače i zvona…
Prolazeći kroz publiku i vraćajući se na podij, glazbenici su proželi svojom izvedbom čitav prostor, da bi potom, nakratko, pozornicu prepustili kvintetu za izvedbu Schubertova Adagia.
Dok ne sviraju, članovi orkestra sjede na podu ili u gledalištu, a potom se nečujno ustaju i priključuju izvedbi, nastavljajući se na prethodnu skladbu.
Između nekih kompozicija ili stavaka Vinczeove ”Rane” – nema prekida zvuka, kraj jedne skladbe pretapa se u početak druge, izvedba zvuči studijski savršeno, ali s poletom žive izvedbe, kojoj timbar daje dinamično vodstvo Premila Petrovića.
Ipak, ova impresivna večer glazbenog kontinuuma imala bi dublji doživljaj da je publika bila vođena kroz koncept projekcijama koje bi rekle riječ-dvije o sadržaju. Ovako je taj aspekt ostao većini skriven.
Možda je maestro Premil Petrović baš tako i htio. Ranjivost postaje opće mjesto, potresen pandemijom svijet se još uvijek traži, vida rane… I baš kad se učini da polako hvata korak sa životom – izbija rat u Europi.
U programskoj knjižici piše da je jako važno da shvatimo gdje smo i da skupimo hrabrost za suočavanje s aktualnim društvenim, psihičkim, ekonomskim i okolišnim nesigurnostima i ranjivostima.
Svojom turnejom po Balkanu, Orkestar bez granica sastavljen od vrsnih glazbenika iz Makedonije, Srbije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova, poziva da se suočimo s krizom i prigrlimo ranjivost kao priliku za zajedničku borbu za razumijevanje i mir.
I na kraju treba reći nešto o Davoru Branimiru Vinczeu, skladatelju koji je cijeli koncert proveo za tonskim pultom, kontrolirajući nasnimljene dijelove glazbe koji sa zvukom gudača čine autorsku cjelinu.
Zapazili smo ga kad je nakon petog stavka svoje skladbe ”Rana je mjesto gdje svjetlost ulazi u vas” – pritrčao dirigentu i zagrlio ga.
Davor Branimir Vincze, kao mnogi daroviti mladi ljudi, nije se nakon srednje škole mogao opredijeliti između svojih dviju ljubavi – prema glazbi i prema medicini. Pa je studirao najprije medicinu, a onda pred kraj teškog studija, upisao kompoziciju na akademiji u Grazu.
Sve što je započeo, Vincze je i dovršio.
Medicina, koja ga je ponijela kao znanost, u praksi se pokazala odbojnom, a muzika sve privlačnijom. Graz kao muzički centar elektroničke glazbe, otvorio mu je nove mogućnosti, pa je – posredstvom Erazmusa – studirao i u Njemačkoj, a poslijediplomske studije nastavio u Parizu, da bi doktorirao na Stanfordu u Californiji.
Na tom putu on je učio od istaknutih ili najboljih skladatelja suvremene glazbe svoga vremena. Boravci u sredinama koje filozofski promišljaju muziku poticajno su djelovali na razvoj ideja, pa je tako krenuo u kombinatoriku, kolažiranje i nadogradnju glazbenih primjera s kojima stvara vlastiti odnos, pri čemu mu tzv. umjetna inteligencija otvara nevjerojatne mogućnosti.
Na svoju muziku koju stvara povezivanjem fragmenata, gleda kao na zrnca pijeska koja se – nošena vjetrom – grupiraju ponovo i ponovo, stvarajući ponekad apstraktne forme, ponekad potičući asocijativne slike, ali uvijek u neprestanom gibanju…
Kao Mahlerova glazba u tonskom sustavu.
Ili uzbudljivi kanon Arvoa Parta posvećen Brittenu…
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ekrani su oružje jednako razorno kao i ono vatreno
- Jagoda Buić je voljela život do posljednjeg daha
- Kad smo prestali biti ljudi?
- Odlazak čuvarice britanske tradicije
- Čak i za lijek u Hrvatskoj moraš imati vezu!
- Rijeka je premali grad da bi olako gubila svoje vrijednosti
- Zatvorili smo se i otuđili, zalijenili i izgubili motivaciju
- I ne radi se samo o prekidu trudnoće!
- O knjizi Mire Furlan: kratak je put od obožavanja do mržnje
- Zar netko zaista misli da Čajkovski ima neke veze s Putinom
