Radenko Vadanjel
Uz jutarnju kavu, dan otpočinje zahuktavajući se s najnovijim vijestima s ratišta.
Uvukao sam se u tu igru sa smrtnim ishodom za glavne aktere ove krvave vojne koja poput kompjuterske igrice polako hlapi, gubeći na vjerodostojnosti u mojim mislima, iscrpljujući me istovremeno, mene teledirigiranog promatrača, medijskog ”porotnika”, bez moći da o bilo čemu odlučujem, već samo da upijam mamce strahova na koje sam ulovljen poput tromog soma što boravi u mulju rijeke sanjajući zimski san, kao što sam onomad prije, ne tako davno, bio jednako tako nasmrt preplašen, ugrožen od nevidljivog virusa kodnog imena COVID-19.
I sve je spektakularno sivo, neutaživo i neumoljivo u ovoj novoj medijskoj hajci. Sve me dovodi do permanentne nemoći i kroničnog straha od ugroze kojoj se ne mogu suprotstaviti, već poput sleđenog, nepokretnog očevidca strašnih događaja gutam iznova nove, sve strašnije sumnje u vlastitu budućnost i budućnost čovječanstva.
Oni koji bi trebali po prirodi njihova posla pronaći nekakvo diplomatsko rješenje za okončanje ovoga pomahnitaloga, besmislenoga i krajnje neizvjesnoga sukoba, iznaći izlaze, političke alternative, izbavljenje i spas, oni, upravo obrnuto, sve više i sve jače zahuktavaju konfrontaciju dviju strana, stvarajući dojam da je taj sukob do istrebljenja neizbježan, doslovno fatalistički nezaustavljiv, poput ogromnog asteroida koji hita prema nama, i koji će nas uskoro izbrisati s lica Zemlje, kao što je prije 65 milijuna godina u eri dinosaura izbrisao naše prethodnike, kada je 75 posto života nestalo u kratkom vremenu s planete.
Nemoć i strah. Nijemo praćenje izrežiranih vijesti, sve vidljivije aluzije na nuklearni rat, na takozvanu ”prljavu bombu”, koja prethodi totalnome ratu do istrebljenja. U 21. stoljeću.
I uvijek se pomalo tješimo da oni, koji sve kreiraju, dirigiraju i rukovode ovim apsurdnim sukobom, znaju više od nas, znaju ono što mi ne znamo, da sve je zapravo pod kontrolom, da je svako zastrašivanje nuklearnim oružjem samo fingiranje vlastite nepokolebljivosti i dosljednosti, da se zastraši suparnik.
A što ako iza svega stoji goli diletantizam i hazarderstvo, sve, samo ne mudrost i proračunatost političara ”staroga kova”? Što ako je tajna ovog sukoba u globalnoj igri kojom je žrtvovana cijela naša egzistencija, naš mir i naša krhka stabilnost, naša budućnost?
Što ako smo svi mi, zajedno s narodom Ukrajine, kolateralne žrtve jedne političke igre širokih razmjera i širokih poteza, jednog pokeraškog natjecanja, demonstracije moći i utjecaja velikih, globalnih sila?
I odjednom sve pada u vodu. Dosegnuta civilizacijska postignuća, kultura tolerancije i multikulturalnosti, takozvane ”zapadne kulturne tekovine”, politika ljudskih prava…
Sve pada u vodu, sav taj lažni šušur, na vrhu voćne torte ukrašen najnovijim neologizmom globalne politike ”političkom korektnošću”, ma što to značilo.
Sve pada u vodu poput najtužnijeg licemjerstva, sve diplomatske rukavice i birane riječi, sva ta smiješna frazeologija i taština onih koji se bave takozvanom ”visokom politikom”, onih koji nas, na kraju krajeva, predstavljaju, i onih koji nas, dovedeni u pat poziciju, ucjenjuju svojim energetskim resursima.
Ratovi se oduvijek vode prvenstveno radi interesa – osvajanja prostora, energetskih izvora nafte, plina, litija, širenja vlastita utjecaja ili slabljenja utjecaja drugih, jačanja vlastite ekonomske moći, bogatstva.
Nevjerojatno je da je ovaj rat koji se vodi na Starom kontinentu eskalirao, i da su interesi obiju strana – velikih globalnih sila, prevladali, i da se takozvani ”novi svjetski poredak” stvara, ne negdje u nekoj, za nas dalekoj, egzotičnoj zemlji, već ovdje, kod nas, u Europi.
Slično kao kada djeca igraju nogomet napucavajući loptu u gol, pored kojega se nalazi prozor. Jasno je da će lopta kad-tad udariti u prozor, ali igra se nastavlja…
Ako u ovom našem slučaju prozor ima nevidljivu zaštitnu mrežu, tim bolje, ali bojim se da je to uvjerenje, kako vrijeme prolazi, još samo neutemeljena nada i tiha tlapnja.
Bez želje i namjere da se bezuvjetno postigne diplomatsko rješenje, pod izlikom stvaranja povoljnijeg vojno-strateškog položaja na terenu, koji bi omogućio ”pravednije” preduvjete jednoj od sukobljenih strana za diplomatsku ”trgovinu” teritorijem, hazardsko je poigravanje sudbinama svih nas, cijele planete Zemlje, ”igra zaigrane dječurlije u pješčaniku” čiji se ishod ne može u potpunosti predvidjeti niti kontrolirati…
Apsurdnost i besmislenost eskalacije rata u Ukrajini, pokeraški hazard na dijelu, slikovito nam može dočarati proturječnost i ambivalentnost glazbenog lajtmotiva crnovalnog filma Aleksandra Petrovića, u kojemu se u više navrata pojavljuje ciganski orkestar koji u zadnjoj sekvenci filma, na mrtvačkim kolima upregnutim u konjsku zapregu, pjeva posljednju pjesmu s poznatim refrenom: ”Bit će skoro propast sveta, nek’ propadne nije šteta”.
Ali, dakako da bi to bila, i da je već sada, ogromna, nenadoknadiva šteta, sa svim prevelikim ljudskim žrtvama i stradanjima, s kalvarijom koju prolaze nevini, tuđim interesima žrtvovani ljudi.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Zašto državljani Hrvatske ne izlaze na ulične prosvjede?
- Novi laboratorij HDZ-ove demokracije
- Dalaj Lama, nedosanjani san nekih katoličkih svećenika
- Napokon: ima li razlike između NATO-a i Europske unije?
- U odnosu na hrvatsko svećenstvo, papa Franjo je avangarda
- Je li Mahlerova sjena natkrilila američkog skladatelja?
- Vrijeme na čekanju – jedna od naših deviza
- Ovakvi smo najbolji našoj vlasti
- Četiri jahača apokalipse u nemirnim snovima vladajućih
- Opaka hrvatsko-schengenska pravila igre
