Papa Ivan Pavao I
(Foto: Wikipedija)
Papa Franjo proglasio je u nedjelju, 4. rujna blaženim papu Ivana Pavla I. tijekom euharistijskog slavlja na Trgu sv. Petra i tom prigodom uputio homiliju koju prenosimo u cijelosti.
***
Isus je na putu za Jeruzalem i u današnjem se Evanđelju kaže da “s njim je zajedno putovalo silno mnoštvo” (Lk 14, 25). Ići s njim znači slijediti ga, odnosno postati učenici. Ipak, tima koji ga slijede Gospodin upućuje neprivlačan i vrlo zahtjevan govor: ne može biti njegov učenik onaj tko ga ne ljubi više od onih koji su mu dragi, tko ne nosi njegov križ, tko se ne odijeli od zemaljskih dobara (usp. rr. 26-27.33). Zašto Isus upućuje takve riječi mnoštvu? Koji značaj imaju njegove opomene? Pokušajmo odgovoriti na ta pitanja.
Prije svega, vidimo veliko mnoštvo, mnogo ljudi, koji slijede Isusa. Možemo zamisliti da su mnogi bili zadivljeni njegovim riječima i onim što je činio. U njemu su stoga vidjeli nadu za svoju budućnost. Što bi učinio bilo koji učitelj toga doba, ili – možemo se zapitati – što bi neki lukavi vođa učinio kad bi vidio da njegove riječi i njegova karizma privlače mnoštva i nailaze na sve veće odobravanje?
Događa se to i danas: osobito u trenucima osobne i društvene krize, kada smo više izloženi osjećajima ljutnje ili se bojimo nečega što ugrožava našu budućnost, postajemo ranjiviji pa se, tako, na valu emocija, uzdamo u onog koji spretno i lukavo zna iskoristiti tu situaciju, iskorištavajući strahove društva i obećavajući da će biti “spasitelj” koji će riješiti probleme, dok se u stvari želi svidjeti što više ljudima i povećati svoju vlastitu moć.
Evanđelje nam govori da Isus to ne čini. Bog postupa na drugačijim način. On ne iskorištava naše potrebe, on nikada ne koristi naše slabosti da bi On bio veći. Onome koji nas ne želi zavesti prevarom i ne želi dijeliti jeftine radosti, nije briga za nepregledno mnoštvo. Nema kult brojeva, ne traži odobravanje, nije idolopoklonik osobnog uspjeha.
Naprotiv, čini se da se brine kada ga ljudi prate s euforijom i površnim oduševljenjem. Tako, umjesto da se prepusti čaru popularnosti, od svih traži da dobro razmotre razloge zašto ga prate i posljedice koje to za sobom povlači. Mnogi iz tog mnoštva možda su slijedili Isusa jer su se nadali da će on biti vođa koji će ih osloboditi od njihovih neprijatelja, onaj koji će osvojiti vlast i podijeliti je s njima; ili onaj koji će pomoću čudâ riješiti probleme gladi i bolesti.
Za Gospodinom se zapravo može ići iz različitih razloga, a neki su, moramo priznati, svjetovni: iza savršenog vjerničkog izgleda može se skrivati puko zadovoljenje vlastitih potreba, traženje osobnog prestiža, želja za nekim položajem, za držanjem stvari pod kontrolom, žudnja za zauzimanjem prostora i dobivanjem privilegija, težnja za dobivanjem priznanja i drugo. Može se ići tako daleko da se instrumentalizira Boga za sve to. Ali to nije Isusov način. I to ne može biti stil učenika i Crkve.
Gospodin traži drugačiji stav. Slijediti ga ne znači ući u neki dvor ili sudjelovati u pobjedničkoj povorci, niti dobiti neku sigurnost u vezi ovoga života. Naprotiv, to također znači “nositi križ” (Lk 14, 27): poput njega, preuzeti svoje i tuđe breme, učiniti život darom, trošiti ga nasljedujući velikodušnu i milosrdnu ljubav koju On ima prema nama.
To su izbori koji uključuju cjelokupnost postojanja; zato Isus želi da učenik ništa ne pretpostavlja toj ljubavi, čak ni osjećaje koje gajimo prema svojim najdražima i najveća dobra.
Ali da bismo to učinili, moramo gledati više na njega nego na same sebe, naučiti ljubiti, crpiti ljubav iz Raspetoga. Tu vidimo onu ljubav koja se daje do kraja, bez mjere i bez granica. Mi sami – rekao je papa Luciani – “predmet smo neprolazne Božje ljubavi” (Angelus, 10. rujna 1978.).
Neprolazne: nikada je ne nestaje iz našeg života, uvijek nas obasjava i osvjetljava i najtamnije noći. Gledajući u Raspetoga, pozvani smo dakle na vrhunce te ljubavi: pročistiti se od svojih iskrivljenih predodžbi o Bogu i svojih zatvorenosti, ljubiti njega i druge, u Crkvi i društvu, čak i one koji ne razmišljaju kao mi, čak i neprijatelje.
Ljubiti: čak i ako to stoji križa žrtve, šutnje, nerazumijevanja, samoće, sputavanja i progona. Jer – govorio je još Ivan Pavao I. – ako želiš poljubiti Isusa raspetoga, “moraš se sagnuti nad križem i dopustiti da te ubode poneki trn krune koja je na Gospodinovoj glavi” (Opća audijencija, 27. rujna 1978).
Ljubav do kraja, sa svim svojim trnjem: ne napola učinjene stvari, prilagodbe ili miran život. Ako ne stremimo onom što je visoko gore, ako ne riskiramo, ako se zadovoljimo razvodnjenom vjerom, mi smo – kaže Isus – nalik onome koji želi sagraditi kulu, ali ne izračuna dobro sredstva potrebna da to učini; on, “postavlja temelj” a zatim “ne može dovršiti” (r. 29).
Ako, iz straha da ćemo se izgubiti, odustanemo od darivanja samih sebe, ostavljamo stvari nedovršenima: odnose, posao, zadaće koje su nam povjerene, snove, pa čak i vjeru. I na kraju završimo tako da živimo polovično: nikad ne učinimo odlučujući korak, nikada ne raširimo krila da poletimo, ne upuštamo se u rizik za dobro, ne posvećujemo se zbiljski drugima. Isus od nas traži ovo: živi evanđelje i živjet ćeš život, ne napola nego u potpunosti. Bez kompromisâ.
Braćo, sestre, novi blaženik je tako živio: u radosti evanđelja, bez kompromisâ, ljubeći do kraja. On je uosobljivao siromaštvo učenika, koje nije samo odvajanje od materijalnih dobara, nego prije svega svladavanje napasti da se samoga sebe stavlja u središte i traži svoju slavu.
Naprotiv, po uzoru na Isusa, bio je krotak i ponizan pastir. Sebe je smatrao prašinom po kojoj se Bog udostojio pisati (usp. A. LUCIANI / IVAN PAVAO I., Opera omnia, Padova 1988., sv. II, 11). Zato je govorio: “Gospodin nam je toplo preporučivao: budite ponizni. Čak i ako ste učinili velika djela, recite: beskorisne smo sluge” (Opća audijencija, 6. rujna 1978.).
Uz osmijeh je papa Luciani uspio prenositi Gospodinovu dobrotu. Lijepa je Crkva sretnog, vedrog i nasmijanog lica, koja nikad ne zatvara svoja vrata, koja ne ogorčuje srca, koja ne kuka i ne gaji osjećaje srdžbe, nije ljuta i netrpeljiva, nije mrka i osorna, ne pati od nostalgije za prošlošću.
Molimo se tom našem ocu i bratu, zamolimo ga da nam izmoli “osmijeh duše”; molimo, njegovim riječima, ono što je i sam tražio: “Gospodine, uzmi me takvoga kakav jesam, s mojim manama, s mojim nedostacima, ali daj da postanem onakav kakvog me ti hoćeš” (Opća audijencija, 13. rujna 1978. ). Amen.
(Prenosimo s portala IKA).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Koliko se veliko siromaštvo rađa iz bezumlja rata!
- Apel predsjedniku Putinu i predsjedniku Zelenskom
- Sveto Trojstvo je Ljubav koja je sva u službi svijeta
- Međugeneracijski dijalog, obrazovanje i rad: sredstva mira
- Nikada više rastavljanje između nas! Bratstvo i jedinstvo
- Papa Franjo: Pozivam na mir između Izraelaca i Palestinaca
- Uskrsli Isus nosi utisnute rane, trajni pečat njegove ljubavi
- Ekstremizam i nasilje ne rađaju se u religioznoj duši
- Kultura skrbi kao put do mira
- Javljaju se neka svjetla nade, kao što je otkriće cjepiva
