Nenasilno djelovanje (1)

Što je nenasilno djelovanje?

 

Nenasilna (direktna) akcija je tradicionalna metoda rješavanja sukoba. Za njom posežu različite strane u sukobu u situacijama u kojima se čini da je teško ili čak nevjerojatno na demokratski način uspostaviti konsenzus o pravednosti i promjenama koje su u skladu s pravednosti.

 

Nenasilna akcija ima kao cilj dramatiziranje sukoba tako da se više ne mogu ignorirati ni postojanje sukoba ni neučinkovitost većine primijenjenih metoda za njegovo rješavanje. Cilj nenasilne akcije je stvoriti u diktaturama ili formalnim demokracijama psihičke i socijalne uvjete u kojima se ponovo ili po prvi puta dugotrajno mogu regulirati dogovaranje i demokratsko odlučivanje.

 

Nenasilne akcije se razlikuju od prisilnih akcija po tome što njihovi protagonisti u svojim dramatičnim mjerama ni fizički ni psihički ne nanose ozljede svojim političkim protivnicima ili onima koji nisu uključeni u nenasilnu akciju. Ako su za vrijeme akcija oštećenja na imovini neizbježna, onda treba ne samo ograničiti oštećenja materijalnih dobara nego i paziti da sudionici akcije preuzmu odgovornost za svoja djela.

Nenasilna akcija ima kao cilj dramatiziranje sukoba tako da se više ne mogu ignorirati ni postojanje sukoba ni neučinkovitost većine primijenjenih metoda za njegovo rješavanje. Cilj nenasilne akcije je stvoriti u diktaturama ili formalnim demokracijama psihičke i socijalne uvjete u kojima se ponovo ili po prvi puta dugotrajno mogu regulirati dogovaranje i demokratsko odlučivanje

 

Anonimna sabotaža nije oblik nenasilne akcije. Nenasilna akcija ne smije ometati obavljanje službi koje su važne za spašavanje života, niti spriječiti dijeljenje za život važnih dobara.

 

Nenasilna akcija se u svojoj biti razlikuje od metoda nasilnog rješavanja sukoba u tome što u tijeku sukoba protagonisti nastoje uvjeriti svoje protivnike u društvenu prihvatljivost, čak u neškodljivost vlastitih predodžbi, ali im jasno daju do znanja da će odstupiti samo zbog uvjerljivih argumenata, a nikako zbog pritiska prisile.

 

Ovaj stav prema pojedincu, grupi ili državnim organima Gandhi je nazvao “satyagraha” (čvrsto se držati onoga što je osoba spoznala da je istinito). Satyagraha je u engleskom i njemačkom jezičnom području prevedena kao nenasilni otpor (engl. “nonviolent resistance“, njem. “gewaltfreier Widerstand“).

 

U njemačkom jezičnom području, u prvoj polovici 20.stoljeća, za engleski pojam ”nonviolent action” (nenasilna akcija) i ”nonviolent  resistance” (nenasilan otpor) postojalo je više prijevoda, od kojih se nijedan posebno nije uspio istaknuti. Bilo je govora o prijevodu kao što su ”nonviolentna akcija”, ”neozljeđujuća akcija”, ”nenasilna akcija” (gewaltlose Aktion) i uvijek iznova ”pasivni otpor”.

 

Potonji se – unatoč čestom korištenju termina, posebno za vrijeme “borbe u Ruhru” tj. pasivnog otpora protiv francuskih i belgijskih okupatorskih sila 1922. godine – nije nikako uspio probiti, jer stav onih koji su pružali opor očito nije bio pasivan, već aktivan. Zbunjujuće je isto tako bilo da se u ruhrskoj borbi razlikovao pasivni i aktivni otpor. Pod potonjim se mislilo na sabotažu i nasilni otpor.

Nenasilna akcija se u svojoj biti razlikuje od metoda nasilnog rješavanja sukoba u tome što u tijeku sukoba protagonisti nastoje uvjeriti svoje protivnike u društvenu prihvatljivost, čak u neškodljivost vlastitih predodžbi, ali im jasno daju do znanja da će odstupiti samo zbog uvjerljivih argumenata, a nikako zbog pritiska prisile

 

U Trećem Reichu je u pravilu bilo još samo govora o “otporu”, ali se nije kategorično razlikovao nenasilni i nasilni otpor. To je bilo i zato što nacionalsocijalistička diktatura u svojim terorističkim progonima svakog otpora nije među njima činila razliku. Tek nakon kraja Trećeg Reicha istražuje se posebno značenje nenasilnog otpora protiv nacističke diktature. Pri tome se pokazalo da je nenasilan otpor stavio nacističku vlast pred veće poteškoće u pojedinim situacijama nego li oružani.

 

Od 1962. se u tekstovima prigovarača savjesti i protivnika atomskog naoružavanja sve više pojavljuje termin ”nenasilna akcija”, pri čemu su se dva pridjeva za nenasilno (njem. gewaltlos i gewaltfrei) još neko vrijeme koristila usporedo. I danas se često primjenjuju kao sinonimi.

 

Korištenje novijeg pojma “nenasilno” (gewaltfrei) tj.”nenasilje” (Gewaltfreiheit) potakle su tzv. “nenasilne akcijske grupe” koje su od 1962. do 1964. izdavale bilten pod nazivom “dosljedno – novosti akcijskih grupa za nenasilan otpor”, jer su tražile prikladan prijevod za Gandhijevu riječ “satyagraha“, a da ne preuzmu njegovo razlikovanje “nenasilja slabih” i “nenasilja jakih”.

 

Pod terminom “nenasilje slabih” Gandhi je podrazumijevao pragmatičnu i samo taktičnu primjenu nenasilnih metoda bez pouzdanog i dugotrajnog pristajanja uz nenasilje. No kako se u takvim krugovima često radilo o hrabrim osobama, spremnima da se žrtvuju, njemački akteri su tražili riječ koja nema obezvređujuću konotaciju za one koji su nenasilnim metodama pristupili iz sasvim pragmatičkih ili prije svega taktičkih razloga.

Treba polaziti od pretpostavke da se danas pri korištenju pojma “nenasilna akcija” u najmanju ruku podrazumijeva tendencija prema načelnoj odluci da se trajno odbace nasilna sredstava

 

Trebalo je u biheviorističkom smislu objasniti da se koriste nenasilne, a ne nasilne metode. Primjenom emfatičkog pojma NE-nasilne akcije (doslovno gewaltfrei znači slobodan od nasilja) trebalo bi ukazati na to da smo svjesni kontraproduktivnih posljedica nasilnog ponašanja i zato se sasvim svjesno oslobađamo nasilja.

 

Pojam “nenasilno” (gewaltfrei) prevladao je i u međuvremenu se općenito koristi zahvaljujući tome što “nenasilno” (gewaltlos, doslovno bez nasilja) u njemačkom jeziku ima konotaciju slabosti i odricanja, dok naprotiv izraz “silom” izražava snažni angažman. Isto vrijedi i u bezazlenim slučajevima kao npr. u crkvenoj pjesmi Paula Gerhardta u kojoj jedan stih glasi: “Pšenica klija svom silom”. Čak i ustav kaže kako “sva sila ide iz naroda” ne misleći pri tome na nasilne akcije, nego na legitimiranje vlasti temeljem slobodnog odlučivanja suverenog naroda.

 

Istovremeno s jezičnim uspjehom konceptualizacije termina “nenasilna akcija” i s time povezanim pozitivnim asocijacijama u političkom propagiranju sudjelovanja u akcijama nestajala je razlika između taktične primjene nenasilne akcije (gewaltlose Aktion) i principijelnog pristajanja uz nenasilje (gewaltfreie Aktion).

 

Ipak treba polaziti od pretpostavke da se danas pri korištenju pojma “nenasilna akcija” u najmanju ruku podrazumijeva tendencija prema načelnoj odluci da se trajno odbace nasilna sredstava.

 

(Preuzeto sa Rand.hr – Nastavlja se)