Prije godinu i koji mjesec jedna je gospođa onkraj velike bare nakratko zabljesnula literarno krajnje upitnom bestseler-trilogijom “50 nijansi sive”, nakon koje su se, kao onomad za vampirima nakon “Sumraka”, svi raspomamili za nečime što se u popularnoj kulturi rado naziva “sadomazohizam”, pretvorivši tu tobože mračnu seksualnu praksu iz iskričava tabua u salonsku temu, što – svaki iole upućeniji čitatelj znat će što je posrijedi – i nije bilo osobito teško jer su “Nijanse” u svojoj čednoj pornografičnosti “društvene tabue” kršile manje nego prosječni katekizam.
Ali, molit ću lijepo, to je formula bestselera i ako ste tada kupili sve tri knjige gospođe E. L. James, nemojte se sad žaliti da ste novac bacili uludo, samo zato što vas na krilima romana nitko nije vezao lancima ili izdevetao bičem. U hrvatskim razmjerima toj formuli valja dodati još jednu nimalo zanemarivu sitnicu: bestseler je bestseler, ako mu autor nije odavde, jer će domaći potpis pod naslovom knjige – čast izuzecima, ali neka se i oni malo zamisle – biti najsigurnije jamstvo njezina čitalačkog ignoriranja.
A imali smo, naime, na domaćim policama prije desetak godina jedan tada jedva zamijećen roman, koji se zahvaljujući nemaloj izdavačkoj agilnosti ovih dana pojavio u novom izdanju, a prema njemu su, ako nam je do iole zahtjevnija lascivna štiva, “Nijanse sive” da ne kažemo čiji dim. Posrijedi je, znalci će se možebitno prisjetiti, opsegom nevelika, ali dubinom duševna ponora zaista vrtoglava storija “Kirkin sindrom” zagrebačkog autora Frana Nischta (Prosvjeta, Zagreb, 2013., biblioteka “50 nijansi crvene, bijele i plave”), koji – što da se zavaravamo, posrijedi je ipak pseudonim čijeg nositelja, nimalo nepoznatog ovdašnjeg pisca, zasad ne bismo previše otkrivali – prije i poslije ovog krajnje dragocjenog bisera domaće erotske, pa i pornografske pismenosti nije objavio ni retka. Ostanimo, dakle, načas na pseudonimu, prije nego što se svi uglas zgranemo nad temom, jer taj, kako se čini, nije baš sasvim bez vraga.
Tko bi se, dakle, zvao Fran Nischt, bio bi slobodan odabrati ništavilo, slobodnom voljom poželjeti ništa jer čovjek će, kaže Nietzsche u “Genealogiji morala”, prije poželjeti ništavilo nego ne poželjeti ništa. A to, priznajmo, već zvuči podosta seksi, jer gdje ima želje, ima i vatre, odnosno, u slučaju nekih drugih knjiga – dima
Ime Fran, što i nije neka novost, jedna je mnogobrojnih inačica romanskog imena Franciscus ili Francesco, a korijenje vuče iz starofrancuskoga “franc”, što bi značilo “slobodan” (ovo svakako ne spada ovamo, no zamijetiste li ikad da su Franjo i Slobodan dvije varijante jednog te istog imena?). Kao talijanski Francesco, Fran je doslovce “mali Francuz” jer tako odmila zvahu i Franju Asiškog, a kakvim su stvarima Francuzi kadri kad je u pitanju erotsko pismo, to valjda ne treba posebno isticati.
Prezime Nischt svakako je kajkavska verzija štokavskog ništa, dakle, potpuna negacija bilo čega, ali ovako odrješito njemački pisano budi primisli i na Friedricha Nietzschea, kojeg pamtimo po drugim stvarima, recimo, volji za moć. Tko bi se, dakle, zvao Fran Nischt, bio bi slobodan odabrati ništavilo, slobodnom voljom poželjeti ništa jer čovjek će, kaže Nietzsche u “Genealogiji morala”, prije poželjeti ništavilo nego ne poželjeti ništa. A to, priznajmo, već zvuči podosta seksi, jer gdje ima želje, ima i vatre, odnosno, u slučaju “Nijansi” – dima.
“Kirkin sindrom” roman je, dakle, o seksualnom i inom podčinjavanju, koji u sjećanje priziva literarno itekako vrijedne naslove kao što su “Priča o O” Anne Desclos, “Venera u krznu” Leopolda von Sacher-Masocha, a donekle i “120 dana Sodome” Markiza de Sadea, pisan u pitkoj domaćoj pornomaniri, koja, hvala onoj stvari, ni trenutka ne zazire od sočnih izraza, opscenih opisa i nizanja imperativa, u kojima su mnogi nazirali definiciju pornografije. Ali ima u njemu srećom još mnogo nijansi zbog kojih štura natuknica “Prvi hrvatski pravi hardcore pornoroman”, otisnuta na ovitku knjige, još uvijek nije dovoljan putokaz prema čarolijama njezina sadržaja. A te nijanse, na radost čitatelja, nisu nimalo sive, iako su im tonovi malčice tmurniji, odnosno, kako je to u svojoj obradi Masochove “Venere u krznu” spjevao Lou Reed: boje su drukčije kad se gleda kroz suze.
Pornografija, koja zanima Frana Nischta i autora koji se krije iza njegova imena, nije samo tvrd i oštar klin, koji se u čitateljskoj recepciji zabija između pune ljudske egzistencije i egzistencije čovjeka kao seksualnog bića, nego i esencijalni govor žrtve, jer samo žrtva može opisati torturu, dok se mučitelj licemjerno služi jezikom etablirana poretka i moći
Naime, što? Pornografija, koja zanima Frana Nischta i autora koji se krije iza njegova imena, nije samo tvrd i oštar klin, koji se u čitateljskoj recepciji zabija “između pune ljudske egzistencije i egzistencije čovjeka kao seksualnog bića”, kako ju je umjetnički legitimirala Susan Sontag, nego i ono što je Georges Bataille svojedobno govorio o de Sadeovu jezičnom instrumentariju: ma koliko paradoksalno zvučalo, posrijedi je “esencijalni govor žrtve” jer samo žrtva može opisati torturu, dok se mučitelj licemjerno služi jezikom etablirana poretka i moći.
I sad smo napokon stigli do prave, prljave, pa i političke pornografije, posebice ako se načas prisjetimo studija Gillesa Deleuzea, za kojega sadizam i mazohizam (koji nikako ne idu zajedno, ali to je već druga priča) ne predstavljaju tek puke natuknice iz kataloga seksualne psihopatologije (Krafft-Ebing) nego i u ljudskom nezadovoljstvu duboko utemeljene životne, pa i političke stavove (“Dok je sadist u svom djelovanju usmjeren protiv institucija, mazohist se okreće protiv zakona”). I tu je “Kirkin sindrom” pornić u najboljem smislu riječi, kao što je svaka pornografija, ako je iole prava, u osnovi i politička, odnosno, malčice banalnije, svaka politika nužno pornografska (ne zaboravimo, ta lijepa riječ još uvijek dolazi od grčkog pórne, kurva).
Priča o bezimenom muškarcu, koji, uvjeren da može imati svaku ženu koju poželi, slijedom jednog takvog upucavanja završava na višednevnoj robovskoj izobrazbi kod žena koje se redom zovu “robinja”, “sluškinja” i “odgojiteljica”, a sve su mu seksualno itekako nadređene (kao uostalom i tajnoviti Slovenac, koji ga uvodi u misterije istospolne seksualnosti), ne bi li se potom, odgojen, promijenjen i razorena ega, tek pokazao dostojnim gospodaričine čizme, može se, istina, dešifrirati kao odličan tekstualni predložak za čitanje jednom rukom.
Da je “Kirkin sindrom” porno, to nikako nije sporno, ali u njemu se pred takvom pozadinom razrješuje i temeljni paradoks, da ne kažemo aporija pornografije, koju je svojedobno skicirao Slavoj Žižek, ustvrdivši da je pornografija sama sebi najdrskiji oblik cenzure jer ako se u njezinu konzumiranju usredotočimo na seks, promaknut će nam priča
Ali nam, kad adrenalinske bujice iscure u slivnik utažene požude, nudi i dragocjeno svjedočanstvo o skrivenim principima funkcioniranja građanskog društva, koje se na kraju romana rasplinjuje u istinskom sadizmu rata, kad društveni ugovor – a to je ujedno i odgonetka zašto mazohisti tako rado potpisuju ugovore sa svojim gospodaricama, odnosno, u slučaju junaka “Kirkina sindroma”, polažu ceremonijalne prisege – ne vrijedi više ni tinte kojom je pisan. A takvo svjedočanstvo, seksualno i egzistencijalno, svakako može dati samo žrtva.
Da je “Kirkin sindrom” porno, to nikako nije sporno, ali u njemu se pred takvom pozadinom razrješuje i temeljni paradoks, da ne kažemo aporija pornografije, koju je svojedobno skicirao Slavoj Žižek, ustvrdivši da je pornografija sama sebi najdrskiji oblik cenzure jer ako se u njezinu konzumiranju usredotočimo na seks, promaknut će nam priča, a pokušamo li unatoč svemu pratiti fabulu, jebačine kao da nije ni bilo. “Kirkin sindrom”, međutim, ima itekako intrigantnu fabulu, a bome i seksa kao u priči jer ta je priča, poput svih velikih predložaka iz svjetske literature, iskonski ljudska.
Obrasci mazohizma, a ovdje imamo posla isključivo s mazohističkom situacijom u kojoj će zahvaljujući finalnom, ratnom obratu i žrtva ostaviti svoj pedagoški pečat na tlačiteljici, mogu se, dakako, pratiti unazad sve do G. W. F. Hegela, njegove “Fenomenologije duha” i u njoj sadržane parabole o slugi i gospodaru jer sluga je u građanskom društvu, naravno, taj koji se u svojoj sluganskoj svijesti kao jedinoj istinskoj samosvijesti emancipira i dovodi jadnoga gospodara u nezavidan položaj. S druge, pak, strane, ostaje pitanje dragovoljnoga, radosnog podčinjavanja, pa i očevidnog užitka u patnjama i bolu, što nas, fabuli i naslovu romana za volju, vraća u davninu sve do Homera.
Poput “Venere u krznu”, ta suvremena Kirka, čiji je sindrom naoko duboko usađen u ženskoj samosvijesti – jer žena će, kaže Sacher-Masoch, muškarcu nužno ostati neprijatelj – razotkrit će se tako naočigled “svinje” kao jalov objekt beskrajne idealizacije i žudnje, koja je, ne bi li zadržala privid stvarnosti, nužno osuđena na bijeg od vizualnih senzacija
U društvu koje je, ne samo u književnosti, odavna ubilo vjerodostojnost bilo kakve femme fatale, Nischtova gospodarica, inače manekenka, fotomodel i poslovna žena pomalo sumnjive reputacije, doima se zajedno sa svojom svitom na mahove kao vlastita karikatura, koja o žuđenoj fatalnosti u najboljem slučaju još može sanjariti uz daleke odjeke Keatesove “Lijepe dame bez milosti” ili, da budemo precizniji, u vrtlogu tobože arhetipskih prisjećanja na sirenski poj s otoka one slavne antičke čarobnice pred čijim su se zavodljivim vradžbinama muškarci nužno razobličavali kao svinje.
Ali vilinski pjev nužno je i labuđi jer vrijeme je nažalost sasvim oglušilo za Kirke i Lamije pa se tako famozna scena iz Odiseje u kojoj zalutali itački kralj nemilice uživa u vlastitoj vezanosti uz jarbol broda (užitak u bolu koji mu nanosi užad zapravo je užitak prevladavanja sirenskog zova) može vjerodostojno odigrati samo još u virtualnom svijetu slijepih zrcala, očnih poveza, do besvijesti erotizirana mraka i bolno-egzaltirane koncentracije na vlastitu nutrinu, kakav si junaci romana grade od samog početka, svijetu iz kojeg, bar za gospodaricu i roba, na kraju priče nema povratka u realnost.
Poput “Venere u krznu”, ta suvremena Kirka, čiji je sindrom naoko duboko usađen u ženskoj samosvijesti – jer žena će, kaže Sacher-Masoch, muškarcu nužno ostati neprijatelj – razotkrit će se tako naočigled “svinje” kao jalov objekt beskrajne idealizacije i žudnje, koja je, ne bi li zadržala privid stvarnosti, nužno osuđena na bijeg od vizualnih senzacija, što čitavom romanu daje i neizdrživ prizvuk sjete, odnosno, kako je to lijepo sročila Julia Kristeva, “melankolije kao tamnog obruba ljubavne strasti”. U plimi te crne žuči, koja neprestance kaplje tamo gdje bismo naivno očekivali krv, “Kirkin sindrom”, istina, ostaje pornografsko štivo, ali se sama pornografija napokon pokazuje itekako vrijednim, pa i zahtjevnim literarnim žanrom. I zato ga svakako valja čitati, nabolje odmah, jer će se, bojim se, u hrvatskoj duhovnoj pustopoljini o sličnoj literaturi u veoma bliskoj budućnosti odlučivati na referendumima.
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.