autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Neraspoređeni

Autor: Nada Beroš / 31.01.2018. Leave a Comment

Nada Beroš

Nada Beroš

Mnogi se još živo sjećamo javne prepiske Stanka Lasića i Igora Mandića u časopisu Vijenac, u ljeto 1997., i epistole u kojoj je Lasić ustvrdio da će srpska književnost u budućnosti (njemu i nama) biti jednako strana i nezanimljiva kao i bugarska.   

Sada kad su različiti nacionalni identiteti, različite kulture i različiti (koliko god slični) jezici dignuti na razinu posebnih država, što je prirodnije nego priznati da je srpska književnost za Hrvate i za Hrvatsku strana književnost (kao bugarska). Susjedstvo se ne bira, susjedstvo se živi. Ali, susjedstvo ne mora automatski značiti i bliskost, kao u njemačkom i francuskom slučaju. Jer, njihov je rat završen s pobjednikom i s poraženim, s kaznama i s isprikama, s oprostom i s plemenitošću ( S. Lasić u razgovoru s Mirjanom Dugandžijom, Vjesnik, 1997.).

Lasićeva (proširena) izjava pokazala se poput proročanstva, pa i prokletstva koje se bez velikih napora obistinilo u našem malom sokaku u zadnjih dvadesetak godina. Premda se hrvatska književnost dičila svojom širinom i pluralizmom, u stvarnom je životu njegovala uskogrudnost i četveroređe postavši samoj sebi reper i arbitar.

Izjava Stanka Lasića pokazala se poput proročanstva, pa i prokletstva koje se bez velikih napora obistinilo u našem malom sokaku u zadnjih dvadesetak godina. Premda se hrvatska književnost dičila svojom širinom i pluralizmom, u stvarnom je životu njegovala uskogrudnost i četveroređe postavši samoj sebi reper i arbitar

Tek se na prste jedne ruke mogu izbrojiti književni kritičari i povjesničari književnosti, publicisti i intelektualci koji su se uspijevali oduprijeti toj tijesno skrojenoj odori i nametnutom viziru. Ne dopuštajući da im vizuru i menzuru propisuju laboratorijski jezični čistunci, politički trogloditi i knjižarski trgovački lobiji, trudili su se postojano pratiti, informirati nas i ocjenjivati književne uratke iz susjedne nam države.

Zgodno je ovom prigodom podsjetiti i one malo zaboravljivije na hrabro izdavačko čudo u devedesetima, na Arkzin, koji je, poigravši se novoskovanim terminom ”bugarsko pitanje”, svoju ediciju srpskih knjiga zafrkantski nazvao Bulgarica.

Uz nedavni odlazak Predraga Lucića ponovo su nas, bar na kratko, osvijetlili naslovi nekolicine ”neprilagođenih” srpskih pisaca objavljenih u Biblioteci Feral Tribune, koju je on uređivao.

Činjenica je da se u proteklih dvadesetak godina tek u nekoliko hrvatskih medija moglo čitati recenzije književnih djela napisanih na srpskom jeziku. Slično je i s hrvatskim knjižarama – tek posljednjih godina moguće je u nekima od njih pronaći pojedine naslove srpskih pisaca ili prijevoda svjetskih pisaca na srpski jezik.

Ovaj poduži uvod poslužio mi je kao neka vrsta objašnjenja, pa i isprike što o jednoj važnoj knjizi, ovjenčanoj u siječnju 2017. godine NIN-ovom nagradom, o romanu ”Arzamas” (Beograd, Laguna, 2016.), poznate srpske spisateljice, dramaturginje i prevoditeljice Ivane Dimić (1957.), pišem tek sada.

NIN-ova nagrada za roman godine, nekoć jedna od najvažnijih književnih nagrada na području bivše Jugoslavije, ustanovljena je 1954., a među dobitnicima bili su i neki od najvažnijih hrvatskih pisaca koji su primili nagrade za svoje recentne romane, poput Miroslava Krleže (”Zastave”,1965.), Ranka Marinkovića (”Kiklop”, 1965.), Slobodana Novaka (”Mirisi, zlato, tamjan”, 1968.), pa sve do Pavla Pavličića (”Večernji akt”, 1985.) i Dubravke Ugrešić (”Forsiranje romana reke”, 1988.).

O NIN-ovim nagradama vodile su se diskusije i polemike i izvan književnih krugova, pa čak i oni manje upućeni bili su okrznuti tim raspravama.

Tim više osjećam stid, pa i nelagodu, što nisam ranije otkrila ”Arzamas” (mada sam ga, pod tko zna kojim naslovom, pisala u svojoj glavi!). Malo mi sada vrijedi potezati i reaktualizirati ”bugarsko pitanje” koje nam je davno najavilo da će interesi za susjednu, srpsku književnost postati sporadični, slučajni i zakašnjeli.

Stoga je i meni taj roman teško pamtljiva naslova došao u ruke posredno, sa ”zakašnjenjem” od godinu dana. Ali, nimalo čudno, iz ruku čovjeka koji je na zajedništvu hrvatskog i srpskog bića u proteklim godinama, otkad je na čelu zagrebačko-ljubljanske mitropolije (2014.), radio najustrajnije, najiskrenije i bez velike pompe.

Više je razloga zašto sam knjigu Ivane Dimić imala uza se kao molitvenik u proteklih mjesec dana, iščitavajući je iznova i iznova. Našavši se u sličnoj životnoj situaciji poput autorice – uz postelju umiruće majke – njezina me je knjiga bodrila, nasmijavala, strašila, pružala nadu, pa bacala u očaj, čas izvlačila najbolje, čas najgore iz mene 

Štoviše, uvjerena sam da bi vladika Porfirije Perić, a o njemu je riječ, slično radio i s bugarskom i svakom drugom književnošću koja na literarno pregnantan i uvjerljiv način promiče vrijednosti zajedništva i univerzalizma nad onim partikularnim, narcisoidnim i superiornim značajkama kojima se često hvale pronositelji nacionalističkih kultura.

Više je razloga zašto sam knjigu Ivane Dimić imala uza se kao molitvenik u proteklih mjesec dana, iščitavajući je iznova i iznova. Našavši se u sličnoj životnoj situaciji poput autorice – uz postelju umiruće majke – njezina me je knjiga bodrila, nasmijavala, strašila, pružala nadu, pa bacala u očaj, čas izvlačila najbolje, čas najgore iz mene.

Ponad te životne, stvarnosne i bolne kongruencije, iščitavajući knjigu iz kuta ”neutralne” profesionalne čitateljice nije mi bilo teško otkriti brojne književne vrline, koje tek rijetki autori dosežu hvatajući se u koštac s intimnom i osjetljivom temom – dugim i tegobnim oproštajem od bliske umiruće osobe.

Zadivljujući je način na koji je Ivana Dimić prevladala ”autobiografske prepreke”. Brinući se devet godina o ostarjeloj, oboljeloj majci, pisala je svoj ”neortodoksni”, oproštajni roman o ”ljubavi nasuprot smrti” punih sedam godina. Ali muka i tegobnost tog pisanja nigdje nisu vidljivi.

Da bi objasnila naslov svog nevelikog dvodijelnog romana – ”Arzamas” – poslužila se ulomkom iz knjige ”Energija zablude” Viktora Šklovskog, poznatog ruskog teoretičara formalizma. Tolstoj je, piše Šklovski, odlučio kupiti imanje nedaleko Arzamasa, mjesta u carskoj Rusiji i, postigavši dogovor, prespavao u trgovčevoj kući. Međutim, u snu je osjetio užas, a smrt mu je prišapnula: To se ti mene bojiš!

Sreća i smrt – eto to je ”arzamaški užas”, zaključuje Šklovski.  

Kroz taj će nas arzamaški užas, timor mortis, ruka Ivane Dimić voditi sigurno, s ljubavlju i gorčinom, otkrivajući kroz smijeh i suze komičnu stranu demencije bez tragičnog patosa i samosažaljenja.

Premda su kritičari zdvojni u određivanju žanra njezinog djela – jer sadrži elemente kratke priče, drame i eseja – pa ga je uistinu teško nazvati samo romanom (podsjetimo, NIN-ova nagrada se dodjeljuje za roman godine) – slažu se oko ocjene da je njegova tema – danse macabre – ne tako česta u suvremenoj književnosti, obrađena superiorno, bez sentimentalnosti i patetike.

Samosažaljenje je jedini, ali i najopasniji neprijatelj, kazat će, uostalom, njezina junakinja drugog dijela romana, američka pjesnikinja Emily Dickinson (1830.-1886.), svojevrsni poetski alter ego Ivane Dimić.

Obje zapravo bezuspješno pokušavaju spojiti dvije razdvojene točke u praznom prostoru. Nije mogla da ih spoji ni suzama, jer u euklidovskom svetu one teku paralelno, kazuje Dickinson.

I sama će se Ivana Dimić u lapidarnom meta-medaljonu zapitati o žanru svog pisma:

Kroz taj će nas arzamaški užas ruka Ivane Dimić voditi sigurno, s ljubavlju i s gorčinom, otkrivajući kroz smijeh i suze komičnu stranu demencije bez tragičnog patosa i samosažaljenja.

Tako je ispalo da ne spadam nigde. To što pišem nije poezija, bar ne u prepoznatljivom obliku, proza me se odrekla zbog kratkoće i odnosi se prema mojim pričama kao reka prema nedostojnom potoku, a drame vole da budu viđene i niko preterano ne hrli da ih čita. Ali možda ne bi trebalo da koketiram sa sadašnjicom, niti da joj se pre vremena i neosnovano preporučujem. Treba samo da gledam svoja posla, budućnost će imenovati i praviti svoj redosled. Ima, uostalom, toliko neraspoređenih, ne može se reći da sam u lošem društvu.

Pomno izbrušena proza u formi kratkih priča i eseja u pravilnom se ritmu smjenjuje s kraćim dramskim epizodama, koje su u sebi zaokružene i mogle bi samostalno stajati. Lako ih je zamisliti na sceni (prisutne su čak i didaskalije); izolirane od proznih dijelova, one i nadalje dobro funkcioniraju!

To nimalo ne čudi jer je Ivana Dimić majstorica dramskog i dramaturškog zanata kojoj je teatar u krvi. U dijaloškim, horizontalnim dijelovima, koji se bave banalnošću života, nema neke posebno zanimljive radnje osim sukoba dvaju različitih karaktera – majke, ”energične poput tri buldožera” i kćeri, tankoćutne intelektualke u neprestanom povlačenju.

Ali tu je i sraz dva životna stanja, bolesti i bespomoćnosti s jedne strane te razumnosti i sumnje s druge strane, a dinamiku i rast/pad tih odnosa moguće je promatrati na fondu najbolje tradicije beckettovsko-ionescovskog teatra apsurda. Otuda i brutalna komičnost mnogih od prizora (Vožnja, Idiot, Tempo, Deveti udar).

Razgovor ”mame” i ”ćerke” ni o čemu i o svačemu samo se ponekad usložnjuje novim likovima posjetitelja u majčinom domu: liječnika, advokata, majstora, vodoinstalatera, tipskih likova koji još više naglašavaju majčinu snagu, a kćerkinu slabost.

Kratke priče i eseji, poput glazbenog intermezza, kontemplativni su predah od burnog, a često i burlesknog dijaloga između majke i kćeri. Oni su, riječima autorice, ujedno i vertikala, stremljenje k duhovnosti, tvoreći tako križ vječitog razapinjanja junakinje u susretu s banalnom, horizontalnom matricom života.

Ti su prozni fragmenti također panorama slika (Bočni prozor), veduta, (Jerusalim), medaljona (Usamljena Irukandži) kakve nalazimo u likovnim umjetnostima, u kojima se talože i kristaliziraju razmišljanja o (prividno) malim stvarima (Jelenin šal, Ubrzanje) i konačnim pitanjima života i smrti (Naknadni doživljaj, Igranka bez prestanka, Strah od kenotafa).

Majčin odlazak, dakako, pokreće propitivanje o smislu vlastitog života koji autorica nesmiljeno secira, ali ga ne oplakuje. U jednom od tih medaljona naziva ga ”katastrofom”, ali čak se i tu poigrava riječima i razdvaja tu tešku riječ na ”kata-strofa” dajući joj pjesnička krila:

Ceo moj život je vez sačinjen od netačnih procena, neuvremenjenih postupaka, kukavičkih povlačenja, loših rizika. Pa ipak je u meni ljubav opstala; na život više nemam primedbi.

Baš kao što je i forma knjige hibridna, ali oplođujuća, jednako tako spisateljica se brižno odnosi prema mikro-strukturama, rečenicama i riječima, materijalu kojeg ima u izobilju (tovar riječi), ali ga ekonomično koristi.

Pronalazeći u riječima dvostruka značenja, posebnu arhitektoniku i potencijal obrtanja, poput onog u turskoj riječi za kupatilo ”amam” u kojoj se zrcali riječ ”mama”, ostavlja i nama čitateljima prostor da tragamo i pronalazimo nova značenja. Muslimansko ime Amam, na primjer, znači sigurnost i zaštićenost, osobine koje najčešće povezujemo uz majku.

”Tako je ispalo da ne spadam nigde. To što pišem nije poezija, bar ne u prepoznatljivom obliku, proza me se odrekla zbog kratkoće i odnosi se prema mojim pričama kao reka prema nedostojnom potoku, a drame vole da budu viđene i niko preterano ne hrli da ih čita. Ali možda ne bi trebalo da koketiram sa sadašnjicom, niti da joj se pre vremena i neosnovano preporučujem. Treba samo da gledam svoja posla, budućnost će imenovati i praviti svoj redosled. Ima, uostalom, toliko neraspoređenih, ne može se reći da sam u lošem društvu” (Ivana Dimić)

U nekim mrtvim jezicima, tvrdi pak autorica kroz usta Emily Dickinson u eseju Spiralni polet, postoji homonimija, pa ista riječ označava ”poklon” i ”otrov”. To semantičko dvojsto ukazuje na rasplet i donosi utjehu. ”Dar koji donosi smrt jeste dar oslobođenja”. Ljubav i smrt, zapravo, idealne su polovice.

Ali sve dok mogu da dajem, palo joj je napamet, neću moći da umrem, pomislila je pjesnikinja Dickinson.  

A meni se otela misao da su sve naše majke, obrazovane i neobrazovane, one s pjesničkim darom i one bez njega, oduvijek znale da onog trena kad više nemaju što dati donose odluku da umru.

Dok završavam ovaj tekst, kao i mnoge multitasking žene, istodobno kuham poriluk, osluškujem njegovo bućkanje na štednjaku i po mirisu koji dopire iz kuhinje zaključujem da je varivo pri kraju. Prisjećam se da je poriluk bio posljednje jelo moje majke. Štoviše, ”tužila” me mojoj sestri da ga nisam dobro skuhala, pa je zato s mukom mogla pojesti samo dvije žlice.

Obećavam, dat ću sve od sebe, ispravit ću sada tu pogrešku, za svoju majku, za Ivaninu majku i za sve one majke čije kćeri nikada neće dokučiti kada su neprimjetno prešle iz jedne ulogu u drugu i postale ”ničije dijete”.

Još tekstova ovog autora:

  • Tonko Maroević, desetobojac hrvatske kulture
  • Borivoj Dovniković Bordo: ”Mogu biti protivnik samo fašizmu”
  • Zlatko Bourek: Kipar koji se zaljubio u pokret
  • Trnjanski kresovi, antifašizam kojim se ne trguje
  • Između umjetnosti i salate
  • Uloga slobodnih radikala u svjetskoj kontrarevoluciji
  • Odlazak Vanište: Ispuniti prazninu ili sve isprazniti
  • Razum i osjećaji – i kako ih uvrijediti
  • Dijamanti, rđa i djetelina
  • Abortirana budućnost

» Svi tekstovi ovog autora

Share this:

  • LinkedIn
  • Facebook
  • Twitter
  • Print

Filed Under: PRODUŽECI Tagged With: Arkzin, Arzamas, arzamaški užas, Biblioteka Feral Tribune, bugarsko pitanje, Bulgarica, danse macabre, Emily Dickinson, Energija zablude, hrvatska književnost, Igor Mandić, Ivana Dimić, Laguna, ljubav, NIN, Porfirije Perić, Predrag Lucić, Šklovski, smrt, srpska književnost, Stanko Lasić, Tolstoj, Vijenac, Vjesnik

Leave a Reply Cancel reply

You must be logged in to post a comment.

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT