Svjetlana Hribar
Tijekom desetljeća novinarskog rada u kulturnoj rubrici Novog lista, pogotovo u vremenima kada je kulturni prilog ”Mediteran” na dvanaest stranica tjedno donosio zaista relevantne tekstove s područja umjetnosti, imala sam priliku upoznati mnoge umjetnike koji su na svom području djelovanja postigli ne samo zapažene rezultate već i svjetsku slavu. Među njima je bio i respektabilan broj Hrvata, a većini je bilo zajedničko što su najmanje bili cijenjeni u domovini.
Često sam se pitala o razlozima (ne mogu baš reći) ignoriranja, ali svakako nedovoljne pažnje, pogotovo što su mnogi od njih svoje najveće uspjehe ostvarili izvan granica domovine, pa bi svaki njihov povratak trebao biti i te kako zanimljiv.
No, mi kao da smo majstori baš u zanemarivanju najboljih među nama. U ignoriranju njihovih uspjeha i sumnji da je to uopće tako! A kad se o dosezima ne govori, vrijeme ih neumitno prekriva zaboravom.
Kad biste danas pitali maturante gimnazija ili studente zagrebačkih fakulteta tko je bio Bernardo Bernardi, sumnjam da biste dobili i približno točan odgovor
Kad biste danas pitali maturante gimnazija ili studente zagrebačkih fakulteta tko je bio Bernardo Bernardi, sumnjam da biste dobili i približno točan odgovor.
Arhitekt i industrijski dizajner (rođen u Korčuli 1921. godine, a umro u Bolu na Braču 1985.) Bernardi je pedesetih godina radio kao samostalni projektant. Bio je suosnivač skupine EXAT 51, a nakon susreta s produkcijom skandinavskog oblikovanja 1960. godine i jedan od utemeljitelja Centra za industrijsko oblikovanje u Zagrebu. Hrvatskim javnim prostorima ostavio je visoko estetizirane interijere – Pučko otvoreno učilište (nekad Radničko sveučilište Moša Pijade) u Zagrebu, 1961.; hotel Maestral u Brelima, 1965., koji je antologijski primjer hrvatske poslijeratne moderne te je, kao i Radničko sveučilište, bio nagrađen Nagradom grada Zagreba.
Dio Bernardijeve opreme tamo je i danas očuvan, ali ne i dovoljno prepoznat.
Nadalje, projektirao je i cjelovito opremio interijere hotela Marko Polo (1960.), Park (1971.) i Liburna (1980.) u Korčuli – a ljubiteljima hrvatskog dizajna najupečatljivije je u sjećanju njegovo oblikovanje namještaja za industrijsku proizvodnju.
Ukratko, dometi Bernarda Bernardija na polju dizajna daleko su nadmašivali sredinu u kojoj je djelovao. A koja ga je nakon smrti u tili čas – prekrižila kao javnu ličnost!
Krimen Bernarda Bernardija je što je stvarao u doba socijalizma, čije dosege suvremena Hrvatska temeljito nastoji zaboraviti. Svjedočimo ovih dana i seriji televizijskih dokumentarnih emisija pod naslovom ”Betonski spavači”, koja donosi svu stravu zapuštenosti i svjesnog zaborava arhitekture i dizajna kojima bi se pametni narodi ponosili!
Uostalom, dovoljno se sjetiti velike izložbe jugoslavenske arhitekture i dizajna u njujorškom muzeju MoMA (a većim dijelom se radi o ostvarenjima u Hrvatskoj) – o kojoj jedva da je išta zabilježeno u našim medijima.
Kao što negiramo dosege arhitekture, zaboravljamo i dizajn u vrijeme socijalizma, a njegov je prvak bio Bernardo Bernardi.
Postoji, doduše, nagrada koja nosi njegovo ime – dakle, struka njeguje svijest o umjetničkoj vrijednosti onoga što je uradio – ali u Zagrebu, gdje je proveo svoje kreativno razdoblje života, nema ni spomena umjetniku koji je bio spiritus movens inicijalnog razdoblja uspostave dizajna u Hrvatskoj.
Jedini javni pokušaj da se ova nepravda ispravi u novije je vrijeme učinila Jagoda Buić, još jedna umjetnica svjetskoga glasa koja u domovini ne uživa značaj koji joj nedvojbeno pripada.
Krimen Bernarda Bernardija je što je stvarao u doba socijalizma, čije dosege suvremena Hrvatska temeljito nastoji zaboraviti
Kao suvremenica i prijateljica Bernarda Bernardija, osoba koja je svjedočila njegovom kreativnom usponu i visoko cijenila njegove dizajnerske domete, Jagoda Buić izradila je i inicirala postavljanje skulpture pod naslovom ”U spomen Bernardu Bernardiju” na Trgu žrtava fašizma.
Ova skulptura podjednako je spomenik koliko i znak da se ne zaboravi da je u Zagrebu – od ranih pedesetih – radio umjetnik, arhitekt i dizajner, koji se po svemu izdvajao iz svog vremena i sredine.
Skulptura je svečano postavljena 2016. godine, prigodom dvostruke izložbe Jagode Buić u prostorima koji korespondiraju s mjestom spomena Bernardiju – dio eksponata Jagode Buić bio je postavljen u Orisu, a dio u Bačvi, Meštrovićevom paviljonu na Trgu žrtava fašizma.
Svečani trenutak otkrivanja skulpture bio je dirljiv i svi koji smo tomu nazočili imali smo osjećaj da je ovo početak skidanja zaborava s imena i djela Bernarda Bernardija.
O inicijativi da se postavi skulptura baš u neposrednoj blizini Orisa Andrija Rusan – arhitekt, izdavač, inovator i teoretičar – u jednom intervjuu kaže:
”Trebalo je ishoditi suglasnost Grada za privremeno postavljanje skulpture na križanju Ulice kralja Držislava i Trga žrtava fašizma, a ja se nadam da će ona tamo ostati i trajno. Radi se o skulpturi koja nije monumentalna, a i ne treba biti jer je i sam Bernardi bio normalan, topao čovjek, sjajan komunikator i, naravno, sjajan arhitekt i dizajner.”
Tri godine kasnije skulpture (i jedinog zagrebačkog javnog spomena na Bernardija) na postavljenom mjestu – nema. Pitamo autoricu što se dogodilo i doznajemo da je spremljena u depo Orisa. ”Ne mogu učiniti ništa više – napravila sam ju i posvetila Bernu jer on zaslužuje da ima svoje mjesto podsjećanja u Zagrebu”, kaže Jagoda Buić, razočarana što je skulptura odstranjena.
Kako bi zadržala pažnju i fokus javnosti, Jagoda Buić tu skulpturu želi izložiti na izložbi primijenjene umjetnosti koja će se krajem ljeta održati u Zagrebu.
A što poslije pitamo ju.
”Ima jedna lokacija, doduše malo sklonjena od pogleda, ali primjerena ovakvom spomenu, a to je vrt vile na Tuškancu koju je arhitekt Viktor Kovačić poklonio Zagrebu, a u kojoj je danas Hrvatski muzej arhitekture.
Kao suvremenica i prijateljica Bernarda Bernardija, osoba koja je svjedočila njegovom kreativnom usponu i visoko cijenila njegove dizajnerske domete, Jagoda Buić izradila je i inicirala postavljanje skulpture pod naslovom ”U spomen Bernardu Bernardiju” na Trgu žrtava fašizma
To bi mjesto bilo dostojno Bernarda Bernardija i moga djela”, sugerira autorica skulpture.
A kao potporu ovom prijedlogu zapisujem da bi ta lokacija bila ne samo dostojan već i logičan izbor. Jer upravo je dr. Iva Ceraj, znanstvena suradnica pri Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU u Zagrebu, doktorirala s temom ”Dizajnersko djelo arhitekta Bernarda Bernardija: 1951. – 1985. godine”.
I baš zahvaljujući njenom istraživanju, o Bernardiju se danas može govoriti kao o klasiku hrvatskog dizajna koji je svojim edukacijskim zalaganjem utemeljio struku te joj i teoretski postavio temelje.
Još samo da se za ovaj prijedlog čuje dalje od internetskog portalnog novinarstva!
U međuvremenu će Bernardo Bernardi i analiza njegovog opusa ostati na stranicama znanstvenih radova, a skulptura njemu u spomen – u mraku depoa Orisa.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ne znam jesu li gore vijesti iz zemlje ili svijeta!
- GOTOVO JE! Neka nam dragi Bog pomogne…
- Bosiljka Perić Kempf, oštro pero i čvrsti stav
- Ekrani su oružje jednako razorno kao i ono vatreno
- Jagoda Buić je voljela život do posljednjeg daha
- Kad smo prestali biti ljudi?
- Odlazak čuvarice britanske tradicije
- Nema više sigurnosti – opustite se u glazbi
- Čak i za lijek u Hrvatskoj moraš imati vezu!
- Rijeka je premali grad da bi olako gubila svoje vrijednosti
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.