Kad smo ih prije tri ili četiri godine upoznali, oni su bili čvrsto urasli jedno u drugo. Iskusni kirurzi s Rebra gledali su sijamske blizance spojene tjemenom, s jednim, zajedničkim mozgom, i nakon dugog vijećanja zaključili: “Ne, ovo se dvoje ne može razdvojiti. Nijedno od njih ne bi samostalno preživjelo.”
To da oni ne mogu jedno bez drugoga naposljetku je bilo i u nazivu njihove organizacije. U Registru političkih stranaka upisani su pod samozatajnim imenom, daleko od bilo kakvog isticanja, skromno i jednostavno “Bruna Esih – Zlatko Hasanbegović: Neovisni za Hrvatsku.”
A onda su se ipak razdvojili, kao što se pravaške i pseudopravaške stranke i inače, prije ili kasnije, neizbježno razdvoje, razmnožavaju se diobom kao amebe. Hasanbegović je okupio šačicu svojih ljudi u Zagrebu, a Esih je sa svojima otišla u Zadar, pa se sad preko medija i društvenih mreža međusobno optužuju za izdaju, vlastohleplje, slavohleplje, kršenje stranačkog statuta i rad za tuđe, zna se čije interese.
Udbaši upadaju u državne urede, ministarstva, političke stranke, turističke zajednice i sportske saveze i likvidiraju ih nečujno kao nindže. Gdje Udba jednom dođe, tu trava ne raste
Ono za što Hasanbegović optužuje Esih u dlaku je jednako onome za što Esih optužuje Hasanbegovića.
Čitajući njihove objave, nepogrešivo se vidi da je sve to izašlo iz jednoga mozga. Tekst je isti, samo se imena i prezimena mijenjaju, kao na formularu za izdavanje vozačke dozvole. Isti je neprijatelj, napokon, podmuklo okrenuo Esih protiv Hasanbegovića. Imate tri puta da pogodite koji je to neprijatelj. Pogodit ćete, ne sumnjam, iz prvoga.
Udba, naravno.
Svi se komentatori na društvenim mrežama slažu oko toga. Svi desničari danas tvrde kako su otpočetka znali da će stranka propasti jer nitko nikad nije umakao neizbježnom usudu, smrtonosnoj ruci Udbe. Tajna policija komunističke Jugoslavije, još uvijek živa i zdrava, bez ijedne bore na licu i sijede u kosi, mladenački prpošna kao u doba kad je voljeni Staljin bio živ, razbila je Neovisne za Hrvatsku kao beba zvečku, kao Panta pitu, dok si rekao keks.
Što god mislili o Udbi, to vas mora impresionirati. Ona je ustvari jedino konstantno i čvrsto što imamo.
U zemlji gdje se za mamografiju, CT, pa i neke jednostavnije medicinske pretrage čeka po dvije godine, gdje valja obići stotinu kancelarija i sakupiti dvije stotine pečata za jednu građevinsku dozvolu, gdje suđenja Tomislavu Horvatinčiću i Branimiru Glavašu traju dulje od desetljeća, gdje ministar obrane nakon pet godina pregovaranja shvaća da je kupio krivi model nadzvučnog borbenog zrakoplova, gdje ne valja ni promet, ni školstvo, ni porezni sustav, ni carina, gdje, da sažmemo, ništa ne funkcionira, zapravo je zaprepašćujuće gledati kako je Udba sposobna, hitra, učinkovita i nikad ne griješi.
Udbaši upadaju u državne urede, ministarstva, političke stranke, turističke zajednice i sportske saveze i likvidiraju ih nečujno kao nindže. Gdje Udba jednom dođe, tu trava ne raste.
Valjalo bi možda uzeti udbaše za predavače na poslovnim školama da studentima objasne svoj model, kako im je uspjelo da sve funkcionira kao podmazano, da najbolje hrvatske domoljube ruše jednog za drugim kao na traci, uništavaju ih u jednom besprijekorno organiziranom sustavu gdje su zaduženja precizno razdijeljena, zna se tko šta radi i kome je odgovoran, a plaće stižu svakog prvog, redovito i obilno.
Marljivi i odgovorni stignu udariti i na HDZ, i na HSP, i na Nogometni savez, i na pelješki most, i Euroviziju, i Milijana Brkića, i Gabrijelu Žalac, i štatijaznam. Srbi i udbaši, mamu im jebem, šljakaju kao Japanci. Imaju radnu etiku koja je nama poštenim Hrvatima nedostižna
Znate li još jedno poduzeće, ministarstvo ili agenciju koja je pouzdana kao Udba?
Pojava je još i zagonetnija kad se sjetite da Udba većinom zapošljava Srbe. Pomislili biste da su Srbi lijen narod, da vazdan sjede po kafićima i sanjarski kopaju nos, a oni rintaju od svanuća do mraka, ne stignu ni pojesti i odspavati koliko rovare protiv Lijepe naše.
Marljivi i odgovorni stignu udariti i na HDZ, i na HSP, i na Nogometni savez, i na pelješki most, i Euroviziju, i Milijana Brkića, i Gabrijelu Žalac, i štatijaznam. Srbi i udbaši, mamu im jebem, šljakaju kao Japanci. Imaju radnu etiku koja je nama poštenim Hrvatima nedostižna.
I, evo, sad su i Neovisne za Hrvatsku, našu najveću nadu i ufanje, upropastili. Nasmrt su posvadili dvoje koji su bili kao brat i sestra. Možemo samo naslutiti koga su vrbovali? Tko im je, Esih ili Hasanbegović, bio lakši plijen, čije je hrvatstvo bilo krhkije?
Je li se agent tajno sastao s Esih u zadnjem redu kinodvorane, na pustoj popodnevnoj projekciji, ili je Hasanbegoviću ostavio novac zamotan u novine u kanti za otpatke pored klupe u parku? Nezahvalno je nagađati o tome.
Što god da su udbaši u ovome slučaju napravili, ja ih ne bih osuđivao.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Antivakseri bi trebali upadati i u COVID odjele u bolnicama
- Svatko ima pravo na oprost i novi početak
- Kakva je nezasitna sujeta hadezeovskog skorojevića Čovića
- Zgrade na Žnjanu: kao da se netko pijan ispovraćao
- Stranka desničara? Kod njih je to kao seks za jednu noć
- Halo, Grmoja, ne postaješ homoseksualac gledajući TV
- Svakim je danom sve više rodoljuba iza rešetaka
- Kako što ćemo s paunovima? Pa najbolji su ispod peke!
- Gdje bismo došli da svatko tako radi za opće dobro?
- Nepravdu koju ljudski rod ne pamti valjda od starog Egipta
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.