Puno me ljudi zadnjih dana pitalo za mišljenje o razlozima zbog kojih se branitelji okupljaju u Savskoj 66: najprecizniji odgovor bio bi – zato što su se navikli okupljati. Proveo sam dva dana među njima, razgovarao s mnogima, dijagnosticirao iz prve ruke njihovu karakternu, političku, obrazovnu i stratifikacijsku raznorodnost.
Ima među njima stranačkih smutljivaca “zna se” koje provenijencije koji uglavnom diktiraju političke zahtjeve i postavljaju kadrovske i ideološke ultimatume vlastima. Ima tu i ambicioznih političkih solista, željnih osjećaja minuloga osobnoga autoriteta, ima i neizlječivih šuškonostalgičara i profesionalnih hodočasnika-hobista što duševnu hranu traže na svim sličnim pseudopatriotskim dernecima.
Ima među njima stranačkih smutljivaca “zna se” koje provenijencije koji uglavnom diktiraju političke zahtjeve i postavljaju kadrovske i ideološke ultimatume vlastima. Ima tu i ambicioznih političkih solista, željnih osjećaja minuloga osobnoga autoriteta, ima i neizlječivih šuškonostalgičara i profesionalnih hodočasnika-hobista što duševnu hranu traže na svim sličnim pseudopatriotskim dernecima
Dobar dio ipak je apolitična i gnjevna sirotinja tek željna društvene pravde i društvene pažnje. Nekolicina ih kao vojničku dužnost osjeća pokazati da ova zemlja nije ispunila njihova očekivanja i da se za ovo nisu borili.
Kad takvi tvrde da se na prosvjedu nisu našli radi vlastitih materijalnih probitaka i to zaista nije floskula: tišti ih besperspektivnost vlastite djece i opća neizvjesnost i beznađe; muči ih – kako mi je to ukratko sažeo jedan od njih – što već dulje od šest mjeseci u ovoj državi nisu sreli sretnog čovjeka.
Došlo mi je bilo na trenutak da mu kažem: “eto, konačno ste na pravom mjestu” i da mu pokažem prstom na Josipa Klemma, Ivana Čermaka, Marka Perkovića ili makar Josipa Đakića što su krstarili masom bez vidnih egzistencijalnih briga. Odustao sam, jer teško je proturječiti dominantnoj atmosferi straha od bijede u sferama kojima se ti ljudi kreću.
Koliko god vrijedila istina da je sreća individualno postignuće i da je ne treba očekivati od države, vlasti i bilo kakvog kolektiviteta, ljudi su ipak društvena bića koje se ne da izolirati od hladnih struja i tokova, a njih ovdje već dulje vrijeme može lako osjetiti svatko tko baš nema zmijsku kožu na leđima.
Štoviše, sreću među Hrvatima više automatski ne jamči ni veliko bogatstvo, jer ga se u prostoru sve zategnutijih egzistencijalnih tenzija pametni već pomalo skanjuju pokazati. Sumnjiv je postao svatko tko uopće privređuje i dobiva plaću, a naročito ako je ista porijeklom iz državnoga proračuna.
Dobar dio ipak je apolitična i gnjevna sirotinja tek željna društvene pravde i društvene pažnje. Nekolicina ih kao vojničku dužnost osjeća pokazati da ova zemlja nije ispunila njihova očekivanja i da se za ovo nisu borili. Kad takvi tvrde da se na prosvjedu nisu našli radi vlastitih materijalnih probitaka i to zaista nije floskula: tišti ih besperspektivnost vlastite djece i opća neizvjesnost i beznađe; muči ih – kako mi je to ukratko sažeo jedan od njih – što već dulje od šest mjeseci u ovoj državi nisu sreli sretnog čovjeka
Kako se onda ne složiti s ocjenom da je – nasuprot velikim riječima i frazama o slobodi i blagostanju – ovdje u zadnjih 20-ak godina zapravo stvorena jedna duboko nesretna i prestrašena zemlja. U njoj je većina danas impregnirana strahom od gladi, od gubitka posla i od svakodnevnih ovrha nad mizernim ostacima obiteljske imovine, dok situiraniji jednako drhću pred mogućnošću prevrata, nasilnih nemira ili makar otmica rođene djece i zahtjeva za otkupninom.
Promjena, i to strukturna, solidarna i strateška, postavlja se sve jasnije kao temeljni preduvjet opstanka. Navike se, međutim, teško osloboditi, a još je kompliciranije iz decenijske destrukcije preko noći razviti kreaciju. Političari se teško mijenjaju i još teže donose nepopularne odluke jer se ne žele zamjerati, a još manje su voljni obrazlagati nužnost takvih poteza biračkoj bazi.
Ratni veterani također njeguju svoje navike jer su dugo prakticirali prosvjedovati, postavljati zahtjeve i biti doboš koji po definiciji drugima udara poželjan politički ritam. Jedini sposobni za kakav-takav elasticitet i za promjenu trenda, mladi, posve logično idu tamo gdje se njihov napor bolje i dugoročnije honorira.
Hrvatska zbog svega sve više podsjeća na zauvijek zadani arheološki nalaz, na tužnu tuđmanoidnu okaminu s dva podjednako siva i nepomična lica.
Povijest bilježi mnoge primjere potpune propasti čitavih društava zbog nemogućnosti da iskorače iz okvira svoje kulturne ili mentalitetne vezanosti.
Kako se onda ne složiti s ocjenom da je – nasuprot velikim riječima i frazama o slobodi i blagostanju – ovdje u zadnjih 20-ak godina zapravo stvorena jedna duboko nesretna i prestrašena zemlja. U njoj je većina danas impregnirana strahom od gladi, od gubitka posla i od svakodnevnih ovrha…
Normanski su se Vikinzi, primjerice, svojedobno naselili na Grenland, ali su ubrzo izumrli jer se nisu htjeli odreći prehrambenih navika iz Norveške: odbijali su jesti ribu, koje je bilo u izobilju, i uporno su pokušavali uzgajati stoku, koja u polarnim predjelima nije imala što pasti.
Ništa bolje nisu kroz povijest prošli ni stanovnici dalekih i pitomih Uskršnjih otoka.
Oni su radi pukog statusa i plemenskoga prestiža koji im je nalagala njihova zatvorena monokultura, uložili sve svoje resurse u izgradnju onih apsurdnih gigantskih skulptura u obliku ljudskih glava, tzv. moajia, pokušavajući ih rasporediti diljem otočja u što većem broju. Time su toliko potkopali osnovu vlastitog opstanka da su naposljetku potpuno propali.
Nisu oni usamljeni primjer kako su neke ljudske zajednice na zemaljskoj baloti bile strukturirane tako kruto da iz svoje zatvorene perspektive nisu vidjele nikakvu drugu mogućnost opstanka osim one naučene, postavši time beznadni zatočenici uvriježenih tehnika preživljavanja.
A za produžetak života i opstanak na zemlji – nije tajna – najčešće je puno važnije ono što ne znaš nego ono što znaš i što ti je dotad pomagalo disati.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Još tekstova ovog autora:
- Tko se još sjeća Tomislava Karamarka?
- Vladimir Putin, neskriveni uzor Zorana Milanovića i Tim Oreškovića
- Mandatar mekog srca
- Radost bezvlađa
- Izračunajmo koliko smo svjetlosnih godina do Kanade
- Hoće li i 8. studenog pobijediti cinizam?
- Neoboljševika poput Karamarka nema sve do Bjelorusije
- Znači imamo domoljubne i nedomoljubne branitelje
- Panika raste kao plima u plitkome mozgu
- Predsjednica ne zna što joj je posao
Odlična analiza,postoječeg stanja,ostaje mi samo želja da barem pola nacije ovo razumije i naravno,složiti se je izuzetno važno…..pogled u budućnost uistinu nedostaje.
Da, analiza je na mjestu, mada se tu može dodati i još dosta toga. Meni se nameće dojam fetišizacije pojmova, pa je ne primjereno bilo šta oponirati uvrježenim stavovima oko pojmova ‘invalidi domovinskog rata’ , ‘branitelji’, pa i sam pojam domovinskog rata, je tabuiziran od strane onih koji se iza svega toga zaklanjaju. Decenijama vaspitavane generacije i navikavane na dominantnog vođu, na sina svih naroda, na oca domovine, već tako tituliranje pokazuje poniznost i pokornost vođi, od strane onih koji to prihvataju. Naravno, da je problem, kad treba da budeš individua, da nosiš poslijedice svojih odluka, da odlučuješ promišljeno, a ne ostrašćeno. Nema sreće nikad i nigdje, kad se na…