Suzana Kulović
Foto: Sanjin Strukić / PIXSELL
Ratno razaranje Ukrajine i zločini koje ruska vojska svakodnevno čini nad civilnim stanovništvom, izazivaju užas, strah i bijes kod nas promatrača iz Europe, odnosno sa Zapada na koji smo se mentalno (konačno) smjestili kao društvo i kao država.
Teško je svjedočiti ratnom divljanju koje ljudima oduzima život, članove obitelji, prijatelje, susjede, sunarodnjake, dijelove tijela, domove, gradove i čitav zavičaj i ne moći učiniti ništa bitno što bi zaustavilo stradanja.
Za umirivanje vlastite savjesti možemo slati humanitarnu pomoć, možemo slati oružje, možemo prihvaćati i zbrinjavati ukrajinske izbjeglice i možemo medijski podržavati Ukrajince kojima je svaka iskrena poruka podrške nasušna u ovom trenutku. To većinom i činimo.
Možemo i trebali bismo osjećati empatiju sa žrtvama. To bi trebala biti univerzalna ljudska reakcija na toliku patnju stanovništva Ukrajine, što često nije u ovoj situaciji, kao što nije bila ni u mnogim drugim tragičnim događajima kroz povijest.
Solidariziranje sa žrtvom zahtijeva psihički napor i ljudskost dok poistovjećenje s agresorom daje osjećaj agresorove moći i manje je subjektivno zahtjevno i neugodno, naravno, za one koji su zakinuti za savjest.
Dio svjetske javnosti, koji podržava ukrajinsku obrambenu borbu, ima raznolike motivacije kojima je zajednički imenitelj osuda ruske invazije suverene države.
Većini ljudi u Hrvatskoj rat u Ukrajini budi sjećanja na naše slične traume s kojima se ova ukrajinska poklapa u mnogim nesretnim detaljima. To je stanje u kojem empatija počne gušiti zbog malih mogućnosti za djelotvornu akciju koja je pravi lijek za ovako probuđena posttraumatska sjećanja.
Teško je u ovom biti aktivan riječju i djelom jer ”nije pametno” pomagati Ukrajini u mjeri koja može razljutiti ruskog vođu Putina jer je ”garancija” da se rat neće proširiti na ostatak Europe i svijeta njegova procjena našeg djelovanja po njegovim kriterijima?!
Ako ne budemo izazivali Putina i ako on bude zadovoljan našim reakcijama, onda smo mi i ostatak svijeta sigurni! Koja totalna debilana od logike. Ne čudi me da su nas, ovako pronicljive, do sad iznenadila dva svjetska rata.
Ja sam uvjerena da nije moralno biti neutralan u ratu u kojem jači divljački cipelari slabijeg.
Nasuprot tome neki medijski selebritiji golemi mobilizirani emocionalni naboj i empatiju Zapada prema Ukrajini interpretiraju kao kalkulantski kič. U tom su smislu meni društvene mreže posebno uznemirujuće jer vrve od Putinovih trolova i trolčića koji iskaču svojim sadističkim komentarima uz neizbježne nacerene emotikone.
Mnogi medijski eksponirani ”geostratezi” i ”politički analitičari” hladno i bešćutno komentiraju situaciju, šireći priču koja uvijek završava konstatacijom upućenoj Zelenskom, eto, nije trebao NATO i EU, jer mu zbog toga ljudi ginu!
Optuživanje žrtve je jedan poznat, okrutan i nepravedan način njene retraumatizacije i obezvrijeđivanja koji je osobito poznat zlostavljanim i silovanim ženama.
Mene to pogađa, a samo mogu zamisliti što doživljavaju Ukrajinci kad čitaju i prate takve izraze nesolidarnosti, odbacivanja pa i demonizacije usred tragedije u koju ih je gurnula ruska agresija.
Već dugo nisam mislila o vremenu od 1991. do 1995. Mir je neprocjenjiv, a uživanje u miru tako iscjeljujuće. U miru bi se moglo živjeti vječno, ali očito to nije moguće jer mir nije trajno stanje ljudskog društva i duha.
Rat koji Rusija vodi protiv Ukrajine vraća mi slike događaja iz našeg Domovinskog rata premda sam ja cijelo vrijeme bila u Zagrebu u kojem nije bilo masovnih razaranja. Moja rodbina s očeve strane iz Banja Luke, koju su Brđaninovi i Karadžićevi nasilnici kao nacionalno krive i neprihvatljive, nesrbe, maltretirali, istjerali ih s radnih mjesta i uzeli im stanove i kuće, uspjela je pobjeći u Hrvatsku 1993.
Dok sam čekala da stignu na sigurno, brinula sam svakodnevno godinu i pol dana, osobito za njihovih pet kćeri, koje su tad bile u kasnoj adolescenciji, jer se u to vrijeme svašta događalo ženama i djevojčicama u Bosni i Hercegovini. Prošlo je, svi smo ostali živi.
Ovog mučnog ožujka 2022. svakodnevno je na vijestima Mariupolj koji je tjednima pod ruskom opsadom. Grad je u agoniji, ljudi se muče, umiru, pokapaju ih u plitke grobove. Slično prolaze i drugi ukrajinski gradovi koji su na udaru brutalne sile.
Naravno da mi se vraćaju sjećanja na Vukovar koji je poput Mariupolja bio skoro tri mjeseca pod opsadom agresorske vojske. Sjećam se i svjetskog propitivanja prava Hrvatske da bude samostalna i da se brani kad je zbog toga napadnuta.
U vrijeme kad je padao Vukovar, od 13. do 19. studenoga 1991., bila sam na skupu zabrinutih aktivista, većinom mirovnjaka iz International Physicians for Prevention of Nuclear War (IPPNW) te raznih zainteresiranih aktera iz bivše Jugoslavije i svijeta (bio je i tadašnji predsjednik predsjedništva SFRJ Stipe Mesić) u Stadtschlainingu u Austriji (Austrian Study Centre for Peace and Conflict Resolution – ASPR).
Glavna zvijezda skupa, koji je bio o Jugoslaviji i ratu u Hrvatskoj, bio je Johan Galtung, Norvežanin slavan po svom teorijskom radu na izgradnji mira i nenasilnom rješavanju konflikata. Galtung je bio direktor Interuniverzitetskog centra (IUC) u Dubrovniku 1974. godine i znao je puno o nama (mogao je znati).
Ja sam, nakon tri mjeseca liazonskog psihijatrijskog pomaganja na kirurgiji, dojurila na skup iz svih onih bataljaka, fiksatora i otvorenih trbuha, te nisam imala živaca za tamo izrečene gluposti koje su bile uvredljive i neizmjerne po netočnosti.
Glavna faca, Johan Galtung, koji je i sad slavan u mirovnjačkim krugovima, izlagao je neprepričljive ”povijesne” i ”geostrateške” teze o ratu u Hrvatskoj na koje bih ja demonstrativno izlazila iz dvorane nastojeći što bučnije zalupiti vratima.
Mene su njegova razglabanja o tome treba li se Hrvatska braniti ili ne, ozbiljno emocionalno pogađala, a kako je on na skupu imao status božanstva (čovjek je doslovce izmislio peace building) osjećala sam se sasvim frustrirano i nemoćno u toj situaciji.
Moji austrijski domaćini, kolege liječnici iz IPPNW-a, bili su evidentno na mojoj strani pa smo, da bude neka korist od beskorisnog glupog skupa, dogovorili boravak u Austriji tijekom nadolazećeg Božića i zimskih školskih praznika za 50 djece medicinara koji su zbog rata u Hrvatskoj u to vrijeme radili bez prestanka.
Peace building božanstvo, Johan Galtung, je u mojem pamćenju ostao kao jedna od pristranijih i većih štetočina koje sam u vrijeme Domovinskog rata sretala diljem svijeta gdje se s nama, autentičnim žrtvama iz zemlje u kojoj je rat, raspravljalo na način koji je često bio van svake logike i pameti.
Njemu, a i većini svijeta u to vrijeme, nije bila jasna priroda velikosrpske politike i nije bio dovoljan Vukovar i Škabrnja već im je trebala Omarska, Srebrenica i Kosovo da saberu dojmove.
Stalno sam u mislima s ukrajinskim narodom i njihovim izaslanstvom koje pregovara za mir dok im u cijeloj zemlji grme ruski minobacači, rakete i druga aktivirana sredstva za više ili manje masovno uništenje.
Ukrajina je u nemogućoj poziciji, u središtu je sukoba koji može prerasti u svjetski, a svijet nema pojma kako pacificirati Putina koji je glavni pokretač ovog rata. Čini se da povijest nije najbolja učiteljica života.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Antisemitizam se može koristiti kao pogonsko gorivo za mlažnjake
- Brutalno zlostavljanje Klare nije Buntiću prvi nasilni čin
- Jesmo li mi zaista protiv svakog nasilja?
- Pravda za pregažene tinejdžere
- Sloboda ubijanja je preskočila Atlantik
- Nema doktora? Baš ščudno!
- Molitelji, molite se za samokontrolu pa ćete postati frajeri
- Putina na Međunarodni sud za ratne zločine
- Rat u Ukrajini je naš rat i moramo ga zaustaviti
- Ako se ljevičarima gade molitelji na Trgu neka ih ne gledaju