Andrej Šimić
Smrt. Na šta nas podsjeća ta suputnica i vječni drug života?
U proteklih nekoliko sedmica smrt je bila redovan gost. Posjetila mi je obitelj s očeve strane. Smrt i baka zajedno su odšetale.
I kod drugih, meni bliskih ljudi s kojima sam odrastao, ljudi koje poznajem čitav život, bila je u gostima. Izgleda da joj je najizraženija karakterna osobina odlučnost. Mislim da smrt nikad ne dolazi uzalud.
Izvjesnija je od života, neminovnija. Svjesni smo da dolazi. Mada valjanih izvora i svjedočanstava, jednom kada nastupi, o njoj nemamo, čini nam se kao da znamo više o njoj nego o životu.
Naime, dolazi nam sa sviješću o sigurnom kraju, dok nam s druge strane život uskraćuje svijest o vlastitom početku. Ta ni oko začetka, čini se, ne uspijevamo se dogovoriti.
U tome smislu smrt je pouzdanija od života. Može se kazati da od smrti strahujemo možda najviše zato jer joj ne znamo odrediti ni vrijeme, ni mjesto, ni način.
Kada bismo odgovore znali, bismo li živjeli dostojanstvenijim životom, posvećenije, srčanije, ljudskije, poštenije, marljivije, iskrenije? Ili bi nas izvjesnost takvog saznanja sunovratila, fatalistički nas udaljila od mogućnosti koje nam život stavlja na raspolaganje?
Život je udešen tako da udovoljava ovom drugom. Čini se da je bolje tako. Valjda bi ovo prvo život pojedinca usmjerilo na bjesomučan napor da svim silama pokuša izbjeći neželjeni kraj ako bi znao da će skončati na ružan način pa je zato i bolje da ga ne zna
Jer kada bi pojedinac znao kada, gdje i kako počinje smrt, bi li ga sadržaj života podsjećao na sebe kao na najvrjedniju vrijednost ili bi poznavanje sadržaja vlastite smrti paraliziralo život kao takav te ga okovalo očajem i beznađem?
Na koncu, šta nas više tjera da živimo ispunjenijim, dostojanstvenijim životom? Je li neznanje o smrti ili znanje o nužnost smrti koja ne otkriva vrijeme, mjesto i način dolaska?
Život je udešen tako da udovoljava ovom drugom. Čini se da je bolje tako. Valjda bi ovo prvo život pojedinca usmjerilo na bjesomučan napor da svim silama pokuša izbjeći neželjeni kraj ako bi znao da će skončati na ružan način pa je zato i bolje da ga ne zna.
Uostalom, onda bi ispalo kako možemo birati svoj kraj. Tada bi pojedinac prestao živjeti život onako kako mu sam život kroz mogućnost nudi i sve bi svoje napore usmjerio u suprotnom smjeru. I ovako rijetki dostižu puninu života, pa još kada bi znali kako, gdje i kada će umrijeti, još manje bi ljudi nastojalo živjeti život bez straha od smrti.
Dakako, suicidalan izbor izuzima se iz ove računice.
Čini se da su takva pitanja smrti.
S druge strane, kažu da su pitanja života tko sam, šta sam i kuda idem, baš kao i pitanja smrti, mada naizgled nisu ista, jednako ispunjena omjerom izvjesnog i neizvjesnog, s bitnom razlikom koja život znači, naime, razlikom da je postavljenost u odluku suštinska odrednica života, a ne smrti – odluke se donose dok se može, za života.
Razlika je i u tome što odgovore na pitanja života, kroz vlastitu postavljenost u odluku možemo oblikovati onako kako smatramo da je ispravno, čime istodobno oblikujemo i sami sebe i druge oko sebe, dok se o pitanjima smrti možemo samo nadati i vjerovati da ćemo poželjnu smrt, ako takva postoji, životom zaslužiti.
Podsjeća li nas smrt na istovremenu krhkost živućeg i mogućnost koju taj život dariva – mogućnost da se odlukama i djelima na određeni način postane veći od života samog.
Poput ljudi koji svjesno žrtvuju najveću vrijednost koju imaju, upravo život sam, radi nečega za što drže da je vrijedno žrtvovanja, pa se zavedeni fanatizmom ili očarani idealizmom, ili vođeni oboma jer ovo dvoje često su prožeti do neprepoznatljivosti i nerazdruživosti, odriču vrijednosti bez koje sve druge vrijednosti ne bi niti mogle biti dozvane u postojanje.
Tada je lako svu krivnju i odgovornost natovariti na leđa smrti kao da je ona zakazala, kao da je ona posrnula.
Može se kazati kako takva žrtva života – svakom čovjeku pruža priliku, osim kada mu nekakav neobjašnjivi usud ili drugi čovjek to uskrati, da bude šta hoće i želi, čak i onda kada je to nekakvo iskustvo za koje se doživljava kao protivno životu.
Kada bismo odgovore znali, bismo li živjeli dostojanstvenijim životom, posvećenije, srčanije, ljudskije, poštenije, marljivije, iskrenije? Ili bi nas izvjesnost takvog saznanja sunovratila, fatalistički nas udaljila od mogućnosti koje nam život stavlja na raspolaganje?
Neželjeni usud ili nečija namjera da drugome ne dopušta dostojanstven život nije nedostatak života, budući da život, takoreći pruža svemogućnost, pa kada se šarene svemogućnosti u ovostranosti sretnu prečesto se ostvaruju na štetu drugoga.
Nije smrt neprijateljica života. Ona mu dođe kao najkreposnija savjetnica, prijateljica koja ga nikada neće iznevjeriti načinom koji nečujno progovara, opominjući čovjeka koliko iznenadan i silovit, ali i tih i spokojan može biti njezin dolazak. Kadra nas je zateći gdje god!
Ako se itko promeće u neprijatelja života to je onda sam čovjek, nositelj života. Čovjek to radi vlastitim nečinjenjem.
Iako zajedno nose čovjeka, život i smrt, ipak se mimo njegova znanja dogovaraju i ne pitaju ga za mišljenje o tome kada i kako će se obznaniti jedna, a kada druga. Skrivećki i potajno, gotovo zaplotnjački kuju zavjeru na čovjekovu dobrobit, a gledano kroz čovjekove oči, i njegovu štetu.
Svi oni koji ćute da im iskustvo ovostranosti nije dovoljno, u smrti vide život, i to ne bilo kakav život – ni manje ni više nego život vječni, konačno oslobođenje. Ako je smrt vrata u život vječni ta onda je ona poželjna koliko i život sam.
Možda zato život i ne dolazi bez smrti. Zbog nade da zemaljsko trajanje nije kraj, za one koji takvu nadu gaje, na ispraćaju, odlazećima možemo poželjeti da im što manje zemaljskog bude na teret, a da im što više nebeskog bude naklonjeno.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ako neće Ivan Malenica mogao bi Andrej Plenković
- Šta ministar Ivan Malenica radi u Kninu?
- Ustaški logor Jasenovac – kameno mjesto, kameni ljudi
- U ratnim okolnostima šutnja je poput metka
- Dan kada su došli po Mir
- Evropa – ili mirotvorstvo ili nas neće biti!
- Gorani, Srbi i Hrvati, htjeli su mir. Nisu htjeli rat
- Iznad kolone nakon Oluje: dužnost vojnika i savjest čovjeka
- Zakon džungle u režiji ljudi gazi preko mrtvih
- Ja sam da se širi kulturni, a ne vojni prostor
