Nikako o Vučiću u trenutku ispraćaja velikana Morriconea

Aleksandar Vučić slikao se u Parizu uz klavir, s čašicom konjaka u ruci. On s jedne, a francuski predsjednik Macron i pijanist Michel Dalberto s druge strane instrumenta. Fotografija je na Instagramu objavljena na profilu koji se zove “buducnostsrbijeav”. Da, upravo to je korisničko ime Aleksandra Vučića i njegove ekipe na Instagramu, što je i činjenično potvrđeno na nedavnim izborima u Srbiji.

Uz fotografiju trojice s klavirom pisalo je: “Uz zvuke kompozicije Claude Debussy’s Reflets dans l’eau (“Reflections in the Water”), u izvođenju pijaniste Michela Dalberta završavamo divno veče u Jelisejskoj palati. Hvala @emmanuelmacron.”

Instagram uglavnom nije mjesto za bilo kakve, pa ni užarene političke rasprave. Međutim, Vučićevu savjetnicu za medije Suzanu Vasiljević očito je ponijelo oduševljenje šefom, mjestom i prigodom pa je učinila katastrofalnu pogrešku. Iskoristila je istu fotografiju da bi na drugoj društvenoj mreži, za žestoku svađu i najljući boj uvijek spremnom Twitteru, uputila omalovažavajuću i uvredljivu poruku građanima Srbije koji Vučića kritiziraju i protiv njega demonstriraju.

Naime, novinarka Biljana Stepanović na Twitteru je objavila fotografiju dvadesetak mladih ljudi na pariškim ulicama oboružanih transparentima, uz tekst: “Srpski studenti i doktoranti sačekali Vučića ispred rezidencije ambasadora u Parizu. Transparent: Ti si kovid Srbije”.

Bez njegove glazbe mnogi bi filmovi ostali blijedi, a svijet i epoha siromašniji (…) Morricone je samo bio iznimno ozbiljan i zapravo silno skrušen i ponizan pred umjetnošću za koju nije bio samo bogom nadaren, nego je u nju čitav život ulagao i silno ozbiljan i temeljit rad

Na tu je objavu vrlo promptno, s vlastitog profila, Suzana Vasiljević odgovorila onom već opisanom fotografijom i tekstom: “Docekali ga mozda, ali malo sutra! Cekacete vi deco jos malo. Trenutno sa Makronom slusa kompoziciju Claude Debussy’s Reflets dans l’eau (“Reflections in the Water”)”.

Očekivano, odmah je krenulo ruganje i sprdanje s Vučićevom savjetnicom, njenim pokondirenim tviteraškim imenom Suzanne i njenom brutalnom nepismenošću.

Budući da pravopis srpskog jezika nalaže fonetsko pisanje stranih imena, pa zato i piše Makron, lijepo je trebalo pisati da Vučić sa svojim domaćinom sluša “Odraze u vodi” Kloda Debisija.

Međutim, gnjev srpskih tviteraša nije izazvala toliko nepismenost koliko bahato obraćanje “deci” i provincijalno razmetanje Debussyjem, kojem savjetnica niti zna napisati ime niti joj išta govori impresionistički naslov njegove poznate skladbe.

U skladu s programatskim nazivom ove kolumne, taj Macronov kratki koncert za Vučića u Elizejskoj palači bio bi sjajna prigoda da nastavim plesti glazbeno-politički kontrapunkt oko Debussyjevih pijanističkih svjetlucanja i zrcaljenjima stvarnosti na pokrenutoj i uzbibanoj površini vode i glazbe.

Ali ne danas. Ne u danima kada se rastužen i zahvalan svijet oprašta od velikana naše epohe. Uostalom, čak je i službena internetska stranica francuskog predsjednika posebnim naslovom i tekstom objavila da je umro Ennio Morricone.

S profesionalnom zavišću i osobnom ljubomorom gledao sam na HRT-u specijalnu emisiju u kojoj je kolega Ante Batinović objavio prije nekoliko godina snimljen razgovor koji je uoči zagrebačkog nastupa velikog glazbenika s Morriconeom vodio u njegovom rimskom stanu.

Doduše, sve da mi se i pružila prilika da i sam odem u Rim na razgovor s legendom, mislim da bih imao silnu tremu, strah, a možda i mali zazor prema susretu uživo s čovjekom koji stoji iza toliko veličanstvene glazbe, u prvom redu filmske.

Rijetke su fotografije i filmski zapisi na kojima je njegovo lice nasmiješeno. Osobito ozbiljno, hladno i kruto Morricone je izgledao dok bi dirigirao. Pri pogledu na većinu njegovih portreta meni bi se nametala asocijacija na “Bijelog anđela”, hladnokrvnog zločinca kojeg u “Maratoncu” glumi Laurence Olivier.

Dakako, duboko nepravedna i pogrešna asocijacija.

Morricone je samo bio iznimno ozbiljan i zapravo silno skrušen i ponizan pred umjetnošću za koju nije bio samo bogom nadaren, nego je u nju čitav život ulagao i silno ozbiljan i temeljit rad.

Od svih velikih filmskih režisera s kojima je radio najviše je cijenio Pasolinija zbog poštovanja koje je taj genije iskazivao prema glazbi i Morriconeu kao skladatelju.

A koliko je bio pun duha i duhovitosti pokazao je već na početku prvog Pasolinijevog filma za koji je pisao glazbu sjajnom i potpuno originalnom dosjetkom: napravio je prvu i jedinu za koju znam pjevanu najavnu špicu filma “Ptičurine i ptičice” (“Uccellacci e uccellini”). A u gotovo svakom razgovoru obavezno bi, s pobožnim poštovanjem, spomenuo Bacha.

Instagram uglavnom nije mjesto za bilo kakve, pa ni užarene političke rasprave. Međutim, Vučićevu savjetnicu za medije Suzanu Vasiljević očito je ponijelo oduševljenje šefom, mjestom i prigodom pa je učinila katastrofalnu pogrešku. Iskoristila je istu fotografiju da bi na drugoj društvenoj mreži, za žestoku svađu i najljući boj uvijek spremnom Twitteru, uputila omalovažavajuću i uvredljivu poruku građanima Srbije koji Vučića kritiziraju i protiv njega demonstriraju

Upitan kako uspijeva biti toliko produktivan, rekao bi: “Pa to nije ništa. Ja napišem glazbu za jedan film mjesečno, a Bach je svake nedjelje izvodio novu kantatu”.

Od primjenjene glazbe Morricone je radio aspolutna-remek djela. U većini slučajeva nije on pisao glazbu prema snimljenim slikama, nego su prema njegovoj glazbi snimani filmovi.

Na primjer, najljepšu temu po kojoj pamtimo “Bilo jednom u Americi” Morricone je napisao za Zeffirellijev film “Beskrajna ljubav”, iz kojeg se povukao kada je slavni režiser prekršio ugovor i naumio ubaciti i jednu tuđu pjesmu. Čuvši melodiju, Sergio Leone ju je odmah poželio i dobio za svoju filmsku sagu.

Čitave knjige napisane su o Morriconeovom opusu i o njegovim smjelim glazbenim eksperimentima i genijalnim potezima, poput ona dva fagota, kontrafagota i tube koji iznose prvu dramatičnu temu Tarantinove “Mrske osmorke” (“Hateful Eight”).

Da li bismo bez Morriconeove glazbe doista doživjeli duboku katarzu u “Misiji” i blagost Gabrielove oboe, kojoj je davno prije prethodila tužaljka oboe nad sudbinom talijanskih anarhista u filmu “Sacco e Vanzetti”?

Da li bismo znali plakati s glavnim likom na kraju filma “Cinema paradiso”?

Da li bi tuga i ljubav onog dječaka koji obožava Malenu bila razumljiva? I tako unedogled.

Bez Morriconeove glazbe mnogi bi filmovi bili blijedi, a svijet i epoha siromašniji. Grazie, Maestro!

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Vučić, Macron i Debussy bili bi baš dobra tema, ali ne u trenutku ispraćaja velikana Morriconea).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Andrej Plenković i HNK Zagreb
• Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
• Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
• “Misa Mediterana” je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
• Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
• Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
• Utrka milijardera u svemiru
• Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
• Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
• Vojni neboder “Vukovar” kao otirač i kamuflaža HDZ-a

» Svi tekstovi ovog autora