Ante Žderić
Aleksandra Zec, zvjerski je smaknuta u noći 7. na 8. prosinca 1991. kod nekadašnjeg planinarskog doma Adolfovac pod Sljemenom, zajedno sa svojom majkom. Netom prije, izvučene su iz svog zagrebačkog doma, zajedno s Aleksandrinim ocem, koji je ubijen na mjestu.
Ubojstvo obitelji Zec simbol je najmračnije strane jednog sumornog doba, naličje vremena Domovinskog rata u Hrvatskoj.
Koji je to bio ”zločin” kojim je Aleksandra Zec zaslužila biti smaknuta?! Bila je dijete roditelja srpske nacionalnosti, u vremenu kad su krvna zrnca značila razliku između života i smrti. Netko je odlučio da obitelj Zec ne odgovara kategoriji koja bi je svrstala u nacionalno prihvatljive.
Nacionalizam, kao i svaka ideologija, s takvima obračunava metkom u potiljak. Oni sretniji među njima prođu s jednosmjernom kartom, u pravcu koji vodi preko granice. Jer je netko i za njih odlučio da nisu dovoljno prihvatljivi.
Spomenuti je slučaj vječno upozorenje savjesti hrvatskog društva, opomena što se dogodi kad okrećemo glavu od zla, kad se pretvaramo da ga ne vidimo samo zato što dolazi iz redova ”naših”.
Ne, zločinci nikad ne mogu biti ”naši”, ”vaši”, nikako ”moji”. Svojatanje ne umanjuje/uvećava, niti opravdava zločin. Nevino je dijete ubijeno. Nije trebalo biti. Ni jedno dijete. Ni jedan čovjek.
Krajnji je cinizam upravo na obljetnicu ubojstva obitelji Zec u medijima i na društvenim mrežama isticati broj ubijene djece u Domovinskom ratu. Njih 402.
Isticanje broja ubijene djece u Domovinskom ratu, na obljetnicu sljemenskog zločina, upravo je prljavi pokušaj relativiziranja tog zločina, jalovo nastojanje da ga se utopi u mnoštvo, da postane tek jedan od bezličnih brojeva
Zanimljivo je kako se taj broj ne ističe gotovo ni u jednoj komemoraciji žrtvama iz Domovinskog rata, čak niti prigodom Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje.
Duboko se klanjajući svim žrtvama, posebno žrtvama djece, nije moguće ne zapaziti da se broj spomenutih žrtava upečatljivo ističe upravo na obljetnicu zločina nad obitelji Zec. Slučajno?!
Upravo suprotno. U tome se očituje radikalan bijeg hrvatskog društva od katarze, od suočavanja sa zločinima koji se nisu ni smjeli niti trebali dogoditi, utoliko više što su ih planirano počinili oni koji su nas u tom trenutku trebali braniti od velikosrpske agresije.
Aleksandra Zec sigurno ni u najbizarnijim fantazijama nacionalnih fanatika nije mogla biti ubrojena u agresore. Utoliko je težina njihovog zločina veća.
Isticanje broja ubijene djece u Domovinskom ratu, na obljetnicu sljemenskog zločina, upravo je prljavi pokušaj relativiziranja tog zločina, jalovo nastojanje da ga se utopi u mnoštvo, da postane tek jedan od bezličnih brojeva.
Takvo je postupanje upravo pljuvanje po grobovima sve djece stradale u Domovinskom ratu, jer se njihova žrtva očito instrumentalizira u bijedne političke ciljeve.
Namjesto suočavanja sa zlom iz vlastitih redova, naše društvo to zlo relativizira, umanjuje, skriva u mnoštvo.
Povijest nas uči da svaki zločin progoni neko društvo, sve dok ono ne bude dovoljno zrelo i kadro suočiti se s njime. Klečanje njemačkog kancelara Konrada Adenauera u Poljskoj zoran je simbol toga.
Ni 402, niti 4 milijarde drugih žrtava ne opravdava jedan jedini zločin. Niti jedan zločin opravdava 402 druga. Ili 4 milijarde drugih.
Whataboutsi upravo i idu za tim da pitanje zločina utope u brojnost ”njihovih” zločina. To je neprihvatljivo.
Zločin nad obitelji Zec upravo je bolniji jer je ”naš”, jer su ga planirali i proveli ”naši”, jer su ga pravno skrivali i opravdavali ”naši” – i nikakva velikosrpska agresija za to nije i ne može biti opravdanje.
Zato ovaj zločin tako ”strši”. On je vječna opomena da i u obrambenom ratu vlastitu dušu moramo čuvati čistom da ne bismo, boreći se protiv čudovišta, i sami postali jedno od njih.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Božja čast ne brani se tako da se izbode pisca i umjetnika
- Papino hodočašće kajanja i iscjeljenja
- Srebrenica – Gdje mrtvi dozivaju
- Naš milosrdni Otac nije nacionalni ili teritorijalni bog
- U kockanju s politikama, Crkva je, dugoročno, uvijek gubila
- Evanđelje je dijametralno suprotan ideologiji Jasenovca
- Zlo kao metafizička i povijesna stvarnost
- Rat i nasilje fetiš su mitomanski nastrojene ideologije
- Prošlo je vrijeme kada je Crkva mislila namjesto čovjeka
- Zlo majora Tepića se ne da maskirati
