Prelaskom iz frankfurtskog Eintrachta u Real Madrid za sedamdeset milijuna eura, dvadesetjednogodišnji Luka Jović postao je najskuplji nogometaš s ovih prostora. Većini nas taj je novac nepojmljiv. Srednjoškolski profesori, šoferi i tajnice znaju biti gnjevni i zavidni da jedan upola mlađi od njih toliko zarađuje, ali, ruku na srce, takav talent nije čest.
Na svijetu je mnogo više odličnih srednjoškolskih profesora, šofera i tajnica nego vrhunskih centarfora pa, već po jednostavnom zakonu ponude i potražnje, potonji zaslužuju veću plaću.
Razgovarat ćemo o vašoj povišici jednom kad pola milijarde ljudi poželi u izravnom televizijskom prijenosu gledati što vi radite, trebalo bi kazati svima koji tvrde da njihov posao nije manje vrijedan od posla Messija i Salaha.
Jedna se fotografija njih dvojice ovih dana ponavlja u svim novinama koje su pisale o rekordnom transferu. Trener nježno stavlja dlan na obraz igrača i očinski ga ljubi. Nije to očito samo profesionalni odnos, Kovač i Jović stvarno se vole. Dvojica heteroseksualnih muškaraca ne mogu biti intimnija nego što su u tome času intimni jedan Hrvat i jedan Srbin
Napokon, mnogo se toga mora sretno poklopiti da nekakav golobradi mulac završi u Realu. Neusporedivo je veća vjerojatnost da se to neće dogoditi nego da hoće. “Mnogo je zvanih, malo izabranih”, rekao bi Isus.
Postoji možda samo jedan način da jedan mladić potpiše ugovor na sedamdeset milijuna, nasuprot sedamdeset milijuna načina da on ostane nitko, jedan od nas luzera, besposličar iz sportske kladionice koji gricka čačkalicu i kroz džep trenirke gladi testise.
Pa i mladi Jović, inače Srbin iz Bijeline, imao je, kao što svi mi imamo, kritičnih trenutaka. Igrao je tako prije nekoliko godina u drugoj postavi Benfice i, da ga jebeš, nije mu išlo.
Ostajao je dugo u svlačionici nakon niza loših utakmica, pod tušem, naslonjen čelom na zidne pločice, dok se voda slijevala niz njega, kontajući kako nije dobar kako je mislio da jest.
Njegova se karijera, činilo mu se, neumoljivo primicala neslavnom kraju. Ćutio se poput onoga pjesnika, kao da putuje dolinom svijeta turobnom, po trnju i po kamenju, od nemila do nedraga, nogu krvavih, srca ranjenog, kostiju umornih i duše žalosne, sam i zapušten.
Srećom, nije bio ni sam ni zapušten. Niko Kovač, tadašnji trener Eintrachta, čvrsto je vjerovao da je Jović bolji od svoje bijedne statistike.
Napokon, mnogo se toga mora sretno poklopiti da nekakav golobradi mulac završi u Realu. Neusporedivo je veća vjerojatnost da se to neće dogoditi nego da hoće. “Mnogo je zvanih, malo izabranih”, rekao bi Isus
Poznavatelji će kazati da se već i po tome vidi kakav je Kovač nogometni stručnjak: da je uzeo k sebi igrača od kojega se nije previše očekivalo i oslobodio njegovu vještinu, našao njegovo mjesto, dao mu, u vrlo osjetljivim, apotekarskim omjerima, i odvažnosti, i opreza, i samopouzdanja, i poniznosti, i naposljetku ga učinio pobjednikom za kojega je najveći klub na svijetu prije nekoliko dana isplatio spomenutu apsurdnu svotu.
I Luka Jović i njegov otac Milan ističu kako je hrvatski trener bio presudan za uspjeh. Niko Kovač je, dopustite mi nešto pretjeranu usporedbu, bio Aristotel koji je odgojio toga bijeljinskog Aleksandra.
Jedna se fotografija njih dvojice ovih dana ponavlja u svim novinama koje su pisale o rekordnom transferu. Trener nježno stavlja dlan na obraz igrača i očinski ga ljubi. Nije to očito samo profesionalni odnos, Kovač i Jović stvarno se vole. Dvojica heteroseksualnih muškaraca ne mogu biti intimnija nego što su u tome času intimni jedan Hrvat i jedan Srbin.
Niko Kovač je, ne treba to vjerojatno naglašavati, hrvatski nacionalist. Nezaboravan je televizijski spot otprije petnaestak godina u kojemu poziva da glasamo za Hrvatsku demokratsku zajednicu i doktora Ivu Sanadera, prave ljude za koje on srdačno navija, “a i njegov brat Robert također”.
Pamtimo ga i kao kapetana reprezentacije koja je kolektivno potpisala pismo potpore visokim časnicima optuženima za ratne zločine. Livnjak podrijetlom, rođen i školovan u Njemačkoj, Niko Kovač čini se kao netko tko odobrava razbijanje ćiriličnih ploča u Vukovaru ili kao netko tko bi braniteljima iz šatora poslao pečeno janje. Ovo je drugo jednom učinila njegova snaha, Robertova supruga Anica Martinović.
Pa, opet, znamo za najmanje jednog Srbina kojega Niko Kovač voli, i to čak i nije neobično kako bi možda tkogod neupućen pomislio. Svaki nacionalist ovdje, svaki desničar, domoljub, pravaš i suverenist ima nekog ujaka, tetka, strinu, prijatelja, kolegicu, Srpkinju ili Srbina kojega stvarno voli.
Postoji možda samo jedan način da jedan mladić potpiše ugovor na sedamdeset milijuna, nasuprot sedamdeset milijuna načina da on ostane nitko, jedan od nas luzera, besposličar iz sportske kladionice koji gricka čačkalicu i kroz džep trenirke gladi testise
Njihova je strina, tvrde, drugačija. Neka im je kolega Srbin, dobar je čovjek. Glasali su inače za Glasnovića i Esih, ali susjedu Milošu bi, da je nevolja, bubreg dali.
Pogledajte još jednom fotografiju na kojoj Niko Kovač ljubi Luku Jovića. Zar nije smiješan taj prizor? Jeste li ikad pomislili kako je to glupo reći, da su Srbi, općenito, loši, ali pojedinačno se, tu i tamo, dade naći gdjekoji dobar?
Kolika je zaista vjerojatnost da je upravo vaš ujak, strina, susjed Miloš ili centarfor Eintrachta rijetka školjka bisernica, moralni izuzetak između deset milijuna srpskih lupeža i varalica?
Da ste bolja osoba, i da ste stvarno kršćanin, vjerovali biste da su svi Srbi nalik onome jednom Srbinu kojega volite.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- I da im dijete umre od ospica, antivakceri bi ustrajavali
- Da čitava obala klizne u more, ni Opara, ni Kerum ne bi bio kriv
- Punjetari su pobjegli u Kolakušićev stožer…
- Pupovac i lista SDSS-a su razuman i zreo izbor
- Da čitava obala klizne u more, ni Opara, ni Kerum ne bi bio kriv
- Koruške vlasti: neka Bleiburg ove godine bude veganski
- Nacionalistički treš toksičniji je od turbofolka
- Nije Mađarska najgore što nam se moglo dogoditi
- Najrječitiji u HDZ-u su kad im je labrnja začepljena
- Lijepo je, vidite, Plenković biti. Sve mu drugi rade
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.