Ako bi prije koju godinu izašao oglas gdje se tražila komunikativna i vedra, mlađa žena sa znanjem najmanje dva svjetska jezika za rad u obiteljskom pansionu na moru, potencijalni poslodavac kandidatkinjama bi ljubazno objasnio kako posao nije težak, valja samo dočekivati i ispraćati goste, brisati prašinu, mijenjati posteljinu, prati i peglati stolnjake i zavjese, kuhati i posluživati ručkove i večere, a ako nikoga nema dočekati ili ispratiti, sva je prašina obrisana, sve postelje namještene, sve oprano i oglačano i obroci skuhani i posluženi, od vedre, mlađe žene sa znanjem najmanje dva svjetska jezika očekivalo se da bere višnje, baca i izvlači vrše, hrani kokoši i pitura drvenariju.
Osim toga, ako djevojka nije izrazito ružna, gazda bi joj oprezno i izokola dao do znanja kako mu ne bi bilo mrsko ni da se njih dvoje katkad pomaze na kauču, navečer, razumije se, kad njemu žena zaspi. A sve to za više nego velikodušnih dvije hiljade sedamsto pedeset mjesečno.
“Ajde, dobro, dvije i osamsto”, otelo bi se možda rasipniku. “Novac nije važan. Važno je povjerenje”, dodao bi prijateljski tapšući kandidatkinju po butini.
Osim toga, ako djevojka nije izrazito ružna, gazda bi joj oprezno i izokola dao do znanja kako mu ne bi bilo mrsko ni da se njih dvoje katkad pomaze na kauču, navečer, razumije se, kad njemu žena zaspi. A sve to za više nego velikodušnih dvije hiljade sedamsto pedeset mjesečno
Prije nekoliko godina, dok je ponuda radnika bila daleko veća od potražnje, zaposleni u turizmu su po sedamnaest sati dnevno teglili prtljagu, gulili krumpire, strugali riblje luštre, pekli pizze, prali prozore, ribali zahode, usisavali tepihe i razvlačili lancune, sve s profesionalnim osmijehom na licu, a za to vrijeme za njima bi išao gazda ili gazdina žena i držali im potpuno originalno predavanje iz političke ekonomije koje je išlo po prilici ovako:
“Radi, radi. Tako triba, neće ti samo doć. Nije ovo, moj prijatelju, ko nekad u Jugoslaviji, u socijalizmu, da ti ležiš, a plaća dolazi. Za zaradit kunu valja se oznojit. Ako ti nećeš, ima ko oće.”
Poslodavci su bili zapanjujuće upućeni kako kapitalizam funkcionira i voljni svoje znanje džabe podijeliti s drugima.
Nezahvalne i lijene zaposlenike svakodnevno su, dobronamjerno, gotovo roditeljski, bez ikakvih zadnjih misli, upozoravali na višak motiviranih i kvalificiranih kadrova na tržištu rada, koji samo čekaju da se oslobodi neko radno mjesto.
A onda su se, znamo, prilike na tržištu rada korjenito promijenile. Kao posljedica masovnog iseljavanja omjer se obrnuo, poslova je više nego zainteresiranih, a vlasnike pansiona i slastičarnica iznenada je nekako napustila pamet.
Puf!
Mozak im se momentalno ispraznio. Bistri izvor mudrosti s kojega su nekada nesebično pojili svoje sobarice, kuharice i konobare tajanstveno je presušio.
Samo je manji dio njih shvatio da je doba bezobzirnog izrabljivanja završilo, da dvije hiljade i osamsto mjesečno više nije dovoljno, da ljude moraju bolje platiti. Jer, ako oni neće, ima tko hoće, u Njemačkoj, Austriji, Norveškoj i Irskoj deseci tisuća poslodavaca mnogo kvalitetnije podučavaju o naravi kapitalističke ekonomije.
Hrvatskim poslodavcima preostalo je jedino hvatati naivce na sentimente. Kao, svi smo mi ovdje naši.
Prije nekoliko godina, dok je ponuda radnika bila daleko veća od potražnje, zaposleni u turizmu su po sedamnaest sati dnevno teglili prtljagu, gulili krumpire, strugali riblje luštre, pekli pizze, prali prozore, ribali zahode, usisavali tepihe i razvlačili lancune, sve s profesionalnim osmijehom na licu, a za to vrijeme za njima bi išao gazda ili gazdina žena i držali im potpuno originalno predavanje iz političke ekonomije
Mi smo, takoreći, jedna obitelj, kažu.
Pozivanje na obitelj među osobama koje nisu u rodu gotovo je u pravilu podmukla zamka, i kad to čini Željka Markić i udruga “U ime obitelji” i kad to čini vlasnik pansiona ili pizzerije.
Kad vas vlasnik pansiona ili pizzerije nazove članom obitelji, kad osjećajno izjavi da ste mu poput kćeri ili sina, prepredena mu je namjera uskratiti vam plaću, kako se već sinovima i kćerima ne daju plaće.
Kako ne shvaćate, objašnjava lisac, vaš je odnos nešto više. Vi ste, zaboga, iznad takvih tričavih, svakodnevnih pojava kao što je plaća. Nećete ga valjda uvrijediti i pitati novac od njega, zgranuto će on hvatajući se za srce.
Ako smo u posljednjih dvadeset pet žalosnih godina išta naučili, to je da nas nitko neće besramnije prevariti od zemljaka.
Sistematski nas uništavaju, bacaju sve dublje u siromaštvo redom naši najrođeniji, najodličniji hrvatski domoljubi.
Srećom, našli su se Irci i Nijemci da nas spase.
Jedini koji će nam na kraju zaista pomoći bit će neki koji nam nisu ništa, koji ne znaju ni beknuti hrvatski.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Još tekstova ovog autora:
- Karamarkov obračun s 88 ruža za druga Tita
- Ivošević kažnjava sve koji mu se ne dopadaju
- Banija je poput Hollywooda, ali bolje snimati u Kaštelima
- Prema Ukrajini smo ispali uskogrudne, sebične kukavice
- Hrvati bi stadion u svakom selu, s hostesama u toplesu
- Zašto se on hvata za prepone?! Da nije genitalni osip?
- Jeste li čuli za bajku o Gabrijeli Žalac i zlatnoj ribici?
- Svečano objavljujem da sam i službeno fan Mladena Grdovića!
- Što radi premijer u vozilu iz filma ‘Povratak u budućnost’?
- Mažoretkinje, hrabre djevojke koje su oslobodile Dubrovnik
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.