Boris Ležaja
Sve je uočljivije kako sada već dvomjesečna ruska agresija na Ukrajinu u srži nije tek teritorijalnog karaktera. Radi se o agresiji na samu suverenost i autonomiju ukrajinskog naroda. To uvijek iznova ističu ukrajinski političari i javne ličnosti, koji su nedavni niz ruskih zločina, među ostalim one u Buči, okarakterizirali kao genocid.
Ukrajinci to, bez sumnje, čine da bi obratili pažnju na suštinski protuhumani karakter agresije na čijoj se meti primarno ne nalaze industrijska ili vojna infrastruktura, već narodni integritet, a time i na sami identitet ukrajinskog naroda.
Zapad, ali i posebno mi, naime, stanovnici zemalja koje su u devedesetima – zajedno s Ruandom – potakle Zapad na karakterizaciju i refleksiju samoga pojma genocida, trebali bismo prepoznati ukrajinski apel za pomoć koji prožima korištenje te riječi.
No izvjesno je kako simboličko obraćanje Zapadu, njegovim vrijednosnim temeljima i samoobvezivanju na intervenciju, najžustrije pokušava adresirati Njemačku.
U obranu Savezne Republike treba reći da ona ne proturječi sadašnjem konsenzusu da se Ukrajini mora pomoći, pa tako i isporukom oružja. Njemačka se vlada pokazala čak i spremnom isporučiti teško streljivo.
No dojam europskih saveznika nije tek da Njemačka ne čini ništa. Dojam je da u ovim teškim trenucima ne vodi Europu.
Nesposobnost Njemačke proizlazi iz očekivanja europskih saveznika da bi ona trebala igrati geopolitičku ulogu srazmjernu njezinoj gospodarskoj moći. Njemačka u tome pak ne uspijeva jer već godinama njeguje etabliranu praksu svođenja geopolitike na ekonomske odnose.
U odsustvu realpolitičkih implikacija njezine ”istočne politike”, njemačka teza o sustavnom isprepletanju gospodarstava Europe i Rusije tako je uvijek iznova morala poslužiti kao narativ kojim se naizgled praznila ova geopolitička šupljina koju Njemačka nikada istinski nije namjeravala ispuniti.
Davno je shvatila da se savjesnije privređuje ako ugovoreni poslovi nose etiketu humanizma, ako, naime, ne služe tek ugovaranju jeftine energije i stvaranju profita, već nekoj višoj ideji, primjerice, ideji poput pokajničkog suočavanja s prošlošću ili krojenja nove ”Ostpolitike”.
Činjenica je kako je Njemačka svoju političku odgovornost koja proizlazi iz tereta njezine prošlosti uvijek iznova prevladavala tako da je ostvarila jeftine cijene plina, a time i velik industrijski profit.
Stvaranje međusobne ekonomske ovisnosti možda nije zvučalo kao loš plan, uzimajući u obzir da Europska unija uvelike počiva na suradnji Njemačke i Francuske do koje je došlo upravo na spomenuti način. No problem je u tomu što Njemačka i Francuska dijele iste vrijednosti.
Na primjeru Rusije postaje vidljivo da u takvoj konstelaciji uzajamne ovisnosti prednost pred onim na strani obzirnosti uvijek ima onaj tko je na strani beskrupuloznosti ne samo prema drugima, nego i prema svom narodu. Rusija je glede sankcija ipak spremna platiti višu cijenu. Spremnija je, zapravo, naplatiti ju vlastitom narodu.
Problematično je i što su, umjesto promišljenih geopolitičkih motiva, njemački odnos prema Rusiji predugo određivale stranačke dogme i tradicije.
Tom okolnošću se danas posebno muče tradicionalno prema Rusiji okrenute ljevičarske stranke poput Socijaldemokratske stranke Njemačke, čiji bivši kancelar, Gerhard Schröder, čak i nakon vojne eskalacije u veljači nije odustao od svog dugogodišnjeg unosnog angažmana u ruskim energetskim tvrtkama.
No on je samo najistaknutiji primjer dugogodišnje ruske prakse kupnje bivših političara zapadnih zemalja kojima se nude unosne savjetodavne funkcije u ruskim državnim tvrtkama.
Takvih primjera bilo je i u Austriji i u Francuskoj, ali činjenica da se tako lako može kupiti čak i jednog bivšeg, medijski izrazito istaknutog njemačkog socijaldemokratskog kancelara pokazuje nam da Rusija tom praksom ne uspijeva tek zahvatiti populističke političare desnice, nego i centrističke političare respektabilnih industrijskih zemalja Zapada.
Za razliku od Schrödera, sadašnja vlada oštro osuđuju Putinov rat. Nažalost ništa više. Ističu kako su pogriješili u procjeni Putina, ništa manje od većine ljudi. Njemački nositelji političkih odluka tako sami sebe svode na obične građane.
Time ne samo Njemačkoj, nego i Europi i svijetu, ostaju dužni odgovor na pitanje, zašto kao političari ne umiju donijeti političke sudove.
Ponavljajući standardne floskule o paralizirajućem šoku i nevjerici koji ih je obuzeo u trenutku ruske agresije, Njemačka politička elita ne pokazuje što ju razlikuje od prosječnog njemačkog građanina. Istaknuti politički pojedinci tako se stapaju s masom.
Kao da nije bilo naznaka. Kao da nisu mogli znati ono što su američki obavještajci očito već znali. Raniju povijest istočne politike Njemačke tako možemo shvatiti kao priču o sustavnom oklijevanju i odbijanju donošenja političkih odluka.
Ako su Putin i njegova autokratska hobotnica oličenje dijaboličnog zla, onda Scholz i Steinmeier, ali i Merkel i Von der Leyen kao i brojni drugi njemački nositelji političkih odluka djeluju kao oličenja onoga što je Hannah Arendt svojevremeno nazvala banalitetom zla, ako tim konceptom poimamo načelno odbijanje osobnog djelovanja i reflektiranja osobne odgovornosti.
Vidljivo je kako trenutni rat u Ukrajini nije tek priča o demonskim zlikovcima, već i priča o bezbrojnim banalno zlim promatračima i financijskim sudionicima, čija je pasivnost tek omogućila (i još uvijek omogućuje) da na dnevnom redu budu takvi zločini kakvima trenutno svjedočimo.
Dugogodišnje propagiranje bezalternativnosti glede istočne politike odraz je političke apatije kojoj se najkasnije 2014., kada je krenuo rat na Krimu i u Donbasu, trebalo stati na kraj. Umjesto toga, odgovorni su sklopili ugovor o sada već zloglasnom plinovodu, naime, Sjevernom toku 2, koji Putinovu vojnu mašineriju dnevno hrani milijunima eura.
Stvari se u posljednjim danima ipak mijenjaju i brza njemačka neovisnost o ruskoj energiji sve je izglednija. Treba istaknuti i opću spremnost njemačke javnosti. Nijemci i Njemice od početka rata su bili spremni odbijati ruske uvoze, pa tako i ruski plin.
Znatan dio naroda spreman je platiti cijenu za raskid ekonomske suradnje s Rusijom. To i ne čudi, s obzirom na to da su građani još najesen glasali za stranke koje su usmjerene na novu, a time i znatno skuplju energetsku infrastrukturu.
No njemačka vlada naročito ne doživljava ovu ponudu odricanja. Razočaravajuće je da nije čak ni pozivala ljude na odricanje. Tek je bilo nekoliko riječi o tome koliko je to lijepa gesta naroda, ali uvijek se iznova naglasilo kako je država previše ovisna o uvozu energije da bi mogla izdržati momentalni prekid ruske isporuke.
Poruka koja se time slala već na samom početku rata glasila je: Budimo realni i nemojmo obećati ništa čega se nećemo moći držati. Građani Njemačke ovakve bi poruke trebali doživljavati ni manje ni više nego kao omalovažavanje.
Takav stav političara prema vlastitom narodu odraz je političke apatije među političarima koji istu apatiju projiciraju na narod koji nisu zaslužili zastupati.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Njemačka mora iscrpno propitati svoja vanjskopolitička načela
- Kako zadovoljiti ruski ”timos”?
- Moć (Putinova) verbalnog naoružanja
- Pubertetsko poimanje stvarnosti i zavjereničke politike
- Promašena krizna komunikacija između Vlade i građana
- Država zaražena klijentelizmom je država bez društva
- Auf Wiedersehen, Angela!
