Ranih osamdesetih je pokojni Stipe Šuvar u “Novoj svijesti o nacionalnim realitetima” govorio o tome da se u “svijesti takozvanog prosječnog čovjeka mnogo toga mijenjalo, jer na primjer obični Srbin još prije pola stoljeća nije priznavao druge nacije”. Za njega je, veli Šuvar, čak i Hrvat ponekad bio katolički Srbin, za Slovence jedva da je znao, a Makedonce i Crnogorce ni u kojemu slučaju nije priznavao za posebne narode.
Ništa po Šuvaru nisu bili bolji ni Hrvati, koji su svojatali Srbe u Hrvatskoj i Muslimane (danas Bošnjake), u Bosni i Hercegovini ili se na njih rogušili, a za sve druge nisu marili.
Danas više nije tako, napisao je davne 1983. godine pokojni Šuvar i gadno pogriješio. Samo nekoliko godina nakon tog njegovog teksta nacionalizam je u punoj snazi buknuo upravo u Srbiji, a potom bez iznimke i u svim drugim dijelovima nekadašnje zajedničke zemlje pokazujući kako ni za milimetar nije pomaknuta ta prosječna historijska svijest o kojoj je pisao.
Snježana Banović je, kao reakciju na izgred u srpskoj Narodnoj skupštini, podigla na društvene mreže mnogo istinitiju, briljantnu misao Danila Kiša o tome kako je “Nacionalizam otporniji od plastične boce”! Nerazgradiv na ovim našim prostorima.
Luđačka košulja je jedina primjerena odjeća za takvu politiku i političare. Točno toliko prostora koliko pruža psihijatrijska izolacija primjereno je politici koja se hrani mržnjom prema susjedima i svojim građanima drugih nacionalnosti. Ni pedalj više!
I zaista, što reći kad čovjek gleda onog bolesnika, šezdeset i četverogodišnjeg ratnog zločinca, tu ljudsku karikaturu i nakazu koju srpski nacionalisti i radikali štuju i biraju za svog poslanika usprkos Hagu, osudi i činjenici da desetljećima dosljedno bljuje mržnju i širi strah prema onoj šačici preostalih Hrvata u Vojvodini, svjestan da njega i identično društvo oko njega, ako posustane u svom šovinizmu, umjesto skupštinskih klupa, svjetala reflektora i mikrofona čekaju rešetke ili stezulja?
Luđačka košulja je jedina primjerena odjeća za takvu politiku i političare. Točno toliko prostora koliko pruža psihijatrijska izolacija primjereno je politici koja se hrani mržnjom prema susjedima i svojim građanima drugih nacionalnosti. Ni pedalj više!
Ja nisam tako sigurna kao, primjerice, većina hrvatskih političara i s desna i s lijeva da je naša delegacija trebala tako promptno napustiti Srbiju.
Ne zato što Šešeljev primitivni čin ne smatram nedopustivim, već stoga što se napuštanjem Beograda tom ratnom zločincu i političkome cirkusantu daje na važnosti i u Hrvatskoj i u Srbiji, pa čak i na razini Europske unije.
A on, i svi koji ga slijede i podržavaju, zaslužuju tek kvalitetnu psihijatrijsku obradu i dijagnozu. Gotovo da sam uvjerena kako su haški liječnici pogriješili u dijagnozi kad su ga 2014. puštali iz zatvora da liječi karcinom kod kuće.
Budala nakon osuda svih mislećih ljudi u Beogradu, ali i oštre kritike premijerke, predsjednice Skupštine, pa i one mlake alibi-osude predsjednika Vučića u četvrtak nastavlja s prijetnjama.
Ranih osamdesetih je pokojni Stipe Šuvar u “Novoj svijesti o nacionalnim realitetima” govorio o tome da se u “svijesti takozvanog prosječnog čovjeka mnogo toga mijenjalo, jer na primjer obični Srbin još prije pola stoljeća nije priznavao druge nacije”. Za njega je, veli Šuvar, čak i Hrvat ponekad bio katolički Srbin, za Slovence jedva da je znao, a Makedonce i Crnogorce ni u kojemu slučaju nije priznavao za posebne narode
Svojoj državi čini ogromno zlo! Prikazuje ju na putu prema Europi kao primitivnu i šovinističku, balkansku zabit u kojoj je susjedu opasno doći i u parlament.
Jandrokoviću pak i HDZ-u nastavkom priče o protjerivanju delegacije samo diže politički rejting kod onih koji su ih zbog pomanjkanja domoljublja već pomalo otpisali.
Gotovo da bi naš premijer Plenković umjesto insistiranja na oštroj osudi izgreda Vojislavu Šešelju mogao poslati zahvalnicu. Toliko podrške i od svojih i od oporbe nije dobio ni za ratifikaciju Istanbulske konvencije.
Jedan nacionalizam hrani i opravdava drugi, a kad su Srbi i Hrvati u pitanju, taj hranidbeni lanac ide u nedogled.
Dva brata uboga hrane jedan drugoga. Vječno slični i glasni natječu se koji će gore uvrijediti i poniziti onog drugog.
Toliko bučni u svom primitivizmu da se od njihove dreke ne može čuti ni vidjeti onaj paralelni život. Normalni, obični ljudi s obje strane koji žive, rade, posluju, druže i prijateljuju, pa i žene, gostuju po kazalištima, glume u serijama, nadmeću se u sportskim arenama…
Snježana Banović je, kao reakciju na izgred u srpskoj Narodnoj skupštini, podigla na društvene mreže mnogo istinitiju, briljantnu misao Danila Kiša o tome kako je “Nacionalizam otporniji od plastične boce”! Nerazgradiv na ovim našim prostorima
Živote tih i takvih ljudi uvijek u sekundi razbucaju primitivne budaletine i vječni provokatori poput Vojislava Šešelja i njegove pratnje koji, nakon hvastanja oko “cepanja” i gaženja hrvatske zastave koje nekim čudom nije moglo spriječiti ni pet članova osiguranja, najavljuje na Đurđevdan, dakle 6. svibnja, u Hrtkovcima, zbog kojih je i završio u Hagu, miting radikala.
Eto, hrvatski nacionalisti i desničari, dok im je Šešelj živ ili bez stezulje, mogu mirno spavati. On će im uvijek davati dovoljno materijala za isključivost i mržnju, da na njihovo “Sprem’te se, sprem’te…” budu ako ne za dom spremni, a ono doma spremni uzvratiti istom mjerom. To je uostalom sve što mogu i znaju s obje strane – gaziti, mrziti, “pocepati”!
Njihov i naš nacionalizam dva su brata uboga koja će još dugo, dugo hraniti jedan drugoga jer im je svijest zaleđena, konzervirana u 19 stoljeću i otad nepromjenjiva!
I nerazgradiva!
Još tekstova ovog autora:
- Nevjerojatna lakoća nepovjerenja u medicinu
- Glupost bez zaštitne maske
- Suvremena Marija Magdalena razapeta na naslovnici
- Šerijat izgubljen po putu do hotela Evropa
- Uporna reciklaža ustašluka uzetog sa smetlišta povijesti
- Uporna reciklaža ustašluka uzetog sa smetlišta povijesti
- Oluja nije barjak ubojice na tvrđavi
- Stari grijesi dobrodošli i novom klubu
- O vrbama, Srbima i odgovornosti
- Ugroženi Tigar optužen za veleizdaju
Autorica nema pravo! Da je incident počinila kakva pijana, bezimena individua, ulični klošar, to bi se moglo ignorirati. Paljenje zastave i vrijeđanje delegacije RH počinio je narodni poslanik skupštine RS, ispred i u krugu skupštinske zgrade, uz svo policijsko i interno osiguranje. Dakle, organi Skupštine RS snose odgovornost za nastali skandal.Zatim, to je težak diplomatski i međunarodni incident. Po važećim uzancama međunarodnih odnosa, paljenje zastave, vrijeđanje službene delegacije i skrnavljenje simbola države ozbiljna je stvar. To se ne ignorira, ako država drži do kredibiliteta i međunarodnog ugleda!
I konačno, zašto, po autoričinoj analogiji, političari i mediji ne bi ignorirali (ne pridavali značaj) budale koje slično pale zastave po stadionima i deru se “ZDS” i “ubij Srbina”? Ne daje li se tako “…na važnosti i u Hrvatskoj i u Srbiji, pa čak i na razini Europske unije”, budalama i mračnjacima potpuno isto nezasluženo značenje? Na zlo treba reagirati – uvijek i…
Činjenice vise idu u prilog Šuvar nego sto autorica misli. Psihologija velikonacionalizma se ovdje, marksisticki kazano, manifestira kao lažna svijest u njenom punom značenju. Stoga se drugi poriče, i to na političkoj razini, dok se na misaonoj razini tog drugog upravo vidi kao drugog i različitim mozda i vise nego sto jeste. Stoga je poricanje ili nepriznavanje drugih samo lažno “moralno” opravdanje agresije i zločina; dok se misaono i duhovno taj drugi doživljava stranim i tuđim. U svojoj knjizi “Dominantna i neželjena elita” Latinka Petrović na jednom mjestu citira Dobricu Ćosića koji kaže da Ivo Andric ne razumije Srbiju jer je on čovjek Bosne i knjige. Nije toliko zanimljivo tu da se najvećem srpskom piscu niječe poznavanje srpskog naroda već sto se Bosna razumije kao nešto sasvim drugačije od Srbije iako se smatra “srpskom zemljom” kada treba pravdati “bosanski rat” (ovdje aludiram na Cosicevu knjigu gdje je čak i rat bosanski; dok srpski nacionalizam briše taj pridjev iz svega)