Istaknuti katolici su već dobivali Nobelovu nagradu za mir (redovnica Majka Tereza, na primjer, 1979. ili argentinski laik i borac za ljudska prava Adolfo Pérez Esquivel, 1980.), a dobivali su ga i drugi kršćani (anglikanski nadbiskup Desmond Tutu, 1984.) i vjerski lideri (Tenzin Gyatso, XIV. Dalaj lama, 1989.), ali ni jedan papa tu nagradu nije dobio, kažu, jer je u komitetu bilo predrasuda.
Kazat ćete mi da nisam objektivan, ni kao Argentinac ni kao osoba koja je bila u kontaktu s Jorgeom Bergoglijom, ali situacija je zrela da Nobela dobije konačno i jedan papa, ovaj papa, papa Franjo.
Bila bi to potvrda da se, nagradivši jednog šefa države (a Franjo to jest), ipak ne nagrađuje sila koju ta osoba predstavlja koliko nada koju slavodobitnik nudi i pobuđuje.
Desetodnevna turneja pape Franje po Kubi i SAD-u prilika je da se još jednom vidi kako je potrebno dati prostora nadi unatoč svim lošim vijestima koje nas pritišću i tjeraju u malodušnost. Papa Franjo, uvjeren sam, nudi jasnu političko-etičku i oslobodilačku perspektivu nade.
Nobelova nagrada za mir papi Franji bi sada podsjetila na pomanjkanje nade u Boga koji je sućutan, koji grli sav svijet i koji dolazi i čini sve novo. Ako još sumnjate, nemojte više – papa Franjo je zaslužio to odlikovanje
Jürgen Moltmann, jedan od najznačajnijih i najplodnijih teologa našega vremena (koji daleko nadmašuje okvire luteranizma u kojima se kreće), rekao mi je u jednom razgovoru, kada sam ga zamolio da ukratko predstavi sintezu teologije nade, da ta oslobodilačka perspektiva, kako ju ja nazivam, počinje s povjerenjem ili vjerom, ali se u prvom redu tiče nade. Polazi od ljubavi, ali se tiče punine života.
Uvijek postojimo na rubu naših mogućnosti, rekao mi je Moltmann. Te mogućnosti istražujemo pomoću imaginacije, a nada nam pomaže da ulovimo prilike za napredak i dobro. Kao realni ljudi znamo da moramo imati osjećaj za stvarnost. Nada nas uči kako ćutiti mogućnosti. Bez nade gubimo, to jest, uzaludno trošimo život. Bez nade smo u opasnosti da izdamo sami sebe.
Nema nade u društvu u kojem su najvažnija razonoda i zabava, u društvu u kojem važe samo bogati i lijepi. Najčišća nada u oslobođenje se nalazi među siromašnima i obespravljenima. Među pogaženima. Oni se ne uzdaju u lažna božanstva bogatstva, već u pravog Boga, poentirao je uvaženi profesor.
Pratio sam vožnju pape Franje, koji je iz Kube (Santiago) stigao u Washington, i s njime bio u mislima jer sam tri puta prošao potez od Lincoln Memoriala do Capitol Hilla (do Kongresa), pa se mogu uživjeti, i vidio sam mojega nekadašnjeg profesora kako istim žarom pozdravlja uzvanike u dvorištu Bijele kuće, diže na noge oduševljene predstavnike građana u Kongresu, i republikance i demokrate (to je bio prvi puta u povijesti da jedan papa tamo govori), te nakon toga stupa u sjedištu Ujedinjenih naroda na East Riveru u New Yorku kako bi upozorio svjetsku organizaciju da je težak prijestup zloupotreba UN-a za legitimaciju ratova. Oduševljava kao i onda kada je ručao s beskućnicima u jednoj washingtonskoj župi.
Kazat ćete mi da nisam objektivan, ni kao Argentinac ni kao osoba koja je bila u kontaktu s Jorgeom Bergoglijom, ali situacija je zrela da Nobela dobije konačno i jedan papa, ovaj papa, papa Franjo. Bila bi to potvrda da se, nagradivši jednog šefa države (a Franjo to jest), ipak ne nagrađuje sila koju ta osoba predstavlja koliko nada koju slavodobitnik nudi i pobuđuje
U svim tim prigodama, kao i u pastoralnom dijelu puta u Philadelphiji, a vidjeli smo to i na misi na Trgu revolucije u Havani, Franjo svjedoči o sućuti koja pokreće. O nadi.
U njegovoj sam školi sredinom osamdesetih učio da teologija Križa (razapeti Isus je inkarnirana sućut na najvećoj mogućoj potenciji) nije važna da bi se kršćanstvo smatralo ili činilo važnim. Ona nam služi da bismo suživjeli s patnjama nevinih, kako bismo nosili nepodnošljivu krivnju koja nas tišti ako smo iole svjesni svijeta i okruženja u kojem živimo i kako bismo, unatoč toga, mogli ljubiti život, u nadi.
”Samo Bog koji pati može pomoći”, napisao je Dietrich Bonhoeffer u svojoj zatvorskoj ćeliji prije nego što će ga nacisti smaknuti. Ako pred sobom imamo sliku Boga kao nebeskog Gospodina, apatičnog i hladnog, kojeg ne diraju niti potresaju ljudska patnja i ljudska krivnja, i mi ćemo se pretvoriti u apatične osobe, nećemo suosjećati ni s kim i prestat ćemo živjeti pravim životom. Bog tradicionalne metafizike je biće koje je apatično i koji ne zna za bol. Bog Biblije, pak, je Bog s velikim emocijama.
Kristova pasija nam priopćava Božju muku. Njegovu strast prema vlastitim stvorenjima i koliko ga pogađaju čovjekova proturječja. Ako nas takav Bog dira, možda se i mi možemo pretvoriti u ljude koji će imati sposobnost sutrpljenja.
Pozivam se na Manifest Kršćanskog akademskog kruga: ”Čovječanstvu treba stalna, stvarna i trajna (r)evolucija u prevrednovanju, obnavljanju i uvijek ponovnoj izgradnji svih temeljnih ljudskih vrednota. To osobito vrijedi u naše doba kad se i nadalje u životnoj praksi obezvređuje, ponižava i posvuda gazi ljudska osoba. Tu nije riječ ni o kakvoj novoj ili staroj ideologiji, nego o danas prijekoj potrebi nove prakse, konkretne duhovne i društvene zauzetosti i založenosti za jedan istinski čovječniji i bratskiji svijet te za što potpuniji i ispunjeniji ljudski život u njemu.”
Uvijek postojimo na rubu naših mogućnosti rekao mi je Moltmann. Te mogućnosti istražujemo pomoću imaginacije, a nada nam pomaže da ulovimo prilike za napredak i dobro. Kao realni ljudi znamo da moramo imati osjećaj za stvarnost. Nada nas uči kako ćutiti mogućnosti. Bez nade gubimo, to jest, uzaludno trošimo život. Bez nade smo u opasnosti da izdamo sami sebe
U temelju sadašnjih socijalnih, gospodarstvenih i financijskih nevolja koje potresaju svijet stoji, pak, dubinska duhovna kriza, kriza samoga čovjeka i njegovih temeljnih vrednota. To ozbiljno krizno stanje traži okupljanje svih demokratskih i brigom za čovjeka zauzetih snaga kojima su vrhovna vrednota ljudska osoba, njezina dobrobit i dostojanstvo, kao i human život dostojan čovjeka.Poslije teških i tragičnih iskustava cjelokupne prošlosti čovječanstva ljudi dobre volje svih svjetonazora i uvjerenja, koji dijele sličnu viziju dostojanstva i vrijednosti ljudske osobe, stoje danas pred prijelomnom povijesnom zadaćom njezine rehabilitacije i afirmacije. Papa Franjo sve to shvaća, sažima i pretvara u djelo.
Kada papa Franjo u Kongresu govori kao glasnogovornik migranata, a protiv egoizma koji toliko traži materijalno da ide u razaranje ekosistema, kada se zalaže za hendikepirane i marginalizirane, kada prihvaća odgovornost Crkve za nepostojanje veće razine solidarnosti, ne samo prema siromašnima nego prema svim stvorenjima, kada u sjedištu UN-a proziva kulturu odbacivanja onih na rubu ili zahtijeva da se poštuju načela donešena prije 70 godina osnutkom UN-a, načela pravde i mira, on ništa drugo ne čini doli zagovara sutrpljenje i sućut, empatiju i milosrđe. Nadu.
Nobelova nagrada se daje osobi ili grupi koja je napravila nešto iznimno na određenom polju. Ako bi je Franjo dobio, bio bi šesti tako nagrađeni Argentinac i treći moj sunarodnjak koji to dobiva za mirotvorna nastojanja. Barack Obama je zamolio Papu čak i to da mu pomogne zatvoriti vojni zatvor Guantánamo na Kubi (neispunjeno predizborno Obamino obećanje, o čemu sam već ovdje pisao). Jamčim, ovako nagrađen, Papa bi i to uspio učiniti nakon što je razbio led između Havane i Washingtona.
Zagovaram nagradu za Papu jer pravi progres postoji samo u okviru ekološke pravednosti. Sadašnji surovi kapitalizam, protiv kojeg Franjo sustavno progovara, nije znak napretka, već organizirana nepravda protiv prirode i protiv čovječanstva. Važna nam je pravda u ime Boga koji je sam po sebi pravedan. Važna nam je nada.
Zagovaram nagradu za Papu jer pravi progres postoji samo u okviru ekološke pravednosti. Sadašnji surovi kapitalizam, protiv kojeg Franjo sustavno progovara, nije znak napretka, već organizirana nepravda protiv prirode i protiv čovječanstva. Važna nam je pravda u ime Boga koji je sam po sebi pravedan. Važna nam je nada
Važan nam je papa Franjo, što jači papa Franjo. Jer će on djelovati i nakon što ode u mirovinu ili u krilo Abrahamovo. Nada nije važna samo kada nam je dobro. Imati nadu možemo i kada nam je jako teško, kada umiremo. Bog nije netko tko sve sređuje, nego netko tko sve nosi. On s nama nosi svo breme života. Bog pape Franje je jedan od onih koji nas čekaju. Bez obzirana to tko smo ili gdje smo. On nas čeka.
Bog nije samo naša nada. Mi smo njegova nada kaže Papa. Zato u nikoga od nas ne gubi nadu. Sve, pa i ono što se smatra izgubljenim, ima nade u Bogu.
Nobelova nagrada za mir papi Franji bi sada podsjetila na pomanjkanje nade u Boga koji je sućutan, koji grli sav svijet i koji dolazi i čini sve novo. Ako još sumnjate, nemojte više – papa Franjo je zaslužio to odlikovanje.
(Zbog spriječenosti, ali i zbog važnosti teme ili teze ovoga teksta, ovdje donosim, u nešto proširenoj verziji, blog koji sam u subotu 26. rujna objavio na portalu HRT-a).
Još tekstova ovog autora:
- Poruka iz sela koji odumire i pamti mojega brata heroja
- Jedna mala, a ujedno i ogromna sarajevska Porfirijeva gesta
- Maja Lukač-Stier lupeta o ”bleiburškom genocidu”
- Porfirije smatra da se Crkva ne može poistovjetiti s narodom
- Važno: mit o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu ruši baš SPC!
- U Jeruzalemu smo, a Viktor Ivančić viče ”raspni ga!”
- Bulšiti Jutarnjeg lista o papi Franji i patrijarhu Porfiriju
- U Crnoj Gori se psuje, prijeti i pale se gume u ime Krista?
- Eric Clapton gura mnoge u veće zlo. Antivakseri likuju!
- Patrijarh Porfirije kao zatočenik semantičkog logora
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.