Entoni Šeperić
Sjećam se toga Božića kao da je bilo jučer, ali ne pitajte me za godinu; mogla je to biti bilo koja od onih poslijeratnih – devedesetšesta, sedma, osma ili deveta, sada je već sasvim nebitno.
Sjedio sam na zaravanku ispred samostanske crkve sv. Franje, a do mojih nogu, tik do ceste, sterala se gusta i duboka lašvanska magla. Čini ti se da bi po njoj mogao i hodati, baš kao što je Isus hodao po Galilejskom moru, samo da je Bosna zemlja od vjere i njezinih čudesa, a ne od boli, smrti i nevolje.
U selu podno crkve već godinama nema nikoga; odavno je po spaljenim kućama minuo žamor protjerane djece, a ti si ga bio svejedno čuo i u svojim mislima oživio. Uokolo su bile zidine i razvaljeni obori, ali nije bilo janjadi ni živine, niti je igdje bilo pšena za božićno keške.
Gore iznad magle, ponad tvoje mlade i usijane redovničke glave, dogorijevao je svemirski komad prašine i leda – baš kao da je svileni dječji bombon, a ne komet što ga je sunce topilo i rastakalo po ocvalom noćnom nebu.
Gledao si zatečen i ponesen tim božanskim prizorom dok si za svakog od zaklanih Matildinih rođaka, koji su bili ukopani ondje iza crkve, užgao po jednu lojanicu za pokoj duše
Gledao si zatečen i ponesen tim božanskim prizorom dok si za svakog od zaklanih Matildinih rođaka, koji su bili ukopani ondje iza crkve, užgao po jednu lojanicu za pokoj duše; zamolila te da to večeras učiniš umjesto nje, jer eno je u samostanu, gdje u kuhinji s tvojom majkom zgotovljuje večeru za ujake.
Ona se izmotava, da nikako neće stići, a ti znaš da joj se duša na Božić posebno od tuge presamiti i sva u sebe zgrči.
Ti si svakako mlađi od nje, kaže, i bolje od nje Boga išćeš, a i fratar si, pa je red. Imaš lijep glas, a i toplije su tvoje čarape i čizme od njezinih. A mrtvima je ionako svejedno, jer njima je rodbina svaki koji ih se spominje i za njih moli.
Odguruješ od sebe teška crkvena vrata, a u crkvenim klupama nema nigdje nikog. Rukom od vlašićke zime zastireš tanahan čirak svjetlosti, pa ti se od sjene čini kao da je ondje mnoštvo i da čuješ mrmor, a to samo vjetar kroz sakristiju siječe i stenje.
Ljudi, sad će zvono, kažeš, dok posjedaš utvare nestrpljivo u njihove klupe, smiješiš se i zapijevaš s njima ”Kyrie eleison”, baš kao da ima Boga i kao da vjeruješ da će život opet niknuti ondje posred mraka.
Iza prezbiterija, na zidu apside, gleda u tebe Krist Svevladar; na lijevom mu dlanu sunce, a iznad njega geslo sv. Franje: Bog moj i sve moje!
Krist je vandaliziran govnima i farbom. I onaj ludi, bijeli konj, koji u toj jami apside poskakuje i trčkara desno od Isusove glave, kao da se i sam u čudu obreo i kao da ga je vjetar otrgnuo s jedne od Chagallovih slika i preko ledine nanio u Bosnu, a on se nevoljan zagubio, stranjajući ukrivo niz planinske gudure.
Do prije nekoliko trenutaka sjedili ste i vijećali na samostanskom kapitulu, hoće li biti zvonjave ”na velika zvona”, jer u susjednim Mehurićima još su mudžahedini. Nije se kršćanima oholiti u vrijeme blagosti, a moglo bi vas zbog toga i izubijati.
A stari je Poljak zloslutan zdvajao, da to nije nikako dobro, jer da je samostanski pas obnoć zavijao, da će svakako doći po nas, izubijati nas, žive nas oderati i nalijevati vrućim uljem.
Fra Franjo i fra Branko kolutali su na to očima, a prakratur Mišun još ga je podbadao: ”Kucanija je, pratre! I ti bi zavijao da si za kućaru svezan lancem, a kučka ti pod nosom maše!”
Sjedio sam na zaravanku ispred samostanske crkve sv. Franje, a do mojih nogu, tik do ceste, sterala se gusta i duboka lašvanska magla. Čini ti se da bi po njoj mogao i hodati, baš kao što je Isus hodao po Galilejskom moru, samo da je Bosna zemlja od vjere i njezinih čudesa, a ne od boli, smrti i nevolje
Poljak ga na te riječi ošinu svojom zavjetnom krunicom po leđima, odbrusivši još i nešto što je nama zazvučalo kao psovka. Kasnije ste se tome smijali, iako baš nikome nije bilo do smijeha, ali te je večeri jedino smijehu bilo dano razgoniti mrak i studen slutnje koja se bila među vas zavukla.
I zapravo ne znaš zašto si se toga upravo sada sjetio. Ali ponekad, kada nastupe dani posebnog duhovnog tupila i suhoće, kada ti se čini da te zahvaća posvemašnja besmislica i baš kao da ništa više nije vrijedno i dostojno tvoje radosti, nekako ti uvijek u sjećanje navru slike i emocije tog gučogorskog Božića, možda i jedinoga u kojemu nisi posumnjao da se negdje doista bio rodio Isus.
Prisjetiš se svake pojedine emocije, sjetiš se svakog truna radosti kojim si držao ono veliko uže samostanskog zvona.
I zvonio si zdušno, a zvono te svojom težinom povlačilo uzgor, prema nebu, baš kao da te želi odvojiti od zemlje i istrgnuti uvis, zajedno sa svime onime od čega si satkan, i ono neobjašnjivo nešto, zbog čega ti je izgledalo kao da svi naraštaji stoje ondje i potežu zajedno s tobom, navješćivalo je radost i mir odanle gdje radosti i mira nije bilo.
Bila je to zasigurno i tvoja najtoplija i najiskrenija molitva, jedna od onih kojoj ćeš se uvijek vraćati. Molitva za one kojih više nema.
To je bila noć u kojoj se za mene rodio Isus. I baš kao i sa svakim drugim rođenjem, bilo je to samo jednom. I nikada više.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Savezništvo teologa u papru
- Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
- Opet ćemo zajedno gledati sunce
- Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
- Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
- Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
- Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
- Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
- Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista
- Priča o prijateljici i sportskom uzoru: trči, a ne mora
