Nogomet naš nasušni

Uzrečica NOGOMET JE NAJVAŽNIJA SPOREDNA STVAR NA SVIJETU gubi postepeno prvobitno značenje, jer blijedi svrha tog sporta – baratanje loptom u svrhu zabave, plemenitog takmičenja i zdravog razvoja tijela.

Danas je službeni nogomet isključivo biznis kao i svaki drugi u kapitalizmu. Nogometni poslovni ljudi vode taj sport pod maskom regionalizma, patriotizma, na kraju nacionalizma, pa koriste sve one pozitivne, a, bogami, više one njegove negativne strane – ovisi što im u kom trenutku odgovara. Publiku, tj. navijače, koriste isključivu u cilju profita, kao u bilo kojoj drugoj privrednoj oblasti.

U bivšoj državi su se ne samo reprezentacija, već i klubovi dičili crvenom petokrakom u zaštitnom znaku momčadi koje predstavljaju socijalističko društvo. Nakon osamostaljenja Hrvatske svi odreda u logu imaju dijelove šahovnice, a u imenu i riječ h r v a t s k i .

Danas je službeni nogomet isključivo biznis kao i svaki drugi u kapitalizmu. Nogometni poslovni ljudi vode taj sport pod maskom regionalizma, patriotizma, na kraju nacionalizma, pa koriste sve one pozitivne, a, bogami, više one njegove negativne strane – ovisi što im u kom trenutku odgovara. Publiku, tj. navijače, koriste isključivu u cilju profita, kao u bilo kojoj drugoj privrednoj oblasti

To djeluje ohrabrujuće ako momčadi beru lovorike po svijetu, ali češće to nije slučaj, pa onda pada ugled i nacionalnih obilježja, s njime i države, nažalost.

Bilo bi logično i fer da nacionalne oznake može imati jedino državna reprezentacija, a klubovi samo svoje zaštićene znakove i nazive, čak i bez imena grada. Jer sve je u redu kad klub s imenom grada vodi u nacionalnoj ligi, ali ako se za duže vrijeme vuče po dnu tablice i postane primjer lošeg nogometa, s njime je u blatu i ime grada.

Mnogi se sjećaju neuspjelog pokušaja predsjednika Tuđmana da Dinamu predjene ime u Hrvatska, pa da Hrvatska počne gubiti od nekih manjih klubova, a publika na stadionima skandira: Ua Hrvatska!

No s druge strane, bez velikog novca nema sudjelovanja u bilo kom natjecanju – pokrajinskom, državnom ili međunarodnom. Već davno u svijetu u višim nogometnim rangovima nema više amaterizma (zaboga, to se desilo i s atletikom, pa su i Olimpijade izbrisale razliku između amaterizma i profesionalizma).

Novac je isključivi gazda na sportskim stadionima! Zato najbogatije zemlje imaju i najbolje nogometaše, a nogometne zvijezde zarađuju kao krezovi. Nije dovoljno da klubovi (i države) bezmjerno plaćaju svoje talentirane građane, nego i uvoze takve iste talente iz drugih država (pa im ekspresno daju državljanstvo) i tako k u p u j u legalno vrhunska mjesta u domaćim i međunarodnim ligama.

Bilo je više nego smiješno vidjeti momčad s imenom nekog europskog grada koji u svom sastavu zna imati više od polovine stranih igrača. A domaća publika egzaltirano rodoljubno navija za s v o j klub. Vlasnike i akcionare kluba ne zamaraju te patriotske brige, njima je, naravno, važno da klub zarađuje.

Treba se sjetiti vremena nakon Drugog svjetskog rata kad je nogomet/ fudbal Jugoslavije bio značajan faktor u Europi, pa i u svijetu. A nogomet, na primjer Njemačke, zauzimao je prizeman položaj; naše momčadi harale su po toj Njemačkoj kao po nekoj zaostaloj državi. I u jednoj i u drugoj zemlji nogometaši su bili amateri (dobro, u Jugoslaviji su, kao i u ostalim socijalističkim državama, bili poluamateri, jer su bili fiktivno zaposleni u nekim državnim poduzećima ili su ”studirali”, iako nisu ni vidjeli svoje radno mjesto ni školu; čuveni Stjepan Bobek primao je plaćicu kao bibliotekar u ”Partizanu”, a Šekularac bio učenik srednje meteorološke škole u Beogradu).

Bilo bi logično i fer da nacionalne oznake može imati jedino državna reprezentacija, a klubovi samo svoje zaštićene znakove i nazive, čak i bez imena grada. Jer sve je u redu kad klub s imenom grada vodi u nacionalnoj ligi, ali ako se za duže vrijeme vuče po dnu tablice i postane primjer lošeg nogometa, s njime je u blatu i ime grada

Tada su vodeće zemlje u europskom nogometu bile Mađarska, SSSR, Čehoslovačka, Bugarska, itd.

Onog časa kad su do tada slabe nogometne zemlje odlučile da posvete (financijsku) pažnju nogometu, stvar je vrlo brzo došla na svoje. Za sve nas bio je šok kad je Zapadna Njemačka u finalu Svjetskog prvenstva 1954. u Švicarskoj potpuno neočekivano porazila Mađarsku (hej, Mađarsku predvođenu Puskasom!) sa 3:2. To je bio znak da je počela nova era!

Pogledajte koje su danas europske zemlje vodeće u nogometu: Španjolska, Njemačka, Velika Britanija, Italija – one koje mogu ulagati velika sredstva u posao zvan nogomet. Koje nisu u tom položaju, samo povremeno im se približavaju, klupski ili nacionalno, pri tome se nostalgično sjećaju starih vremena kad su one nešto značile u sportu.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća naši vrhunski igrači počeli su odlaziti u svijet da unovče svoje talente. Do tada su, po zakonu, samo isluženi igrači (nakon 27. godine) mogli napuštati zemlju. Bernard Vukas Bajdo bio je naš prvi ”internacionalac” koji je otišao u inozemstvo na kapitalističko nogometno tržište u punoj svojoj snazi. I nije mu bilo loše!

Danas naš nogomet muku muči u tim uvjetima. Niču ne samo talentirani igrači, nego i nogometni tajkuni, koji ne znaju igrati, ali od nekud imaju novac i znaju njime baratati na nogometnom tržištu. Čak i pravosuđe tu dolazi do izražaja. Pravi naš nogometni kapitalizam! A mi domoljubno očekujemo samo rezultate.

Osjećaj novca vrlo zorno se ogleda i na televiziji. Danas gledamo prijenose nogometnih utakmica za koje netko plaća. Ako nema sponzora, nema prijenosa, bez obzira radi li se o nacionalnom interesu – o utakmici našeg kluba u zahtjevnom međunarodnom takmičenju.

Razmažen šezdesetogodišnjem običajem da redovno mogu na TV pratiti takvu (patriotsku) utakmicu, bio sam nedavno neugodno iznenađen kad utakmicu Dinama na gostovanju u inozemstvu nije prenosila nacionalna HTV!!! Naravno, nazvao sam svoju rođenu Televiziju, gdje su mi rekli da urednici moraju odlučivati mogu li platiti neki prijenos ili ne. Dakle, opet novac – i u patriotskom slučaju. Sve manje imam simpatija prema tome kapitalizmu…

Onog časa kad su do tada slabe nogometne zemlje odlučile da posvete (financijsku) pažnju nogometu, stvar je vrlo brzo došla na svoje. Za sve nas bio je šok, kad je Zapadna Njemačka u finalu Svjetskog prvenstva 1954. u Švicarskoj potpuno neočekivano porazila Mađarsku (hej, Mađarsku predvođenu Puskasom!) sa 3:2. To je bio znak da je počela nova era!

Jedna nova pojava prave ljubitelje nogometa dramatično smeta u suvremenom nogometu – nasilje i destrukcija na nogometnim stadionima. Bilo da to tumačimo nacionalnim i regionalnim netrpeljivostima (to je čak blag izraz), ja to nikako ne mogu objasniti.

Mladi ljudi idu na stadione i pri tome uopće ne prate igru na terenu, već masovno raspaljuju mržnju i neprijateljstvo prema protivnicima, pardon n e p r i j a t e l j i m a. Pri tome štete direktno samo svojoj momčadi, a tek simbolično protivničkoj.

Još je nerazumljivije kad to rade na gostovanjima, u tuđem gradu, čak tuđoj državi. Plaćaju put i, naravno, boravak u toj zemlji i pri tome im daju na znanje da ih duboko mrze, jer žele po svaku cijenu poraz njihove momčadi.

Možda ja to sve gledam pojednostavljeno, ali baš me briga. Ti neljudi vrijeđaju nogomet naše mladosti! Treba dodati da međunarodne organizacije kažnjavaju za takve izgrede nacionalne saveze, često se radi o nezanemarivim novčanim sumama, pogotovo za zemlje u dubokoj privrednoj krizi kao što je naša. Tako već godinama meni ne pada na pamet da posjećujem stadione, jer oni više ne predstavljaju sportska svetišta, nego direktnu opasnost po moju sigurnost.

Početkom šezdesetih već smo mnogi posjedovali televizore, pa sam nogometne susrete nastavio pratiti preko malog ekrana (nasilje još nije bilo tako izrazito). Sve rjeđe sam odlazio na stadion u Maksimiru. Bilo je to, naravno, zbog komocije, ali i zbog prednosti koje je televizija pružala – kamere nam približavaju važnije momente i igrače, komentator nas snabdijeva dragocjenim podacima, i, što je veoma važno, režija ponavlja svaki gol, čak nekoliko puta i iz više rakursa – što sve nemamo dok sjedimo u gledalištu stadiona.

Tako sam se jednom sedamdesetih godina dogovorio s Nedeljkom Dragićem da odemo na utakmicu ”Dinama” s albanskim ”Partizanom”, već i zbog lijepog vremena i svježeg maksimirskog zraka. Razumljivo je da smo za vrijeme utakmice uglavnom razgovarali o temama koje nisu imale veze sa sportom. U jednom trenutku pao je gol, a mi to nismo registrirali. ”Ništa zato”, pomislio sam makinalno, ”sad ćemo pogledati repeticiju događaja”. Repeticije, naravno, nije bilo, pa nikad nismo naknadno vidjeli kako je gol postignut; mi smo, zaboga, prisustvovali živom susretu, a ne na televiziji kod kuće!

Zanimljivo, bilo je problema na početku novog medija, u prvom redu s perspektivom. Bilo je šokantno gledati igrače koji su neznatno manji u daljini nego u prvom planu te djeluju poput giganata (rezultat snimanja teleobjektivom!) Da li taj nedostatak osjećaju danas i gledaoci suvremene generacije u prvim susretima sa TV ekranom? Meni je trebalo vremena da se priviknem na to.

Komentator mora biti široko obrazovan, maksimalno poznavati temu koju obrađuje, mora biti psiholog – i, naravno, mora poznavati svoj jezik (ovo zadnje, nažalost, u našim medijima sve manje je na cijeni). Na kraju, sportski komentator mora biti objektivan i fer u najvećoj mjeri. Ne bi se smio ponašati subjektivno, bez obzira na svoju intimnu opredijeljenost, pogotovo kad se radi o drugim zemljama, a ne njegovoj. Jednom riječju, politici nije mjestu u sportu, iako je to danas, za nekoga, teško razlučiti

Za vrijeme prijenosa komentator nas vodi kroz susret, objašnjava trenutne situacije, imenuje pojedine igrače, a u nezanimljivijim momentima upoznaje nas sa činjenicama izvan igre – o igračima, klubovima, navijačima, itd. Na žalost, sve više komentatori opisuju igru kao da je riječ o radio-prijenosu (”igrač nije precizno dodao loptu…” kao da mi gledaoci to ne vidimo i sami), a redovno propušta da imenuje igrače koje kamera snimi u bližem planu. Ili previše priča o nevažnim stvarima za vrijeme akcija na terenu. Jasno je da kvalitetan komentator zna mjeru između direktnih opisa igre i sporednih činjenica.

Osim toga, komentator mora biti široko obrazovan, maksimalno poznavati temu koju obrađuje, mora biti psiholog – i, naravno, mora poznavati svoj jezik (ovo zadnje, na žalost, u našim medijima sve manje je na cijeni). Na kraju, sportski komentator mora biti objektivan i fer u najvećoj mjeri. Ne bi se smio ponašati subjektivno, bez obzira na svoju intimnu opredijeljenost, pogotovo kad se radi o drugim zemljama a ne njegovoj. Jednom riječju, politici nije mjestu u sportu, iako je to danas, za nekoga, teško razlučiti.

Način igre nogometa također je evoluirao, u prvom redu kvaliteta se ističe konkurencijom među igračima, tj. na tržištu rada (izraz koji mi je totalno nehuman, ali je legalan, nažalost). No s druge strane, igra danas, pored svega,   zna biti beskrvna, čak i dosadna, kad je strogo podvrgnuta selektorskim taktikama.

Vrlo često vlada nastojanje ne primiti gol, pa onda i ne nastojati gol dati. Sjećam se kad se pojavila takva obrambena taktika u Italiji (1965.), koja je dobila kolokvijalni naziv catenaccio. U Evropi je to prešlo u neku vrstu epidemije i rezultiralo je veoma čestim susretima bez golova i neriješenim rezultatima. Tada je još vladalo pravilo da neriješen rezultat donosi jedan bod, a pobjeda samo dva boda.

Promjena da momčad za pobjedu dobija tri boda osvježila je igru.

No i dalje beskrajno međusobno dodavanje, uglavnom na svojoj polovini igrališta, pretvara nogometnu igru u svoju suprotnost. I čovjek se pita, znadu li ovi žongleri loptom da su basnoslovno plaćeni da zabijaju golove?!

Sad sam se sjetio nekadašnjeg razgovora s prijateljem koji se vratio iz Australije. On mi je pričao kako Australci vole bejzbol, košarku te ragbi, ali manje nogomet. Oni se, međutim, pitaju kako Europljani mogu biti oduševljeni sportom u kome rezultat utakmice može biti 0:0. Moram priznati da mu nisam mogao argumentirano odgovoriti.

Još nešto iz mojih sentimentalnih sjećanja: nekada smo daleko više uživali u ljepotama nogometne igre, jer se sastojala od driblinga, koji su zapravo suština igre, zbog kojih smo i zavoljeli nogomet.

Neću nikada zaboraviti duhovite varke Joške Skoblara, nakon kojih bi nezaustavljivo jurnuo s loptom prema protivničkom golu, ostavljajući iza sebe beka u raskoraku. A da ne govorim o Garrinchi, brazilskom desnom krilu (za koga su tvrdili da ima jednu nogu kraću!). On bi uvijek na isti način plesao s loptom pred protivničkim bekom i u trenutku munjevito pobjegao pored njega, također uvijek na isti način, čak u istu stranu! Njegov centar-šut dočekao bi drugi genije – Pele i loptu skrenuo u mrežu

Neću nikada zaboraviti duhovite varke Joške Skoblara, nakon kojih bi nezaustavljivo jurnuo s loptom prema protivničkom golu, ostavljajući iza sebe beka u raskoraku. A da ne govorim o Garrinchi, brazilskom desnom krilu (za koga su tvrdili da ima jednu nogu kraću!). On bi uvijek na isti način plesao s loptom pred protivničkim bekom i u trenutku munjevito pobjegao pored njega, također uvijek na isti način, čak u istu stranu! Njegov centar-šut dočekao bi drugi genije – Pele i loptu skrenuo u mrežu.

Tome smo svjedoci, jer su to bili počeci TV nogometnih prijenosa kod nas (krajem pedesetih godina). A tada se pojavio odgovor na te fantastične akcije: k l i ž u ć i s t a r t , i to nemilosrdan start na igrača, a ne na loptu. I došlo je do uzrečice: lopta može proći, ali igrač ne! Beskrajna pasivna držanja lopte i nemilosrdna rušenja protivničkog igrača, po mom mišljenju, uništila su ljepotu nogometne igre.

Tko voli nek’ izvoli – no mene, nekadašnjeg zaljubljenika u nogomet, do svoje devetnaeste godine i golmana koji je obećavao, nemojte više svrstavati u fanove. Sada biram koju ću utakmicu (i to bez većih uzbuđenja) pratiti na televiziji…

Još tekstova ovog autora:

• Petero žena na drvećima
• Milane, bravo majstore!
• Časni sude, kriv sam!
• Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
• Situacija
• Visoki turizam
• Treba nam Palača kulture, daleko prije ”Plavog vulkana”
• Khrzhanovski na Luzhnikiju
• Štima(c)?
• Roll Up jezika

» Svi tekstovi ovog autora