Nonsens Ustavnog suda: ’’vlasništvo i na informacije’’

Teodor Antić, glavni tajnik Ustavnog suda Republike Hrvatske, uvodi u već poprilično razrađeni sustav sprečavanja informacija novi pravni pojam ”vlasnik informacije”.

U tužbi Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske protiv rješenja povjerenika za informiranje kojim je novinaru odobren pristup informaciji Teodor Antić u ime Ustavnog suda navodi da se u rješenju povjerenice za informiranje uz određenje pojma ”vlasnika informacije” pogrešno zaključuje ”da u smislu odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama nije bitno tko je vlasnik informacije već da li tijelo javne vlasti posjeduje ili ne posjeduje tražene informacije”.

Prema Antićevu gledištu, a time vjerojatno i prema stajalištu Ustavnoga suda, u postupku odobravanja pristupa informacijama bi, osim ”posjednika informacije” (tijela javne vlasti), trebalo za istu informaciju tražiti uvid i od ”vlasnika informacije” (ako je više podataka, onda i od više izvora tih podataka).

Očito se time nastoji ojačati sustav sprečavanja informacija, osobito javnosti (novinarima) kojima je pravodobnost informacije ključna, zbog čega je produljenje postupka i na proceduru sa ”vlasnicima informacija” besmisleno (novinarska informacija stara godinu ili više nikome ne treba).

Prema stajalištu Ustavnoga suda u postupku odobravanja pristupa informacijama bi, osim ’’posjednika informacije’’ (tijela javne vlasti), trebalo za istu informaciju tražiti uvid i od ’’vlasnika informacije’’ (ako je više podataka, onda i od više izvora tih podataka)

Prema sadašnjim propisima informaciju treba dati ono tijelo vlasti koje tu informaciju ima, a ako to tijelo nema traženu informaciju, a zna koje drugo tijelo vlasti je ima, zahtjev za pristup toj informaciji mora odmah proslijediti onome tko ima tu informaciju. Nigdje nema ni govora o ”vlasniku informacije”.

Zbog toga se u tužbi Ustavnog suda protiv rješenja povjerenice za informiranje tvrdi da je riječ o pogrešnom zaključku (povjerenice) koji se temelji ”na gramatičkom i strogo formalističkom tumačenju zakonske odredbe”.

Nakon te tvrdnje iz Ustavnoga suda trebaju se zabrinuti svi građani, a ne samo korisnici informacije (novinari, odnosno javnost). Ako Ustavni sud napada to što se netko pridržava teksta zakona, nameće se pitanje zastupa li ta institucija (neki kažu – najviša pravna instancija u državi) možda tezu da se ”ne treba pridržavati zakona kao pijan plota”?!

Jer to je ono što preostaje kao zaključak ako se u tumačenju prava lišimo ”gramatike i forme”.

Ako se polazi od definicije riječi gramatički (oblikotvorni), što znači jezično dobar, točan, ispravan, gramatičko bi bilo značenje ono koje služi za uspostavljanje odnosa među riječima. Dio gramatike, opisna ili deskriptivna, opisuje jezične pojave u nekom vremenu, a zaključke donosi na temelju potvrđene građe i ne ulazi u to jesu li pojedine pojave pravilne ili nisu; gramatika ih samo nabraja i konstatira.

Prema tome se za izraz gramatički ne bi moglo ustvrditi da znači formalistički, iako je istodobno i formalistički, no nije mu to bitna odrednica. Ovdje prije znači stvarni, ali drukčiji od onoga formalno-logičnoga koji je naveden.

Zašto bi, ’’sadržajno gledajući’’, trebala za građane Republike Hrvatske biti tajna iz kojeg je to profesionalnog miljea, aposredstvom Ustavnog suda Republike Hrvatske, određena osoba završila na radu u međunarodnoj instituciji gdje ’’kroji sudbinu građana’’

No, kad se Ustavni sud već poziva na ono ”sadržajno” u primjeni prava, treba jasno reći da upravo sadržajno gledajući Ustavni sud Republike Hrvatske, petljajući i sakrivajući informacije u postupku na Visokom upravnom sudu, zapravo želi onemogućiti građane Republike Hrvatske u saznanju koja to profesionalna i stručna povijest stoji iza osobe koja danas, radeći na sudu u Strassbourgu, odlučuje o tome hoće li i koji će od hrvatskih građana koji traže pravdu na tom sudu uopće izaći pred suca ili će im tužba još i prije toga biti odbačena (protivno Konvenciji bez pisane i obrazložene sudske odluke).

Zašto bi, ”sadržajno gledajući”, trebala za građane Republike Hrvatske biti tajna iz kojeg je to profesionalnog miljea, a posredstvom Ustavnog suda Republike Hrvatske, određena osoba završila na radu u međunarodnoj instituciji gdje ”kroji sudbinu građana”? kapu” hrvatskim građanima?

Ali, dok se u navedenom aspektu pojavljuje strah zbog stava Ustavnog suda da se gramatike i forme u pravu zapravo ne treba podržavati, u aspektu pitanja ”vlasništva nad informacijom” prevladava strah zbog poznavanja prava od strane tužitelja.

Naime, bilo bi očekivati da će Ustavni sud RH, razglabajući o ”vlasništvu nad informacijom”, krenuti od definicije pojma ”vlasništvo” iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Iz članka 1. i 2. tog Zakona proizlazi da predmet vlasništva mogu biti samo stvari, a da ”informacija” sigurno nije ”stvar” u smislu Zakona.

Također, bjelodano je da informacija o kojoj je riječ u ovom predmetu sigurno nema nikakve veze s propisima iz područja intelektualnog vlasništva.

Prema tome, nadmudrivanje o tome postoji li vlasništvo nad informacijom ili samo korištenje informacije najblaže rečeno je – pravno irelevantno i služi jedino pokušaju skrivanja tražene informacije od javnosti.

U razmatranju dvojbenog stava o ”vlasništvu nad informacijom”, s obzirom na to da potječe od Ustavnog suda, može se poći i od toga da se zanemare pitanja vlasništva ili korištenja informacije i zbog toga što je potpuno pogrešan zaključak da povjerenica za informiranje pogrešno zaključuje o pojmu “vlasnika informacije” i potpuno je promašen pokušaj Ustavnog suda koji bi htio “pravilno” gramatički i formalistički tumačiti Zakon

U razmatranju dvojbenog stava o ”vlasništvu nad informacijom”, s obzirom na to da potječe od Ustavnog suda, može se poći i od toga da se zanemare pitanja vlasništva ili korištenja informacije i zbog toga što je potpuno pogrešan zaključak da povjerenica za informiranje pogrešno zaključuje o pojmu “vlasnika informacije” i potpuno je promašen pokušaj Ustavnog suda koji bi htio “pravilno” gramatički i formalistički tumačiti Zakon.

Naime, odredba čl. 38. st. 4. Ustava RH vrlo jasno i nedvosmisleno kaže da se “jamči pravo na pristup informacijama koje  P O S J E D U J U  tijela javne vlasti.

Dakle, Ustav RH kao temeljni pravni akt u Republici Hrvatskoj jamči da je slobodan pristup svim informacijama koje određeno tijelo javne vlasti posjeduje, a pri tome Ustav RH ne govori o bilo kakvoj potrebi da se utvrđuje tko je vlasnik informacije.

Pojam tzv. ”vlasnika informacije” je proturječan, (oksimoron), jer je informacija apstraktni pojam, a ne može se biti vlasnik apstraktnog pojma.

Pitanje je može li Visoki upravni sud odbiti neargumentirane tvrdnje Ustavnog suda i presuditi da nije moguće uvesti pojam ”vlasnika informacija” u pravni sustav Republike Hrvatske.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

Još tekstova ovog autora:

• Primjena ”služinske” psihijatrije u sudskoj praksi
• Sutkinja Horvat provodi psihotorturu nad ex. MUP-ovkom
• Zašto nema javne rasprave o zaštiti narodnog zdravlja?
• Zdravlje za sve ili privatno zdravstveno osiguranje
• Zataškavanje pogrešaka Suda za ljudska prava u Strasbourgu
• Tajnim suđenjem (privremeno) ukinuta psihotortura
• Šeparović dobio presudu kojoj 70 posto građana ne vjeruje
• Apel: Potpišite međunarodnu peticiju ”FreeAssange”
• Pravo na otpor neučinkovitom pravosuđu
• Invalidna osoba u ”psihuški” uprave i pravosuđa

» Svi tekstovi ovog autora