Željko Ivanković
Netom objavljena knjiga Vladike Grigorija ”Nebeska dvorišta” knjiga je memoarsko-proznih zapisa o vremenima u kojima se u Beogradu ideološki i politički kovala, a oružjem izvozila velikosrpska agresija na ostatak Jugoslavije, i koja se poklapaju s godinama velikih promišljanja jednog mladog studenta teologije uoči njegove definitivne odluke o zamonašenju.
Poznat kao čovjek jasnih stavova i nespornog ljudskog integriteta, ponegdje bi se reklo, da se ne kaže opozicijskih stavova, i stavova izvan velikosrpskog političkog mainstreama, Grigorije je, govorim na razini neizbježnih čitateljskih asocijacija, napisao neke svoje augustinovske ”Ispovijesti”.
Knjiga po svemu poštena, već i po tome što se autor jasno pozicionira gdje je bio (nacionalist), kamo ga je to sve vodilo, i najposlije kamo je, po vlastitu odabiru, došao. Otuda i jasna naša prva asocijacija na Augustina Aurelija.
Uostalom, knjiga je i pisana s literarnim ambicijama, pa je kao takvu i čitamo i uviđemo da se posve, pa i intelektualnim i moralnim angažmanom, uklapa u ranije Grigorijeve knjige ovoga tipa, primjerice, ”Preko praga” (2017.) ili ”Veći strah od života nego od smrti” (2021.).
Tim i takvim knjigama niti tražimo niti nalazimo mane, ali nam one, nakon što ih iščitamo, otvaraju nebrojena pitanja. Uostalom, kakva bi to bila bilo koja knjiga, ako nam ne daje neke odgovore i ako ne postavlja i ne otvara neka pitanja.
Ovdje se, međutim, na prvu nameću politička pitanja, ona koja i ponajsnažnije isijavaju iz cijele ove knjige, a izgledaju i svakako jesu znatiželjnom čitatelju najintrigantnija.
Čitatelj se ne može oteti ni površnom dojmu, a kamoli temeljitijem promišljanju, da je autor knjige u cjelini svjedočenja ili svojih ispovijesti, neka mjesta ostavio nedorečenim ili da nam je u ”racionalnim” segmentima priče uskratio ono što nam je u ”emocionalnim” segmentima obilno i neštedimice podario.
Svjedočeći o nekima od tih politički osjetljivih mjesta, i danas nakon tolikih godina, samo je otvorio pitanja koja čekaju odgovore, svejedno hoćemo li ih ikad dobiti u nekom od segmenata njegovih ”Ispovijesti”.
Grigorije je s čitateljima podijelio dio vlastitih iskustava iz tih i nešto ranijih vremena.
Iz doba kad Šešelj kao Udbin doušnik drži predavanje u Patrijaršiji; iz vremena svoga služenja JNA kad starješinama smeta njegovo prijateljevanje s Albancem Izetom i kad shvaća da u JNA imaju ”posla s monstrumima” jer se Srbinu govori da bi ga u slučaju rata Albanac klao, a Albancu da bi mu to isto u tim okolnostima uradio Srbin; kad iz JNA u trenutku dok se ona raspada izbavlja i preko granice prebacuje trojicu Muslimana i kad ga zbog toga srpski nacionalisti optužuju; kad na Baniji uspoređuje srpska i hrvatska sela, gdje su hrvatska sela sređena, a srpska zapuštena i nesređena i na to od nacionalista dobije baš onako ”argumentiran” odgovor kako su ih nekoć ustaše ”klali, ubijali, spaljivali, a ti ih hvališ što su im sela sređenija od naših”; kad u Okučanima dvije tisuće vojnika šenluči, ”piju, pucaju u zrak i niko ne zna šta treba da radi”; kad pokazuje kako paravojne formacije zanima samo novac, pljačka, a ne i sudbina njihova naroda; kad govori o ”ćosavom i mlohavom vojvodi”, onom istom Udbinom doušniku Šešelju; kad govori o vođi Belih orlova kao o ”do groteske slavoljubivom i nadobudnom, arogantnom kalkulantu, u osnovi kukavici” kojemu je ”nasilje način da se izbori s tom frustracijom”, o ”pravom malom Gebelsu, hodajućoj naoružanoj frustraciji”… sve do vremena kad govori da su pripadnici njegova naroda spalili Vijećnicu ili kad s pukovnikom V. helikopterom naoružava svoju rodnu Planinicu kod Vareša…
Sve ono, dakle, što dosad uglavnom nismo mogli čuti od nekoga iz Sabora SPC-a, a za što obični čitatelj mora imati razumijevanje i, nakon ovoga, poštovanje.
No kako rekosmo, sve ovo otvara i brojna pitanja: Kako i zašto jedan tako zdrav i kritički formiran stav, makar i naknadan, s tim spoznajama (a i ne spominjemo one koje je čuo po tzv. beogradskim intelektualnim kružocima), augustinovski ne ide, posve logičan (analitički), i jedan korak dalje.
Primjerice, zašto se ne pita zašto se raspada JNA i iz nje bježe Muslimani; zašto se raspada vojska Druge Jugoslavije kao što je 1941. i ona Prve Jugoslavije; otkud i zašto ratište u Hrvatskoj i otkud on na tom ratištu; otkud dvije tisuće vojnika u Okučanima; koga to i od koga, i zašto brane srpske paravojne formacije kad se već zna da ih zanima samo novac; otkud on i njegov duhovni vođa na Baniji; kako kao opozicionar Miloševiću ne vidi sve one paravojne Udbine i Kosove formacije što ih vode Miloševićevi ljudi na Hrvatsku i u Podrinje u BiH, gdje se tobože brane Srbi; kad je već svjestan da ”spremnih da šutiraju vazda ima koliko hoćeš, samo im treba pokazati na koga da se usmjere”; kako ga to nimalo ne dira ondašnji Vukovar ili Dubrovnik, koji su se svakako zbili prije njegove Planinice?
Malo previše pitanja za iole informiranijeg čitatelja, a da bi knjiga, koja nas je asocirala na ”Ispovijesti”, to do kraja i bila. Uz sve brižne pasaže o bratu, uz starozavjetna autorova pogađanja s Bogom, te uz mali literarni spomenik majci!
O onome u BiH (Sarajevo ili zločin u Podrinju, ako je već Srebrenica uslijedila mnogo kasnije), evo neću ni riječi, osim spomenuti vojno-politički puč koji je u Varešu napravio HVO pod vodstvom čovjeka zvanog Pičkara (i transparenta: ”S Pičkarom u budućnost”), te rodne mu Planinice, koju je imao potrebu pripremiti na obranu i tim nemalim naoružavanjem, kako tvrdi druga strana (!?), proizveo budući sukob i pogibiju svojih suseljana…
I tada, a i poslije kad Muslimani, kako predviđa jedan Grigorijev poznanik, urade Hrvatima Vareša ono što su oni uradili Planinici, potvrđuje se ona biblijska ”Tko se mača laća…” (Mt. 26, 52). Je li to trebalo biti ranije vidljivo?
Kao simpatizer, ne samo po zavičajnoj osnovi, lika episkopa dizeldorfskog i svenjemačkoga, i čitatelj njegova djela, pitanja koja su mi se nakon ove knjige otvorila ne postavljam njemu niti ikome drugome doli naglas samome sebi u kušanju razumijevanja cjelovitije slike nas samih i svakoga od nas ponaosob koji smo na bilo koji način svjedočili o devedesetim godinama u suočenju i s tim godinama i s nama u tim godinama.
Pa i uz, neka bude (!), dostojevskijevski poticaj, kojemu se voli uteći i sam Vladika, što demonstrira i u ovoj knjizi.
Da zbilja, vrijedi se svako malo i iznova zapitati: Ima li išta na svijetu vrijednije od jedne dječje suze?, ako i odbacimo ili na tren zanemarimo sve ono što naučava onaj zarad kojega se i zarad čijega se učenja Grigorije na kraju svoje knjige i zamonašio.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Politika – sveopći vašar
- Loši đaci loših učitelja
- Netko u Europu, netko na barikade
- Misliti i živjeti navijački
- A što tek reći o srpskim medijima? Tuga, jad, bijeda
- Sveznalice nečitanja
- Vjernici u hramu diktature
- Visoki predstavnik – čuvar političkog gradilišta
- ”Akobogda” politika
- Rusofobija, islamofobija…
