Nova slika Europe kao egzila, utočišta, mogućeg Babilona

Pišem ovo na Praznik rada, PRAZNIK JADA, rekao je jedan radnik dok upravo propada jedna od potonjih hrvatskih tvornica teške industrije – njegov ”Đuro Đaković” iz Slavonskog Broda, nakon ”Uljanika” i ”3. maja” jučer, nakon ”Prvomajske” i ”TPK” i ”Jugoturbine”.

I sada se nastavlja egzodus tisuća naših radnika, osobito mladih, na Zapad.

Egzilanti i azilanti ubrzano stvaraju novu interetničku sliku Europe, novu Europu. Posrijedi je danas već na milijune ljudi s europskog Istoka, iz Azije i Afrike, koji nezaustavljivo dolaze u ”obećanu zemlju”.

Gornji sam naslov posudio. Valerio Di Donato, novinar Giornale di Brescia, objavio je prije desetak godina knjigu ”ISTRIANIeri” (Istrani-jučer), o izbjeglicama iz Istre. Može se čitati također i kao I-STRANIERI (stranci).

Jer, zlosretni naši ljudi koji su odlazili u egzil, svejedno je li zbog ekonomskih ili političkih razloga, tamo još od 1890-ih kada bolest uništava naše vinograde, pa sve do 1954. kada je sporazumom u Londonu faktički postignuto razgraničenje između Italije i Jugoslavije – stvarno su postali stranci, i za vlastiti zavičaj, i za krajeve u koje su se naselili.

Egzilanti i azilanti ubrzano stvaraju novu interetničku sliku Europe, novu Europu. Posrijedi je danas već na milijune ljudi s europskog Istoka, iz Azije i Afrike, koji nezaustavljivo dolaze u ”obećanu zemlju”

Kao i sada ljudi iz Azije i Afrike.

Sjetih se makedonskog lučkog radnika u Wollongongu u Australiji, prije četrdesetak godina, kako na ramenima nosi cijelu granu banana i pjevuši, sav u znoju, pečalbarsku pjesmu:

Tuginata pusta da ostane
koja od libeto me razdeli
što go čakam vreme tri godini

ke go prašam mladi pečalbari
da li go vidovte mojto libe
od tugina doma da mi ide

na treća godina pismo prati
i mi piše nema da se vrati
ne se vraća druga se zaljubi
i za neja toj si se oženi

Egzil, utočište, pribježište, sklonište; prošao sam svijeta i sretao mnoštva naših ljudi, pa i lijepo situiranih, ali svima je jedno zajedničko – GORČINA PEČALBE, i neprekidna nostalgija za izgubljenim zavičajem.

Sjećajući se, pak, vlastitih egzila, doslovnih i surovih – koliko god intimnih kada su me kao posve maloga kroz rat sklanjali kod rodbine, dobro sam upoznao svu tragičnost istrgnuća čovjeka iz njegova ambijenta.

Kasnije sam nastavljao živjeti iz jednoga utočišta u drugo: iz Rahovci u Pulu, iz Pule u Zagreb, iz Zagreba u Split, iz Splita u Beograd, iz Beograda u Pulu, iz Pule u Rijeku pa u Zagreb. Ujedno, prožela su me neobična čuvstva; neprestano odlaženje od nekuda (kamo si tek stigao) ostavljaju čovjeku nove ruševine u duši.

Valerio Di Donato, skrupulozni novinar, nakanio se bio iz Brescie na put u naše krajeve, više sluteći nego znajući da su fojbe i egzodus posljedica fašističkih zlodjela, jer povijesna amnezija učinila je svoje. Italija danas o fašizmu ne zna ništa, a najmanje o rasističkome nasilju protiv Hrvata i Slovenaca Julijske krajine.

Našao me, obišao fojbe i logore i spaljena sela, razgovarao s našim ljudima koje sam mu preporučio: Miljenkom Benčićem, Hermanom Buršićem, Nelidom Milani Kruljac, Darkom Dukovskim, Damirom Grubišom, Giacomom Scottijem, Ratkom Radoševićem…

Di Donato je razgovarao i sa mnom. Rekao sam mu dvije, držim, bitne opaske, kada je riječ o Istri.

Prva, ovdje je posrijedi borba za nacionalni, životni, državni prostor – što regulira, zapravo deregulira, interetničke odnose, još tamo od građanske revolucije 1848. pa sve do današnjih dana.

I druga opaska: ovdje je riječ o neutrnutom slijedu sukoba, o jedinstvenom lancu interetničkih odnosa, kolektivnog nasilja nad kolektivitetima, lancu koji se proteže neraskidivo od 1918. pa sve do 1954. godine, kada, nakon ukidanja STT-TLT-a, i Memoranduma o suglasnosti, odlaze posljednje kolone iz bivše Zone B (Bujština i Koparština) u egzodus.

Pišem ovo na Praznik rada, PRAZNIK JADA, rekao je jedan radnik dok upravo propada jedna od potonjih hrvatskih tvornica teške industrije – njegov ”Đuro Đaković” iz Slavonskog Broda, nakon ”Uljanika” i ”3. maja” jučer, nakon ”Prvomajske” i ”TPK” i ”Jugoturbine”. I sada se nastavlja egzodus tisuća naših radnika, osobito mladih, na Zapad

Taj zlosretni, teški i već zahrđali lanac historije, i danas nas zakiva za prošlost, i ne može se otkinuti jedna ili dvije karike toga lanca i staviti ih na vagu povijesti, nego samo cijeli lanac. A na obje obale Jadrana do dana današnjega običaj je istrgnuti poneku kariku tog lanca i na njoj vagati povijest.

Za postizanje povijesne katarze bitna je ovdje znanstvena, politička i napose psihološka ravnoteža, povezivanje uzroka i posljedica, povoda i razloga. To je jedini put do razumijevanja, do oprosta, do osobnog i skupnoga ravnovjesja.

Di Donato mi je rekao, odlazeći iz Hrvatske, da je sada upotpunio sliku ratnih stradanja i egzodusa, i shvatio uzajamnu povezanost povijesnih tragedija, i tako dokučio nužnost prihvaćanja drugoga, njegove tragedije, njegovog položaja u vremenu i prostoru.

Vraćam se opaski s početka, egzilanti kao nova kolektivna STRUKTURA, NOVA KULTURA I NOVA POLITIKA EUROPE.

Kompaktne nacionalne države naprosto se preobražavaju u višenacionalne, u moderne Babilone u kojima se čuju svi jezici svijeta i vide sva njegova lica. I svi se mi preobražavamo i sami, gubeći vlastitu kompaktnost, postajući ne samo ono što jesmo rođenjem, nego i oni drugi.

To je nova slika Europe kakvu nismo poznavali, Europe kao egzila, utočišta. Istriani-ieri, e oggi? E domani?

Kako će izgledati Europa (a kad to velim mislim na Istru, naravno, I don’t give a damn for the rest!) sutra – kao Babilon, a o ”mogućem Babilonu” kojeg je prognozirao nedavno preminuli mletački profesor Ulderico Bernardi, nekom drugom prilikom.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• 80 godina od ustanka: Velik je Mali Iž
• U banani smo: sve je manje radnika
• Ruka za ruku, delo za delon
• Boris Pahor nepomirljivi čovjek svijeta, čovjek stoljeće
• Ex-Yu buja prijetećim izazovima kao i prije triju desetljeća
• Vi sužnji koje mori glad
• Hoće li biti kruha? Kruh??? Brioche!!!
• Orbania: autokratori wannabe basileusi
• Njegova ogromna malenkost (poslije smrti Igora Mandića)
• Lepa, o, lepa bo smrt Evrope

» Svi tekstovi ovog autora