Željko Ivanković
Gledam 1050. Festu svetog Vlaha u Dubrovniku, pa sve virkam hoću li gdje u uglu tv-ekrana vidjeti visoko izaslanstvo Srbije i Beograda. Nema ih. Čak ni ministra kulture da ovjeri i upiše u kulturnu baštinu najdugotrajniju od svih srpskih feštâ u ”vasceloj istoriji”.
Onda pomislih, ako su Adam i Eva bili Srbi iz Leskovca, kako se dade pročitati, šta bi vulinima bio važan jedan smiješni milenij, tih smiješnih 1050 godina.
No onda se sjetih s koliko je pompe još nedavno u Beogradu Vučić otkrio spomenik Stefanu Nemanji (1113.-1199.), koji je i sam pokušao (samo pokušao!) osvojiti Dubrovnik, pa mi sijevnu misao da je taj praotac srednjovjekovne srpske države (”prije njega smo bili pleme”, reče jedan čoek!) ipak mnogo mlađi već i od Feste svetog Vlaha, a kamoli…
A kamoli… Ih, koliko mu tek stoljeća i stvarno i mitski prethodi hrvatska povijest. Je li mu i to frustracija, a ne samo surova sadašnjost?
I kad ono hoće, gledam i dokumentarac o Dubrovčanima u Goi, indijskoj državi na zapadnoj obali Indijskog poluotoka, koji su ondje još 1563. podignuli crkvu, pa se iznenadih da me nitko iz inače dobro obaviještenog ”srpskog sveta” ne upozori kako su Srbi otkrili Indiju prije nego Britanci omrznutu Ameriku ili još omrznutiju Australiju.
No ni tu ništa. Tišina. Vidim da tu nešto oko Dubrovnika ne štima, pa stoga neću o Kulinu banu i povelji Dubrovčanima, neću ni o starobosanskom gradu Dubrovniku, ni o dubrovačkom sudu u vareškoj Borovici.
To je valjda sve jasno i za to ne treba usvajati zakon koji će potvrditi kako je sve to srpsko. Kako? Onako. Naprosto onako samo po sebi kad već nije uspjelo tenkovima i granatama za opsade 1991.-1992., kad je Grad odbio postati – Srbovnik!
Pomislih, ako su Adam i Eva bili Srbi iz Leskovca, kako se dade pročitati, šta bi njima bio važan jedan smiješni milenij, tih smiješnih 1050 godina svetog Vlaha
Ili je ipak i najposlije sve u vezi s Dubrovnikom doista dubrovačko i hrvatsko, osim književnosti?! I slikarstvo i glazba i arhitektura, sve osim književnosti?!
Kako li se, nešto se mislim, ne sjetiše tada (1991.) donijeti zakon da je Dubrovnik srpski i ne bi ga morali ni kušati osvajati ni barbarski rušiti. Ali, ni doživjeti vojni i politički fijasko ni svjetsku omrazu za duge godine u budućnost navlačiti na sebe…
Lakše bi to bilo, pokazalo se na slučaju dubrovačke književnosti, nego sjesti i pisati je. Pisati sva ta čudesna djela. Jer, za pisati ipak treba biti pomalo i pismen, pomalo i obrazovan.
Za Adama i Evu bi se već, to je ozbiljniji slučaj, moralo i štogod napismeno imati, kad se već Mojsijeva prva knjiga (Knjiga postanka) usudila toliko krivotvoriti i pripisati taj prvi muško-ženski dvojac Jahvi.
Do tada, međutim, neka samo malo dubrovačka književnost bude srpska. Onako, lijepo se kititi tuđim perjem, kao i pokradenim umjetninama iz hrvatskih muzeja.
Jedino me malo bune ti hrvatski, dubrovački latinisti. Čak i čuvena ”Theoria philosophiae naturalis…”. Ali zašto bi, pobogu, i to kad je poznato da je u to doba pod Osmanlijama jezik srpske inteligencije bio latinski, a oni koji ga, eto slučajno, nisu znali pisali su ”po dubrovački”.
Jer, poznato je, kako hrvatski jezik ne postoji, a to što Turci ”nalegoše na jazik hrvatski”, bit će da je neka od očitih pogrešaka u povijesti hrvatske književnosti. Jedino me nešto zbunjuje kad se tako dobro znao latinski i tako ti jezici što ne prevedoše Bibliju prije Vuka i Daničića, a eto ni nakon njih je ne prevode… Ponajmanje s izvornih jezika.
Srećom, brzo me prizemlji potpredsjednik Matice hrvatske Mario Jareb koji izjavi ”Srbi imaju gusle, rakiju i prasetinu kad se piše hrvatska književnost u Dubrovniku”.
A to mi onda probudi jedno davno sjećanje kad mi je tada ugledni srpski pisac iz BiH (N. R. u ljeto 1991.) rekao: ”Srbi su ćirilica, gusle i pravoslavlje”.
Hodali smo gradom, zastao sam, pomislio sam da se zeza. Volio je on to tako. Bio sam iznenađen, pa šokiran, ali sam mu odmah odgovorio:
”Hvala ti za tu definiciju, jer da ju je izrekao neki nesrbin u ovim ludim vremenima na račun Srba začudio bih se ako te to ne bi povrijedilo. Ali, dobro, neka ti bude. A sad čuj u tom istom stilu ovu ‘definiciju’: Hrvati su latinica, orgulje i katoličanstvo. Glupa je kao i tvoja, ali ipak daleko šira, inkluzivnija, kulturalno bogatija, europskija… Pa ti vidi!”
I dok ne prestajem misliti kamo nas vode ti naši sve isprazniji mitovi, ta naša ludila, svakodnevni nacionalno-religijski kič, laži kojima se samoobmanjujemo, naletim na barem dva kompetentna mišljenja o tome s one strane Drine, obradovan svakim kritičkim mišljenjem uzdajući se da još uvijek nije mrak pokrio sav ovaj naš suludi svijet.
Jedno od njih je Vladete Jankovića o ”ruskom pravoslavnom kiču” u čijem je duhu napravljen spomenik Stefanu Nemanji, a drugo Radine Vučetić s beogradskog sveučilišta koja u povodu spomenika Stefanu Nemanji, govori o ”neoradikalskom kiču”.
I sad, eto, sve to, a u duhu pravoslavnog ”umjetničkog kanona”, pa još pod Osmanlijama, s rakijom i guslama, pokušavam aplicirati na raskošnu poetiku dubrovačke književnosti. Renesansa, barok, gusle i rakija…
I nekako baš paše, dobro ide, kao i onaj Leskovac uz Adama i Evu i sve silne, neizbrojive i neubrojive gluposti Jovana Deretića i njemu sličnih.
Valjda je red da se ovdje u povodu svesilnih gluposti kaže i koja pametna, pa citiram Vladiku Grigorija, najnemilosrdnijim i najtočnijim iskazom koji sam pročitao u posljednje vrijeme: ”Narod je sveden na glasačko stado, prinuđeno da ide za pastirom koji ga drži na lošoj paši i na koje, po potrebi, bijesno laju njegovi psi.”
Čuvajte Republiku Srpsku, kaže čovjek koji tobože predstavlja Hrvate, pa i četvrt milijuna onih koje je zločinom ta ista RS ubila, opljačkala i prognala sa svojih prostora
Deset puta sam pročitao ovu misao ne stoga što mnogi od nas nisu toga potpuno svjesni, nego što je malo tko od nas sposoban tako jezgrovito je sročiti da pogađa u samo srce naših problema.
Jednako pogađa one u povodu kojih je to (svojih!) Grigorije napisao, kao, posve isto, i one druge čije gluposti ni mrtvom Aristotelu, ocu logike, i njegovim kostima ni jedan dan u godini ne daju mira.
Čuvajte Republiku Srpsku, kaže srceparajuće patetično, emotivno dirnut, čovjek koji tobože predstavlja Hrvate, pa i četvrt milijuna onih koje je zločinom ta ista RS ubila, opljačkala i prognala sa svojih prostora.
A njegov najveći prijatelj pritom nebrojeno je puta tako vulgarno popljuvao, njemu odnedavno velikom katoliku, banjalučkog biskupa, kojega se ovaj nije udostojao ni posjetiti i upitati kako mu je u toj ”sretnoj tvorevini”!?
Njihov treći sudrug, pritom, suđenje premijeru Vlade FBiH i njemu sličnih naziva udarom na Bošnjake.
I, gle, to kaže kao čovjek koji ne priznaje konstitutivnost (otkako ima privatnog Hrvata, a SDA-ovci mu se, dakle ne Bošnjaci nego Građani, on bi rekao Gradžani, po potrebi u Cazinu ili Goraždu jednom izjašnjavaju kao Hrvati, a drugi put kao Srbi, inače postojani na svojoj zemlji i u svojoj vjeri!) nego je za neku građansku državu i princip jedan čovjek jedan glas.
Onaj isti princip koji je njegovu ocu nudio jedan drugi otac, novovjeki otac ”srpskog sveta”, onaj isti što je imao svoga privatnog jednog čovjeka jedan glas, svojega privatnog Sejdu. Sejdu Bajramovića.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Kako zaštititi njihova veličanstva?
- Krivi navod, lažno predstavljanje
- Sveti Petar Brozu: ”Što imaš reći u svoju obranu?”
- Politika – sveopći vašar
- Loši đaci loših učitelja
- Netko u Europu, netko na barikade
- Misliti i živjeti navijački
- A što tek reći o srpskim medijima? Tuga, jad, bijeda
- Sveznalice nečitanja
- Vjernici u hramu diktature
