Novo utemeljenje Crkve

Leonardo Boff, ”Franjo Rimski i Franjo Asiški: novo proljeće za Crkvu”, Ex libris, Rijeka 2018.

Čitateljska publika u nas mogla je pročitati tri knjige Leonarda Boffa, brazilskog teologa oslobođenja, prevedene na hrvatski: Crkva, karizma i vlast. Ogledi o vojujućoj ekleziologiji (Stvarnost, Zagreb 1987), biografiju Franje Asiškog Nježnost i snaga. Franjo Asiški – štivo za siromašne (Svjetlo riječi, Sarajevo 1988) te meditaciju Čovjekom posta (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1988).

Kao što je poznato, teologija oslobođenja teologija je zauzeta brigom za siromašne, ugnjetavane i marginalizirane ljude. U prošlom stoljeću, 1950-ih i 1960-ih, bila je politička praksa latino-američkih teologa kao što su Gustavo Gutiérrez, Leonardo Boff, Juan Luis Segundo i Jon Sobrino, a temeljila se na marksističkim socio-ekonomskim analizama i na konkretnoj solidarnosti sa siromašnima. Siromašni su za takvu teologiju znak Božjega siromaštva (odreknuća od moći) i Božje prisutnosti među ljudima (u siromašnome Isusu Kristu).

Papa Franjo, kao nadbiskup Bergoglio i isusovački teolog u Buenos Airesu, nije formalno pripadao teologiji oslobođenja, ali jest kršćanstvu kakvo nastoji oko vlastite autentičnosti. Pripadao je, kao i Leonardo Boff, postkolonijalnoj Crkvi u Latinskoj Americi koja se oslobađa europocentričnosti, samodostatnosti i opterećenosti političkom i ekonomskom moći Rimske crkve te se zalagala za siromašnu Crkvu, Crkvu čije je siromaštvo u aktivnom i solidarnom suživotu i borbi sa siromašnima

Leonardo Boff (1938), trenutno je profesor emeritus etike, filozofije, religije i ekologije na Sveučilištu u Rio de Janeiru. Zbog njegovoga zalaganja za primat siromašnih i marginaliziranih u životu Crkve i zbog kritike navezanosti crkvene hijerarhije uz političku i ekonomsku moć, Kongregacija za nauk vjere (kojoj je predsjedavao kardinal Joseph Ratzinger) ušutkala ga je 1985., nakon što je prethodno, 1984., samoj teologiji oslobođenja zanijekala pravo na slobodan rad unutar Katoličke crkve.

Rim je Boffa ponovno nastojao ušutkati 1992. radi sudjelovanja u radu konferencije UN-a o okolišu i razvoju, tzv. Earth Summit, održanoj u Riu de Janeiru, nakon čega je napustio franjevački red i svećeničku službu te se posvetio profesorskom zvanju.

Pridružio se međunarodnoj skupini Katoličkih znanstvenika koji su 2012. objavili Deklaraciju o reformi autoriteta u Rimokatoličkoj crkvi, Crkvi koja svoje porijeklo ima u Isusu Kristu, ali nasljeđuje birokratsku strukturu iz Rimskoga Carstva i srednjovjekovnoga feudalizma.

Ta skupina, koja broji preko dvjesto teologa, predložila je promjene u upravljanju Crkvom i založila se, među ostalim, za ponovno definiranje papinskoga autoriteta, za veće ovlasti biskupskih sinoda i veći udio laika u dijeljenju odgovornosti u životu Crkve.

Šira javnost može pratiti njegove reakcije i razmišljanja o događajima u svjetskoj politici i u Katoličkoj crkvi na njegovu blogu: leoonardoBOFF.com. Zbog stavova koje artikulira, doživljava kritiku konzervativnih skupina u Katoličkoj crkvi, uključujući i kritiku pojedinih kardinala Rimske kurije, jednako kao i kritiku članova Trumpove vlade.

Upravo su njegove kolumne u kojima je pisao o početku pontifikata pape Franje (2014.) okupljene u knjizi koju je riječka izdavačka kuća Ex libris (Željkom Međimorec) s urednikom Zoranom Grozdanovim i njime kao prevoditeljem, objavila krajem 2018. pod naslovom Franjo Rimski i Franjo Asiški: novo proljeće za Crkvu.

Kao sin svoje Crkve, svojega kontinenta koji zajedno s Afrikom čini većinu kršćana, papa Franjo ne izgovara tek lijepe i poželjne riječi, nego se u njima skriva jasan poziv na konkretno djelovanje protiv korporacijskoga neoliberalnog kapitalizma, trgovaca oružjem i zagađivačima Zemlje

Papa Franjo, kao nadbiskup Bergoglio i isusovački teolog u Buenos Airesu, nije formalno pripadao teologiji oslobođenja, ali jest – kao i kršćani koji životno i egzistencijalno prihvaćaju Evanđelje kao teologiju oslobođenja, kao Isusov Izlazak i put od oslobođenja od sviju ropstava – kršćanstvu kakvo nastoji oko vlastite autentičnosti.

Pripadao je, kao i Leonardo Boff, postkolonijalnoj Crkvi u Latinskoj Americi koja se oslobađa europocentričnosti, samodostatnosti i opterećenosti političkom i ekonomskom moći Rimske crkve te se zalagala za siromašnu Crkvu, Crkvu čije je siromaštvo u aktivnom i solidarnom suživotu i borbi sa siromašnima.

Od prvoga skromnog pojavljivanja pape Franje na balkonu bazilike sv. Petra 2013. pa preko misli vodilja njegova pontifikata izraženih u dva njegova dokumenta: apostolskoj pobudnici o naviještanju Evanđelja današnjem svijetu Evangelium Gaudium (2013.) i enciklici o brizi za zajednički dom Laudato si (2015.). te njegovih brojnih putovanja, govora i izjava novinarima, svjedoci smo Papine spremnosti na dijalog, duboke solidarnosti, posebice s onima koji trpe zbog posljedica sve većih razlika između bogatih i siromašnih te posljedica nebrige za Zemlju kao majku svih živih.

Kao sin svoje Crkve, svojega kontinenta koji zajedno s Afrikom čini većinu kršćana, papa Franjo ne izgovara tek lijepe i poželjne riječi, nego se u njima skriva jasan poziv na konkretno djelovanje protiv korporacijskoga neoliberalnog kapitalizma, trgovaca oružjem i zagađivačima Zemlje.

Papa Franjo ne govori o Isusu ili potrebi da se u nj vjeruje, nego govori o sadržaju onoga što je sam Isus – na tragu biblijske priče o Izlasku, o oslobođenju od sviju ropstava, te Kajinova pitanja: ”Zar sam ja čuvar brata svoga?” – govorio, za što se zalagao i za što je umro, o onom što je važno svakome kome je stalo da čovjek kao vrsta ne izumre, ne samo biološki, nego i u onom što ga čini čovjekom dostojnim življenja.

Ne čudi stoga da su kršćani kojima je egzistencijalno i intelektualno stalo do kršćanstva kao mjesta očitovanja Isusove poruke te do čovječanstva kao zajedničke ljudske obitelji, papu Franju s golemom radošću dočekali kao papu za naše vrijeme, kao papu koji može Katoličku crkvu ponovno podsjetiti i podsjećati na njezino temeljno poslanje. Među prvima ga je tako, s puno nade, dočekao Leonardo Boff.

Katoličkoj crkvi kakva jest u svojoj stvarnosti nije dostatna reforma, nego je nužno njezino ponovno utemeljenje kako bi postala doista duhovni dom. Nužan je novi Koncil cjelokupnoga kršćanstva – zaključuje Leonardo Boff

Knjiga Franjo Rimski i Franjo Asiški: novo proljeće za Crkvu objavljena je 2014., dakle, u samim počecima Papina pontifikata, u vrijeme kada još nije objavljena enciklika Laudato si, ali nepogrešivim instinktom pogađa razvoj toga pontifikata, ne prestajući ni danas neumorno podržavati ono za što se papa Franjo zalaže.

Papa Franjo je Leonardu Boffu poslao kratko pismo povodom njegova 80. rođendana što ga je slavio 14. prosinca 2018. (Boff ga je objavio na svojem blogu 17. prosinca). Franjo ga u njemu pozdravio kao brata, napisao mu da je čitao njegove knjige, izrekao dobre želje i srdačno mu zahvalio na potpori.

Knjiga Franjo Rimski i Franjo Asiški: novo proljeće za Crkvu podijeljena je u tri dijela.

U prvom dijelu ”Raskid s prošlošću kako bi se dogodila novost“ Boff analizira model Crkve koji je u krizi da bi mu negirao budućnost. Model je to na kojoj je građena Crkva u Europi: srednjovjekovni model kakav ishodi iz „ideologije apsolutne monarhije po Božjoj volji” često temeljenu, kako nam Boff otkriva, na krivotvorenim dokumentima.

Doista, kršćanstvo se dugo predstavljalo kao zapadni fenomen. Vrijeme je da pronađe svoje mjesto u novoj fazi čovječanstva, onoj planetarnoj. Samo tako će pripadati svima i biti za sve po modelu dijaloga i solidarnosti.

U drugom dijelu knjige, po kojem je knjiga i dobila naslov, Boff uspoređuje dvojicu Franje: onoga Asiškoga i ovoga Rimskog, odnosno njihov poziv na ekološku svijest, ili kako to papa Franjo, kasnije u enciklici Laudato si, kaže – na „ekološko obraćenje“ te njihovo razumijevanje Crkve i cjelokupnoga čovječanstva kao jednoga naroda.

Treći dio knjige, kao što i sam naslov ”Franjina reforma papinstva: rimski biskup i papa univerzalne Crkve” kaže, Boff posvećuje reformama što ih Papa provodi: redefiniranju papinske službe, borbi protiv političke ekonomiji isključenja, dijalogu s drugim religijama i nevjernicima, reformi Rimske kurije.

U papi Franji Boff ne vidi volju za prozelitiranjem, nego spremnost na svjedočenje i hodanje uz druge. Kršćanstvo nije institucija, nego pokret. Stoga je dimenzija ljudskoga dostojanstva, etike, osnovnih prava zacijelo važnija od pukoga pripadanja Crkvi kao instituciji kakva svrhu postojanja nalazi u sebi samoj.

Siromašni su za takvu teologiju znak Božjega siromaštva (odreknuća od moći) i Božje prisutnosti među ljudima (u siromašnome Isusu Kristu)

Riječ prijelom (engl. rupture, prekid) najprimjerenija je za razumijevanje novosti koju predstavlja papa Franjo.

Katoličkoj crkvi kakva jest u svojoj stvarnosti nije dostatna reforma, nego je nužno njezino ponovno utemeljenje kako bi postala doista duhovni dom. Nužan je novi Koncil cjelokupnoga kršćanstva – zaključuje Leonardo Boff.

Grafičko rješenje naslovnica biblioteke ”Ars heretica”, u kojoj je izašla Boffova knjiga a koje potpisuje Damir Bralić, uključuje uz, dakako, naslov, i rečenicu iz same knjige.

Za Boffovu knjigu urednik Zoran Grozdanov izvukao je na korice sljedeću rečenicu: ”Nijedna religija ne može mirno spavati dok razvlašteni ove zemlje vape u pomoć”. Zajedno s papom Franjom poželimo Katoličkoj crkvi da se, hoće li biti čuvarica i prenositeljica kršćanske poruke, ne ogluši na Papine, a onda ni na Boffove ili na pozive svakoga svjesnog kršćanina, na pozive  da bude budna za Isusovu poruku. Bez toga, njezino postojanje jedva da ima smisla.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Čemu nas uči sadašnja kriza
• Kako je Jean Vanier umro po drugi put
• Ljubljena Amazonija pape Franje
• Papa emeritus Benedikt XVI. povlači svoj potpis
• Papa emeritus Benedikt XVI. povlači svoj potpis
• Papa emeritus Benedikt XVI. povlači svoj potpis
• Mir Božji, Hristos se rodi
• Što omogućuje fašizam?
• Sjećanje na svetosti
• Skroviti, ne skriveni

» Svi tekstovi ovog autora