Josip Ćapin
Od 6. kolovoza 1945. godine i pada ”Little Boya” na japanski grad Hirošimu, svijet više nije isto mjesto. Neprekidna prijetnja nuklearnog oružja nadvila se nad čovječanstvo i u potpunosti promijenila percepciju, ne samo rata, već i opstanka čovječanstva na planetu.
Čovjek je sam sebi pokazao da posjeduje oružje za uništenje svoje cijele povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Ubrzo je krenula utrka koja traje i danas. Ne, to nije utrka da se spriječi ta destrukcija, da se zauvijek zabrane i okončaju sredstva potrebna za potpunu anihilaciju čovječanstva. Ta utrka je upravo suprotna.
Čovjek se svim silama potrudio napraviti još razornije, preciznije i smrtonosnije oružje za masovno uništenje. Kako je jedna strana odlučila iskoristiti prednost takvog oružja, druga nije poželjela ništa drugo nego doći do istoga.
Ta utrka u naoružavanju traje do danas. Ona nas je dovela do politike koja se zove ravnoteža straha. Riječ je o najbazičnijoj, nimalo kreativnoj i u suštini pogrešnoj politici koja se bazira na vrlo jednostavnom principu: neprijatelj nas neće napasti ako vidi da ga mi možemo uništiti. To je često spominjana politika odvraćanja.
Takva politička doktrina nije, naravno, ni mogla dovesti do smanjenja i kontrole nuklearnog oružja, već do njegovog rapidnog razvoja. Ona u svojoj srži sadrži odnos u kojem glavnu riječ ima moć, a jedino rješenje odnosa moći između dviju strana u konfliktu je takvo da ona traži pobjednika i poraženog.
Ta doktrina uvelike podsjeća na političku filozofiju njemačkog politologa, pravnika i filozofa Carla Schmitta koji je politiku promatrao kroz distinkciju prijatelj-neprijatelj. Onaj drugi je uvijek stranac, tvrdi Schmitt.
Kada se dvije strane nađu u neprijateljskom odnosu, svaka od njih želi uništiti tog stranca kako bi se očuvala i slobodna je napraviti sve da dođe do pobjede. Svako oružje je oruđe za ubijanje ljudi, a rat je egzistencijalna negacija neprijatelja.
Države vođene logikom politike moći tvrde da se neprestano trebaju naoružavati jer se i neprijatelj naoružava. Iako se govori o ravnoteži, ravnoteža je samo u nazivu. Logika politike moći ne trpi inferiornost, ona pod krinkom ravnoteže želi nadvisiti protivnika što znači da se razvija uvijek prema superiornijem levelu.
To nas, slijedeći logiku, može dovesti do oružja koje bi zagarantiralo pobjedu jednoj strani. Onda se više ne bi govorilo o odvraćanju u kontekstu nuklearnog oružja. Jedna strana bi procijenila da će biti pobjednik, da protivnik nema odgovor na njeno oružje, a njenom pobjedom bi izgubilo cijelo čovječanstvo.
Kako bi se makar pokušalo kontrolirati ovaj skupi i smrtonosni put, tada najveće dvije nuklearne sile SAD i SSSR su 1972. godine potpisale važan dokument – ”Sporazum o anti-balističkim sistemima” (Sporazum ABM), a 1988. godine potpisan je i ”Sporazum o eliminaciji nuklearnih projektila kratkog i srednjeg dometa” (Sporazum INF).
Nedugo zatim uslijedio je i sporazum START I (Strategic Arms Reduction Treaty) koji je stupio na snagu 1994., a 1993. je potpisan i START II koji nikada nije zaživio. Iza njega je došao ”Sporazum SORT” (Strategic Offensive Reductions Treaty) koji je bio na snazi od 2003. do 2011., kojega je prekinuo Novi START.
Njega su potpisali tadašnji američki predsjednik Barack Obama i tadašnji ruski predsjednik Dmitrij Medvedev. On vrijedi do 2026. Njime se dogovorno smanjio broj nuklearnih bojevih glava na 1.550, broj prijenosnih sustava (interkontinentalne rakete, podmornice sa sistemima za lansiranje, strateški bombarderi) na 800.
Osim toga, sporazumom se omogućuje transparentnost. Svaka strana može slobodno doći u kontrolu 18 puta godišnje kako bi ustvrdila da se dogovor poštuje. Procjena je da se ovim sporazumima postiglo smanjenje broja nuklearnih bojevih glava za 80 posto što zasigurno predstavlja jedan pozitivan put prema normalizaciji odnosa i podizanju sigurnosti.
Međutim, Sporazum ABM 2002. godine raskida Bush, a Sporazum INF, 2018. godine, Trump. Trump je 2020. istupio i iz Sporazuma Open Skies čime američka strana daje za naslutiti da im više nije u interesu sigurnosna suradnja s ruskom stranom.
Dodatno stvar komplicira i činjenica da su krajem studenog ove godine otkazani pregovori o produženju i sadržaju sporazuma Novi START čime se i njegovo produženje dovodi pod znak pitanja. Trump se također protivio produženju ovog sporazuma, no Biden i Putin su se odlučili produžiti ga do 2026.
On je za sada jedini sporazum o suradnji dviju najjačih nuklearnih sila i zasigurno je poželjno da se dvije države ipak uspiju dogovoriti oko njegovog produživanja.
Svi ovi navedeni ugovori su dokaz kako je ipak moguće, makar djelomično, nadići politiku moći ako su obje strane spremne za otvoreni dijalog. Ovi sporazumi su primjer jedne drugačije politike, politike pacifizma.
Riječ je o instrumentalnom ili političko-diplomatskom pacifizmu koji lijek protiv rata vidi u ograničavanju i uništavanju sredstava kojima se vodi rat. Njegov najpoznatiji izdanak je politika razoružavanja putem koje se oduzimaju sredstva za rat, najprije parcijalno, od najsmrtonosnijeg, pa onda, korak po korak, do apsolutnog razoružavanja.
Naravno, ne trebamo se zavaravati. Teško da ćemo se ikada, kao čovječanstvo, osloboditi ove prijetnje koju predstavlja nuklearno oružje u rukama politike moći. Politika moći je i dalje prisutna. Nju je gotovo nemoguće iskorijeniti.
Moćni žele ostati moćni, a njihova moć se uvelike temelji na oružju koje posjeduju. Oni se zasigurno neće htjeti odreći onoga što ih takvima čini. No očito je da se takva politika može barem kontrolirati. Put za njenu kontrolu i smanjenje njene sudbinske prijetnje čovječanstvu je politika dijaloga i suradnje.
Smatrali neki da je politika odvraćanja dovoljna, bili neki minimizatori prijetnje koju predstavlja nuklearno oružje ili, pak, tu prijetnju jednostavno ignorirali tvrdnjom da ”nitko nije toliko lud da bi prvi bacio nuklearno oružje na nekoga”, činjenica da je na svijetu sve više oružja za masovno uništenje i sve više moćnih prijatelja i istih takvih neprijatelja, ne budi razloge za optimizam.
Nismo se puno odmakli od početka. Sudbinu svijeta i dalje može odlučiti jedan ”luđak” koji je ipak ”toliko lud da bi prvi bacio nuklearno oružje na nekoga”.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Nacizam je ideologija intelektualnih podljudi
- Nacionalizam je ideologija dehumanizacije i smrti
- Reprezentacija vlade igra loše, potrebna je smjena izbornika
- Nije problem ako se krade, problem je ako se i nama ne dade
- U nacionalni stadion staviti kontejnere i ljude s Banije
- Samo je sloboda zalog trajnog mira
- Ono što je sezonski radnik turizmu, to je turizam Hrvatskoj
- Svijetu prijeti izgradnja ”Kijevskog zida”
- Whataboutism – omiljeno oruđe političara
- Ruska politika, patologija kompleksa više vrijednosti
