Zdenka Pantić
U Beču je nedavno (od 12. do 13. ožujka 2022.) održan (hibridni) kongres u povodu 30. godišnjice Evropske psihoterapijske asocijacije (EAP).
Glavno pitanje na koje se željelo potražiti odgovore bilo je: Kako psihoterapeuti mogu ponuditi nadu u svijetu suočenom s prijetnjama našoj planeti – klimatska katastrofa, zagađenje, pandemije.
Ističući da nisu ni političari ni kreatori politike, inženjeri ni tehnolozi, psihoterapeuti ipak smatraju kako iz svog rada s ljudima mogu dati određeni doprinos problemima s kojima se svijet suočava.
Organizatori su pozvali ”neke od najpronicljivijih i najmudrijih psihoterapeuta svijeta” s namjerom da pokažu ono što najbolje znaju raditi: susresti se, slušati jedni druge i razmjenjivati iskustva, rukovodeći se uvjerenjem kako se ”mreža života održava u svim svojim oblicima vezom i komunikacijom”.
Namjera organizatora bila je ukazati na potrebu podizanja glasa u javnosti, prema političarima i kreatorima politike o psihičkim posljedicama koje današnje prijetnje ostavljaju na čovječanstvo.
Razgovarajući o najvećim današnjim problemima, organizatori kongresa žele postići uvid, pozvati mudrost, pronicljivost i nadu.
Preuzetno? Naivno?
Za vrijeme priprema kongresa razbuktalo se je još jedno (zapravo dugotrajno, a svakako tragično) događanje: invazija – vojna intervencija – rat u Ukrajini te dospio u središte interesa.
Govoreći o povijesti EAP-a, generalni sekretar prof. Alfred Pritz podsjetio je na početke organiziranja psihoterapeuta u Evropi (i unutar pojedinih zemalja) između 1990. i 1993. godine.
U tom pionirskom periodu organiziranja i osiguranja kvalitete, jedna od važnih aktivnosti uskoro je postalo reagiranje na ratne sukobe i podjele nastale ratovima u bivšoj Jugoslaviji.
Povezujući psihoterapeute i ljude dobre volje, organizirajući seminare u svim glavnim gradovima bivših republika, putujući u teškim okolnostima (preko stvarnih i simbolički) srušenih mostova, pomažući da se održi humani kontakt i komunikacija nasuprot nepovjerenju, destrukciji, demonizaciji onih ”drugih”.
Za EAP ovaj recentni sukob u Ukrajini nije bio iznenađenje. U Beču je još u prosincu 2014. održan okrugli stol ”Kriza u Ukrajini – psihoterapijski pristupi” (u organizaciji EAP-a i Univerziteta Sigmund Freud iz Beča) kao odgovor na događanja u Ukrajini koja su započela 2013.
Cilj okruglog stola bio je susret psihoterapeuta prije svega iz Rusije i Ukrajine i osiguranje mogućnosti refleksije, razgovora i razmjene između ”dviju strana” za vrijeme tadašnje krize. Bili su pozvani i gosti iz zemalja bivše Jugoslavije koji su kao stručnjaci za mentalno zdravlje imali iskustva iz ratova 90-ih godina prošlog stoljeća.
I te 2014. bilo je jasno da se u nemirima i sukobima na tlu Ukrajine zapravo događa obnavljanje kompeticije za dominaciju između velikih sila u čemu se lokalno stanovništvo bezobzirno izlaže najtežim patnjama.
Za nas izlagače na spomenutom okruglom stolu tadašnja napeta atmosfera među ruskim i ukrajinskim predstavnicima bila je nešto poznato i proživljeno. S jedne strane repeticija proživljene traume, ali i iskustvo kojim smo svjedočili da su i na ”drugoj strani” ljudi s kojima je potreban i moguć dijalog, te da je zadatak onih koji pomažu ljudima – ostati u kontaktu.
Prof. Pritz na kongresu zaključuje svoje izlaganje na skroman način i nudi ”neke ideje koje možda mogu pomoći. Pričamo o prošlosti, ne poznajemo budućnost. Prošlost možemo razumjeti i možda, možda naučiti nešto za budućnost”.
Obraćajući se posebno ukrajinskim, ali i ruskim kolegama, kazao je: ”Znamo da ste svi protiv rata. Važno je čuti, razumjeti, reflektirati i podržati jedni druge jer u ratnom sukobu obje strane su žrtve”.
Istakla bih ovdje koliko je važno ovo djelovanje: spremnost za aktivnost i napore za komunikacijom, susretom, akcijom, traženjem odgovora na aktualne probleme i preuzimanje odgovornosti.
Doista, što mogu doprinijeti dobri ljudi dobre volje?
Godine 1932. Einstein piše Freudu tražeći njegovo mišljenje o ratu i ljudskoj agresivnosti (u vrijeme porasta nacizma, potaknut od tadašnjeg Međunarodnog instituta za intelektualnu suradnju, agencije u okviru tadašnjeg Društva naroda), znajući da je Freudov osjećaj za stvarnost manje zamagljen dobrim željama o ljudskoj prirodi, odnosno da će iskreno prenijeti svoje mišljenje.
Pitajući ima li ikakvog načina da se čovječanstvo oslobodi od prijetnje rata i navodeći kako je opće poznato da je s napretkom suvremene znanosti ovo pitanje poprimilo značenje života i smrti za (tada) poznatu civilizaciju, Einstein navodi da je svaki pokušaj njegovog rješenja završio žalosnim neuspjehom.
Ovo pitanje ostaje i dalje otvoreno. Doista, zar ne bi znanstvena misao uvijek trebala služiti čovječanstvu, njegovom razvoju i dobrobiti? A mnogi izumi kojima se danas mirnodopski služimo zapravo su nastali i korišteni su u svrhu ostvarivanja nadmoći i ratovanja.
Danas je, čini mi se, opet vrijeme tjeskobe i negiranja: uz rat u Ukrajini ponovno se najavljuje prijetnja nuklearnim uništenjem koje smo neko vrijeme bili pošteđeni (sjećam se pokreta liječnika protiv nuklearnog oružja i rata, izgradnje ”atomskih skloništa” i dr.); decenijama je prisutna (i negirana od najmoćnijih sila) – klimatska prijetnja za cijelu planetu; netom što je proglašen kraj pandemije COVID-19, a evo nove zdravstvene (samo zdravstvene?) prijetnje na vidiku (u vidu majmunskih boginja)… Trajni sukobi i velika patnja po svijetu nisu u fokusu..
Freud je Einsteinu odgovorio zapažanjem kako na sistematske manipulacije ratnom propagandom od strane vladajuće manjine (koja je odgovorna za sukobe imajući na umu da svakako u svojoj vlasti/utjecaju imaju štampu, vjerske i obrazovne institucije preko kojih se uspostavlja i održava odgovarajuća ideologija) – ljudi odgovaraju nizom motiva iz destruktivnog dijela svoje prirode te tako postaje moguće slijepo slijediti vođe u ratnom sukobu.
Freud nudi indirektni protuotrov za rat. Ipak daje nadu: ”Ako je sklonost ratu posljedica destruktivnog instinkta (Tanatos), uvijek nam je na raspolaganju njegova suprotnost, nagon života (Eros). Sve što stvara veze između čovjeka i čovjeka (ljubav, identifikacija…) mora nam poslužiti kao protuotrov za rat. Sve što ukazuje na značajne sličnosti među ljudima poziva na igru taj osjećaj zajedništva, poistovjećivanja, na kojemu je u velikoj mjeri utemeljena cijela građevina ljudskog društva”.
Uz to potvrđuje slaganje s Einsteinom kako bi zabrana zloupotrebe ovlasti bila još jedan prijedlog za neizravni napad na rat (velike nade su bile polagane u Ligu naroda i kasnije u Ujedinjene narode).
Kako djelovati na ljude ne bili se bolje zagledali u svoju narav? Boljim poznavanjem svoje ljudske prirode bili bi otporniji na iskušenja koja pojedince i grupe u stanju frustracije zapravo lako dovede do ”volje za rat”. Svjedoci smo kako je teško iz toga poslije izaći (ako politika nastavi održavati mitove).
Koji bi to bili oblici prosvjećivanja poticanja, informiranja, zagovaranja, aktivizma, koje vrste povezivanja – u svijetu gdje moćne snage i (destruktivni) interesi to ne žele? Koliko su u javnosti doista prisutni ekološki aktivisti i znanstvenici koji prate klimatske promjene?
Mnogi mirovni aktivisti, profesionalci, ekološki aktivisti i znanstvenici predano nastoje učiniti ovaj svijet boljim. Nude nadu.
Nailazim na misli sadašnjeg pape Franje koje nude suočavanje s problemima i nadu:
– O ratu: svaki rat označava predaju ljudske sposobnosti zaštite te poricanje onoga što je zapisano u obvezama Ujedinjenih naroda (uz to spremnost reagirati na problem odlaskom u rusku ambasadu zbog ruske intervencije u Ukrajini, jasno određivanje u sukobu i utjecajima…).
– O zaštiti od društvene izolacije (naš život ovisi o životu drugih).
– O zaštiti od ekoloških katastrofa (pozvani smo štititi svijet, a ne pljačkati ga).
– O prevenciji (da zajednička dobra ne budu napuštena ili da budu na korist samo nekolicini; potrebno je paziti da štetni događaji ne izazovu nepopravljive katastrofe u stanovništvu).
A kako je s nadom kod nas?
Izgleda da su u prvom planu i dalje afere koje se nižu… S nevjericom pratim događaje, tumačenja, nedostatak spremnosti (sposobnosti?) za suočenje s problemima koji se gomilaju, porukama i tumačenjima koja zbunjuju.
Koji psihološki učinak za javnost, društvo, imaju odnosi između dviju najvažnijih figura u državi?
Pitam se, kao i u psihoterapijskoj seansi, što je ono o čemu se u javnosti govori i o čemu se šuti.
A možda je ponekad bolje i odšutjeti nego govoriti kao što je toliko toga lošeg i teškog, nehumanog, nedopustivog i sramotnog, nezakonitog kazano u aferi oko bebe sa zloćudnim tumorom.
Posebno me je pogodila isprika liječnika koja je majci ponuđena u emisiji ”Nedjeljom u dva”. Kada se daje isprika, to se odvija u kontekstu odnosa među ljudima… bilo između partnera, prijatelja, u obitelji, među narodima…
Odnos liječnika i pacijenta poseban je. Izniman. Zato je i teško biti liječnik, budući da je taj odnos vrlo kompleksan i u njega su uključene obje strane.
Ako se nešto loše dogodi, cilj isprike (ovdje liječnika) trebao bi biti pomirenje, obnova odnosa povezanosti i povjerenja, poštovanja, humanosti. Postoje ljudi i situacije kada se isprika daje na način koji obnavlja i iscjeljuje.
A postoje ljudi koji to ne mogu. Zato bi bilo puno bolje ne davati ispriku koja još dublje povređuje.
Ipak, radujem se malim pomacima: zalaganjem, strpljivošću i umijećem sveučilišnih profesorica – izgleda da možemo očekivati kako će sva djeca moći dobiti obrok u školi! Siromaštvo se izučava kao jedno područje u znanosti. Sada se nadamo kapljici koja će barem malo pomoći i najsiromašnijima dati jedan (cjelovit, zdrav?) obrok.
Vijest u medijima kaže da je premijer prošlog mjeseca konačno primio inicijatorice prava djeteta na besplatan školski obrok te da se sada razmatraju mogućnosti!
I to je napredak u zemlji u kojoj je sve manje djece: posljednjih desetak godina broj učenika smanjen je za desetak posto!!!
Novaca za oružje ima.
Da ponovim namjeru iskazanu na spomenutom kongresu: možda je to kap u moru, ali važno je neumorno podizanje glasa u javnosti, prema političarima i kreatorima politika, prema javnosti, o važnim problemima današnjeg čovječanstva te posljedicama koje današnje prijetnje ostavljaju na čovječanstvo. I o odgovornosti.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Rješenje su pregovori, a ne eskalacija rata u Ukrajini
- Nikola Dugandžija – kozmopolit, uzor i učitelj iz Požege
- Zašto je iluzorno očekivati od političara da priznaju grešku
- Kako se boriti s infodemijom o pandemiji COVID-19
- Zastrašujuće, neprihvatljivo, sramotno mučenje migranata
- Život bez prijateljstva je ništavan
- Prosvjeta i demokracija umjesto konflikta i osvete
- Kako su me oplemenili susreti s teškim ljudskim sudbinama
- Kod Milanovića ne prepoznajem empatiju prema žrtvama zločina
- Političare ne zanima što je u RH svako četvrto dijete gladno
