O pashalnoj žrtvi, gorkim travama i beskvasnim hljebovima

Dio prvi:

”Kažite svemu zboru sinova Izraelovih i recite: Desetoga (dana) ovoga mjeseca svaki čovjek neka uzme jagnje (ili jare) po domovima otačkim (porodicama) – jagnje (ili jare) po kući. A, ako li bi dom bio mali za (cijelo) jagnje (ili jare) – neka uzmu on i susjed najbliži domu njegovom, pa prema broju duša – prema broju sudionika obroka neka se podjele. A jagnje (ili jare) neka bude zdravo, muško, od godine dana – između ovaca ili koza uzmite ga. I čuvajte ga do četrnaestoga dana u mjesecu – i tada cijeli zbor Izraelov neka ga zakolje s večeri. I neka uzmu krvi i neka stave na oba dovratka i prag gornji na kućama u kojima će ga jesti. I neka jedu meso ove noći na vatri pečeno, sa macot i sa merorim. Ne jedite ga sirovog ili u vodi kuvanog – nego na vatri pečenog – s glavom s nogama i drobom. I ne ostavite od njega ništa do ujutru, a ako bi nešto (ipak) ostalo do ujutru spalite ga na vatri. A ovako ćete ga jesti: bedra vaša opasana, obuća vaša na nogama vašim, a štapovi vaši u rukama vašim – i ješćete ga u žurbi (pometnji) – jer je prolazak Gospodnji. I proći ću po zemlji egipatskoj ove noći, i pobiću sve prvence u zemlji egipatskoj – od čovjeka do živinčeta, i svim ću boštvima egipatskim suditi – Ja sam Gospod. I krv će vam biti za znak na kućama u kojima ste – pa kad vidim krv proći ću vas – pa neće biti među vama pomora kad budem ubijao po zemlji egipatskoj. I ovaj će vam dan biti spomen i praznovaćete ga (kao) praznik Gospodnji po svim koljenima svojim – dekret je vječni svetkujte ga”. (Druga knjiga Mojsijeva 12:3-14)

***

Jedna od temeljnih ideja judaizma je da božanske zapovijesti imaju smisla. Činjenica da racional svake pojedine zapovijesti nije baš uvijek očigledan ne znači da on i ne postoji.

Cilj ovog eseja u nastavcima je izvođenje vježbe iz primjenjivanja Majmonidesove metodologije na biblijski tekst o pashalnoj žrtvi koju su drevni Izraelci morali zaklati u Noći Izlaska (a kasnije svake godine 14-og Nisana u znak uspomene na Izlazak), kako bi je blagovali zajedno sa gorkim travama i opresnicima

R.Moše ben Majmon (u Evropi poznatiji kao Majmonides), za koga jevrejska tradicija veli: ”Od Mojsija (koji je dao Toru) do Mojsija (sina Majmonovog) nije bilo nikog poput Mojsija”, u svom čuvenom ”Vodiču zabludjelih”, u prilog ovoj tvrdnji navodi činjenicu da je u Talmudu zabilježeno kako je mudri car Solomon znao smisao svih micvot osim jedne, one o pepelu crvene krave – što pokazuje da, barem za 612 zapovjedi, postoji racionalna osnova – jer barem jedan čovjek ju je dokučio.

Odmah poslije toga, na sebi svojstven način, Majmonides prelazi na objašnjavanje racionalne osnove baš te iste zapovijesti o spaljivanju crvene krave, vjerovatno rukovodeći se idejom da ako dokaže njenu smislenost, tad bi dokazao da sve micvot imaju smisla.

Naravno, u nastavku teksta on objašnjava racional i mnogih drugih zapovijesti.

Cilj ovog eseja u nastavcima je izvođenje vježbe iz primjenjivanja Majmonidesove metodologije na biblijski tekst o pashalnoj žrtvi koju su drevni Izraelci morali zaklati u Noći Izlaska (a kasnije svake godine 14-og Nisana u znak uspomene na Izlazak), kako bi je blagovali zajedno sa gorkim travama i opresnicima.

S vremenom se u jevrejskoj tradiciji razvilo i posebno ime kojim se opisuje Noć Izlaska: Lel aseder (Noć reda). Seder na hebrejskom znači red, a sama činjenica da se u jevrejskoj liturgici samo, jedino i isključivo ovaj noćni obred naziva redom, ukazuje da su rabini doživjeli sistem propisa koji se odnose na izvornu pashalnu večeru u Noći Izlaska (kao i na spomen-večere koje se, otad pa do danas, izvode u znak sjećanja na onu prvu) kao Mojsijev pokušaj da se redom usprotivi neredu, čvrstim poretkom anarhiji.

Odnosi roba i robovlasnika, strah što ga sto robova osjeća pred robovlasnikom, zasnovani su na ropskoj internalizaciji ideje o supremacionizmu robovlasnika. Sudeći prema neučestalosti njihovih ustanaka, robovi kao da su se rijetko pitali otkud robovlasniku uopšte pravo da ih izrabljuje. To ”pravo” je u svijesti roba često bivalo ”bogom dano”, i kao takvo predstavljalo je normalan poredak stvari na svijetu.

Izlazak iz Egipta nije klasična revolucija kojoj je krajnji cilj smjena vladajuće garniture, revolucija u kojoj organizatori ustanka zauzimaju mjesta svojih dojučerašnjih gospodara, dok ovi posljednji postaju sluge svojih bivših robova.

Država koja nije zasnovana na božanskom moralnom zakonu obično predstavlja interese samo jedne klase, jedne stranke – ili jednog naroda. Božiji je cilj, stoga, bio izvođenje uzor-naroda iz začaranog kruga sado-mazohističkog ustrojstva besudne zemlje i bezakone države.

U jednom sado-mazohističkom društvu tiranin je najčešće taj koji (odredbama, vlastitim ponašanjem ili nametanjem tona i pogleda) propisuje norme ponašanja za obje grupe, i za svoju vlastitu – i za ugnjetene.

Njegove norme ne regulišu samo vanjske pojave – nego, u mnogome, određuju i unutrašnji svijet žrtve: njene težnje, ideale i način razmišljanja.

Osjećanja žrtve prema svijetu i ličnosti opresora često su ambivalentni i osciliraju od identifikacije žrtve sa progoniteljem (tako, počesto, progonjeni ”razumiju” zašto su progonjeni, sam sebi pripisuju osobine koje im servira progonitelj), do osjećaja da je nepravedni svijet koji je uspostavila eksploatatorska klasa pogrešan i da ga treba iskorijeniti i sasvim zatrti.

Prvi osjećaj često urađa željom žrtve da i sama postane dostojna tiranisanja drugih, po istom onom obrascu koji su uspostavili njeni eksploatatori. Umjesto nezadovoljstva sistemom, pojavljuje se puko nezadovoljstvo ličnim ili kolektivnim mjestom u istom.

U sistemu u kome ”vuk na ovcu svoje pravo ima, ka tirjanin na slaba čoeka”, mnogi žele biti vukovi/tirani. Tako žrtva usvaja sistem vrijednosti progonitelja, prihvata ga kao validan i nastoji biti primljena u zajednicu progonitelja – ili, ako to nije moguće, dovesti do zamjene mjesta, po obrascu ”ko bi gori, sad je doli”.

Potonji, pak, osjećaj mogao bi se nazvati negativnom identifikacijom sa tiranijom i eksploatacijom. Žrtva poziva na revolucionarno dokidanje postojećeg poretka, a sve što je simbolisalo vladajuću klasu proglašava se prezrenim, prerasta u tabu i biva etiketirano kao identifikacija sa preživjelim svijetom.

Osjećanja žrtve prema svijetu i ličnosti opresora često su ambivalentni i osciliraju od identifikacije žrtve sa progoniteljem (tako, počesto, progonjeni ”razumiju” zašto su progonjeni, sam sebi pripisuju osobine koje im servira progonitelj), do osjećaja da je nepravedni svijet koji je uspostavila eksploatatorska klasa pogrešan i da ga treba iskorijeniti i sasvim zatrti

Iz perspektive ličnog i kolektivnog duševnog zdravlja, identifikacija je, bila ona pozitivna ili negativna, na koncu, uvijek, tek puka identifikacija. Identifikacija s nečim spoljašnjim ukazuje na nedostatak unutrašnjeg identiteta.

Bez obzira na to služe li pojedincu ili kolektivu tiranin i tiranija kao pozitivni model, koji treba oponašati – ili kao negativni model, kome se nikad ne smije postati sličnim, takav pojedinac ili kolektiv zapravo nemaju vlastiti sistem vrednovanja pojava. Njegovi/njihovi pogledi zauvijek su određeni starim poretkom.

Tora, do u tančina razrađenim propisima o pashalnoj žrtvi, gorkim travama i opresnicima, na vrlo originalan način, prekida začarani krug patološke veze između progonjenog i progonitelja i sputavajuće binarne pozitivno/negativne identifikacije žrtve i progonitelja.

Radi se o precizno izbaždarenom projektu koji je trojak.

Prvo od ova tri simbolična jela, pashalna žrtva, predstavlja revolucionarno rušenje starog svijeta.

Drugo, gorke trave, predstavlja oplemenjujuće sjećanje na stradanje u starom sistemu, sjećanje koje je usmjereno na sprječavanje ”izrođavanja” revolucije.

Treće, opresci (beskvasni hljebovi), predstavlja vrhunac filigranskog baždarenja novog identiteta: pretvaranje defekta u efekat – odnosno: konverziju jednog moćnog simbola ropstva u jedan još moćniji simbol slobode.

Naredna tri ”poglavlja” ovog eseja posvećena su rasvjetljivanju ove božanstvene strategije rekonstrukcije identiteta (preciznije: dekonstrukcije starog i konstrukcije jednog novog identiteta).

(Nastavlja se)

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Kako Bog nikad ne odbija dobro srce
• Molitva, sadaka i dobro srce produžavaju život i nagrađuju
• Šta sam iz Čiku Jerušalajma ponio u Veliki
• Zlatne ustaše
• Jevrejski pop i Nikola Tesla
• Isti jezik – a ne razumiju se
• Majmonidijansko čitanje biblijskih propisa o pashalnoj žrtvi
• Revolucionarno spaljivanje mostova prema starom svijetu
• Šta sam iz Čiku Jerušalajma ponio u Veliki
• Sarajevska menora

» Svi tekstovi ovog autora