O predsjedničkim kandidaturama

Biljana Borzan, Ivo Josipović i Tonino Picula vjerojatno su odahnuli kad je Zoran Milanović napokon objavio svoju kandidaturu za predsjednika Republike. Mogu biti zahvalni i Davoru Bernardiću koji ih je oslobodio obveze sudjelovanja u unutarstranačkoj utrci za nominaciju koju nitko od njih nije želio.

Odgovore na pitanja o tome zašto sad želi biti predsjednik premda je izjavljivao da to nikada neće biti trebat će smišljati Zoran Milanović. Na njemu je da objasni i to kako misli utjecati na pozitivne promjene u Hrvatskoj s pozicije predsjednika koji ima male ustavne ovlasti, a to je propustio učiniti kad je bio premijer sa svim potrebnim ovlastima.

Na parlamentarnim izborima 2015. i 2016. godine, u izrazito personaliziranoj kampanji, Milanović je nizom neumjesnih izjava uvelike utjecao na nepovoljni izborni rezultat svoje stranke. No, tada je ceh platio SDP, a ako i u predsjedničkoj kampanji bude izvodio nedomišljene improvizacije kojima će odbiti inače sebi sklone birače, posljedice će snositi samo on.

Na parlamentarnim izborima 2015. i 2016. godine, u izrazito personaliziranoj kampanji, Milanović je nizom neumjesnih izjava uvelike utjecao na nepovoljni izborni rezultat svoje stranke. No, tada je ceh platio SDP, a ako i u predsjedničkoj kampanji bude izvodio nedomišljene improvizacije kojima će odbiti inače sebi sklone birače, posljedice će snositi samo on

Zoran Milanović se, dakle, pojavljuje nominalno kao stranački kandidat, premda je jasno da se on neće osvrtati ni na stranački program, ni na stranačke politike. On je biračima ponudio svoj karakter. Smjelo i jednako nepromišljeno kao u nizu prilika kad je bio premijer. No, s obzirom na to da je prilikom isticanja kandidature na umu imao sadašnju predsjednicu, odluka o izboru slogana ne čini se sasvim neprimjerenom.

No, znatno veća opasnost za aktualnu predsjednicu dolazi od Miroslava Škore. Nominalno neovisni kandidat, Škoro je pažljivo izabrani igrač koji je samom objavom svoje kandidature pokazao da iza njega stoji snažan tim čije savjete on uvažava.

Dok je Milanović samo nominalno stranački kandidat, a zapravo je solo igrač, Škoro je naizgled samostalna pojava iza čije kandidature stoji dobro organizirana skupina iz kruga visoko motiviranih bivših privilegiranih klijenata HDZ-a koji su smislili način da za Škoru glasaju svi čiji su se glasovi na proteklim europarlamentarnim izborima raspršili između Živog zida, suverenista, neovisnih, Mislava Kolakušića, Marijane Petir i Mosta.

Uz glasove preostalih nostalgičara u redovima HDZ-a za vremenom autoritarne vlasti predsjednika Tuđmana – zbog kojih su predložene promjene Ustava u smjeru polupredsjedničkog sustava – to bi trebalo biti jamstvo za siguran prolazak u drugi krug.

Zbog njegovog jasnog zauzimanja za pravo naroda da se o pitanjima koje smatra važnima izjašnjava na referendumu mogao bi računati ne samo na podršku onih koji su podržali izričito desničarske referendumske inicijative nego i na dio onih koji su potpisali referendumsku inicijativu ”67 je previše”.

U pažljivo sročenom Škorinom govoru, koji se većim dijelom može shvatiti kao opravdana i sadržajna kritika sadašnje HDZ-ove vlasti, jasno je istaknuta namjera da predsjednik države, kao jedini dužnosnik koji se neposredno bira, bude eksponent volje naroda nasuprot korumpiranim stranačkim elitama koje upravljaju Saborom.

Naravno, i ne spominje se mogućnost da svi saborski zastupnici budu neposredno birani. To bi se moglo postići promjenom Zakona o izborima, a ne promjenom Ustava. Ako bi izborni sustav bio čisti većinski, u svakoj izbornoj jedinici birao bi se jedan zastupnik. U slučaju da taj ili ta prestane obavljati zastupničku dužnost, u toj izbornoj jedinici provode se novi izbori, a ne određuje stranka koji će nepoznati kandidat sa stranačke liste zauzeti mjesto u Saboru.

U interesu održavanja, da ne kažem spašavanja, parlamentarne demokracije, pluralizma i sekularizma – a time i mogućnosti da interesi radničke klase budu slobodno artikulirani do čega je Katarini Peović stalo – svi bi se modernisti trebali ujediniti protiv antimodernističkih tradicionalista

No, postoji jasan razlog zašto se Škoro nije zauzeo za to da osim predsjednika i zastupnici budu neposredno birani. Takav bi način izbora saborskih zastupnika naglasio njihovu osobnu odgovornost prema biračima, rezultirao osnaživanjem uloge Sabora i jamčio da Sabor bude vjerna slika pluralnog karaktera našega društva.

Inzistiranje na predsjedniku kao jedinom neposredno izabranom dužnosniku i na povećanju njegovih ovlasti zapravo je izraz namjere da jedna politička opcija, koja pretpostavlja da će pobijediti na predsjedničkim izborima, u potpunosti monopolizira prostor političkog odlučivanja, da jednoznačno tumači što je to volja naroda.

Umjesto Sabora u kojem bi bili neposredno izabrani predstavnici naroda koji izražavaju pluralni karakter društva sve bi odluke donosio predsjednik.

Uz dosadašnji način upravljanja državom, uz korupciju, neodgovornost i neuvažavanje referendumskih inicijativa, kao jednu od većih opasnosti koja bi se mogla dogoditi u budućnosti, koju Škoro vidi i koju bi htio spriječiti je velika koalicija HDZ-a i SDP-a.

Neovisno o tome što i ja mislim da bi takva koalicija bila pogubna, ponajprije za SDP, ipak želim naglasiti da se mogući budući neposredno izabrani predstavnik naroda ipak legitimira kao pristrana osoba koja bi bila spremna postupiti suprotno Ustavu. Naime, ako bi mandatar takve velike koalicije predsjedniku donio dokaz o tome da ima podršku većine u Saboru, predsjednik nema ovlasti da spriječi formiranje takve vlade.

Škoro se, naravno, poziva na Franju Tuđmana. Ne primjećuje da je isticanje moguće velike koalicije kao prvorazredne opasnosti za Hrvatsku u suprotnosti s politikom Franje Tuđmana. Zaboravlja da je u vrijeme Vlade nacionalnog jedinstva – dakle, koalicijske vlade u kojoj su bili i predstavnici SDP-a – ostvareno međunarodno priznanje Hrvatske.

Škoro i autori govora kojim se predstavio kao predsjednički kandidat namjerno prešućuju da je sam HDZ izvorno bio neka vrsta koalicije nereformiranih komunista, udbaša, političkih emigranata i Katoličke crkve.

Amsterdamska koalicija je dosad odbila ponuđenu kandidaturu Ante Simonića. Taj ugledni riječki liječnik i profesor Medicinskog fakulteta, autor nekoliko višetomnih knjiga o povijesti civilizacije i užeg zavičaja, široj je javnosti nepoznat kao političar, premda je u Račanovoj vladi bio jedan od potpredsjednika iz redova HSS-a

Jednako tako zanemaruju da je Hrvatska koju su obranili hrvatski branitelji međunarodno priznata u granicama za koje su se izborili pobjednici 1945. godine koje Škoro, očito, ne smatra precima čiji snovi su također ugrađeni u stvaranje Hrvatske.

Na desnici je već danas napeto. Za razliku od Škore koji ima široki manevarski prostor i mnoštvo mogućnosti za kritiku sadašnje vlasti, kao najavljena kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović će, osim tereta posljedica svog koketiranja s neofašizmom i koketiranja s kriminalcima, nositi i suodgovornost za nerazriješene afere dvojice ministara Marića, bivše ministrice Dalić, aktualne ministrice Žalac te ministara Tolušića i Kuščevića.

Umjesto da smo postali jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, kako je to predsjednica slavodobitno obećala nakon pobjede na izborima, na europskom smo dnu po kupovnoj moći građana.

Na ljevici – ako se Milanovića može smatrati kandidatom ljevice – situacija je ipak nešto jednostavnija.

Kandidatkinja Radničke fronte Katarina Peović zasad ne ugrožava Milanovića u mjeri u kojoj Škoro ugrožava aktualnu predsjednicu.

Obrazovana, rječita i dobro pripremljena za javne nastupe, Peović ipak previđa ključni problem europske i hrvatske politike. Na dnevnom redu je nadmetanje između zagovornika modernizacije, prosvjetiteljstva, sekularizma, građanske ravnopravnosti, pravne države, ljudskih prava i parlamentarne demokracije s jedne strane i zagovornika restauracije predmodernog vremena dominacije religije nad politikom i apsolutističke vlasti lažnih populista s druge.

U interesu održavanja, da ne kažem spašavanja, parlamentarne demokracije, pluralizma i sekularizma – a time i mogućnosti da interesi radničke klase budu slobodno artikulirani, do čega je Katarini Peović stalo – svi bi se modernisti trebali ujediniti protiv antimodernističkih tradicionalista.

Škoro i autori govora kojim se predstavio kao predsjednički kandidat namjerno prešućuju da je sam HDZ izvorno bio neka vrsta koalicije nereformiranih komunista, udbaša, političkih emigranata i Katoličke crkve

Ne kažem da ona ne bi mogla biti uvjerljiva kandidatkinja takve neodemokratske koalicije. No, tome bi trebale prethoditi jednako pomne i dugotrajne pripreme na ljevici kakve su, očito, na desnici proveli organizatori Škorine predsjedničke kandidature.

Hoće li se pojaviti kandidat koji bi Milanoviću mogao biti jednako ozbiljan suparnik kao što je Škoro u odnosu na Grabar-Kitarović?

Amsterdamska koalicija je dosad odbila ponuđenu kandidaturu Ante Simonića. Taj ugledni riječki liječnik i profesor Medicinskog fakulteta, autor nekoliko višetomnih knjiga o povijesti civilizacije i užeg zavičaja, široj je javnosti nepoznat kao političar, premda je u Račanovoj vladi bio jedan od potpredsjednika iz redova HSS-a.

Od 2008. do 2013. godine bio je veleposlanik Hrvatske u Kini. Za razliku od objave Milanovićeve i Škorine kandidature, koje su obje bile medijski dugo pripremane, pa ih je zainteresirana javnost nestrpljivo iščekivala, Simonićeva bi kandidatura mogla biti iznenađenje.

Zasad je nemoguće procijeniti za koga bi to iznenađenje moglo biti ugodno, a za koga neugodno.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• HDZ nema svog kandidata na predsjedničkim izborima
• Poremećena prošlost, sadašnjost i budućnost u politici HDZ-a
• Motivi živčanosti i agresije (ne samo kod premijera Plenkovića)
• ”Patrijarh Porošenko”: Crkva u predizbornoj kampanji
• Ortački kapitalizam i poslije Martine Dalić
• Koje bi zemlje opet prihvatile Deklaraciju o ljudskim pravima?
• KGK pokazuje da ju nije previše briga za stabilnost države
• Što točno znači raskol Moskve i Carigrada?
• KGK i nogomet: Predsjednica je bacila populističku rukavicu
• Istina o Praxisu i Razlogu i zašto su ugašeni

» Svi tekstovi ovog autora