Slušam tako, pred nekoliko dana, razgovor, intervju s jednom likovnom umjetnicom, koja kaže, da već dugo godina više ne slika rukom, već samo kompjuterom. Premda, veli, ima puno svojih slika rukom naslikanih, iz rane, mladalačke faze. Ali to su već daleke stvari. Sada sve to treba arhivirati.
Arhiv je, vidim, vrlo važna riječ u modernom likovnom itineraru, a slika, uradak, više je tu kao nešto marginalno, nešto prema čemu se oblikuje pisani dokument koji tu sliku, taj rad detaljno opisuje, i koji se pohranjuje u arhiv.
Slušajući, općenito, razgovore sa suvremenim slikarima, umjetnicima koji su se, velikim svojim dijelom preobrazili u takozvane ”multimedijske umjetnike”, teško je ne zapaziti da je tu, prije od svega, riječ o velikoj blagoglagoljivosti, o nizanju riječi koje su tu da čovjeka zaslijepe i privole za sam rad, koji je, u usporedbi s tom silinom pametovanja i tumačenja, često nešto sićušno, nedovoljno pamtljivo, katkada lišeno i ljepote, i snage, i značaja.
Često se tu nema srca kazati kako je samo umjetničko majstorstvo iznevjereno, nedotaknuto. Mehanizmi uspjeha i želje za njime, dolaska i opstojanja na tržištu i u galerijama, tu matricu mlaćenja ”prazne slame” još izgleda nisu iscrpili, a umjetnici su, čini se, ipak u najvećoj mjeri preslaba bića, i s premalo osobne snage da bi im se oduprli.
Žudnja za uspjehom čini svoje, a u današnje doba naročito, jer uspjeh kao takav, potvrda javnosti, postaje na ovaj ili onaj način za jadnog, zaslijepljenog čovjeka, žalosna ”mjera svih stvari”.
Naletjeh negdje, istoga dana, kao čarobnom olovkom intelekta i imaginacije ispisan tekst Bore Ćosića, zabilježen još davne 1970. godine, tekst koji opisuje njegov posjet vrlo siromaškoj studentskoj sobi crnogorsko-francuskog slikara Miodraga Dade Đurića, koji je već u to svoje školsko doba bio jedan od najimpresivnijih slikara ovih prostora.
Taj me čaroban opis slikareve sobe, poetike njegova slikarstva, i njegove osobe, povuče da ponovno promatram, s istim čuđenjem i divljenjem, slike tog slikara, za čiju darovitost, kao uostalom i za darovitost pisca tog teksta, Bore Ćosića, svjetska kultura srećom ipak nije ostala zakinuta.
Također srećom, u to daleko vrijeme još nije bilo kompjutera, da pokušaju učinkovito oponašati slikarski dar Dadine imaginacije, koja je oduševljavala mnoge umjetnike, likovne stručnjake, kustose važnih muzeja i fondacija, među kojima na mnogim od tih važnih mjesta čuvaju se, i danas pokazuju ljubiteljima slikarstva, njegova djela.
Ipak, ima i među današnjim, mladim slikarima, onih koji ne odustaju od te staromodne tehnike slikanja rukom i kistovima (ili ”četkama”, kako je govorio slikar Dado iz Crne Gore i Francuske), koja je po svojoj zastarjelosti i – moderan umjetnički svijet kazao bi možda – suvišnosti, nepotrebnosti, bliska ovom našem zanatstvu, tehnici spisateljskoj.
Nabasam naime opet, sve u tom istom danu, a to su te lijepe podudarnosti, na jedan novinski izvještaj o osječkom mladom slikaru, mislim da mu je ime René Grgić – Đaković, koji je po završetku Likovne akademije u Zagrebu, uz pomoć Prvog plinarskog društva, ili PPD-a, koje aktivno potpomaže mlade umjetnike i znanstvenike, uspio dobiti značajnu stipendiju na iznimno cijenjenoj privatnoj Umjetničkoj akademiji (NYAA) u New Yorku.
Ono što me je oduševilo jest fotografija koja prikazuje mladog slikara zatečenog u njegovom radnom prostoru, u ateljeu.
Taj čovjek uistinu sjedi za slikarskim platnom, a po okolnim stalcima i zidovima izvješeno je još mnogo ljudskih portreta i figura, uglavnom veoma klasičnih, tako živo i ranjivo nagih ljudskih tijela, koja sama, svojom hrabrom otvorenosti i odsustvom stida ili zadrške da se pred svijetom rastvori ono duboko u prirodi i sudbini ljudske jedinke, govori tisuću riječi.
Tako ovaj slikar svojim, nedvojbeno, više nego nadarenosti obavijenim poslom, lišava sebe onih nepotrebnih i zamornih zadaća pričanja i objašnjavanja, tumačenja i kojekakvih pokušaja da verbalno, ili pismeno, potvrdi svoju snagu i moć, svoje znanje i darovitost, ondje gdje se to može potvrditi jedino likovnim, umjetničkim djelom.
Tako se i publici ostavlja da stvari prepozna i vidi, osjeti ih vlastitim čulima i nadogradi vlastitim asocijacijama, vlastitim intelektom i pronicljivosti, i igra se i nadalje ona važna, stara igra osjećanja jednog diskretnog sudjelovanja u kreaciji, koja je i izraz ljudske spontanosti, i radosti, što je sve potrebno ovom našem, ipak još ne sasvim kompjuteriziranom, u baš svaki pojam ubijenom svijetu.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Jureći vlak smrti i kontakt s drugim civilizacijama
- Jiří Menzel i Bohumil Hrabal, dodiri u jednoj knjizi
- Život na vagi u hrvatskoj igri bez granica
- ”Posvećenje proljeća” – nezaboravna plesna studija nasilja
- Teror država započinje za obiteljskim stolovima
- Djelo Dore Pejačević – dio europske popudbine moderne glazbe
- Društvo savršenstva
- U sjećanje na klasika modernog pisma, Charlesa Simića
- Osjećanje zahvalnosti prognano je iz ljudskoga svijeta
- Dekalog – majstorska studija ljudske psihe bez patetike
