Mladića koji je pokušao ubiti policajca i raniti još dvojicu njegovih kolega na zagrebačkome Markovom trgu, prijatelji i rodbina prikazuju kao radišnog, veselog, mirnoga momka koji je obožavao nogomet, volio motore i nije imao problema s okolinom i zakonom.
Riječ je Danijelu Bezuku (22) iz Kutine koji je iz (u trenutku pisanja ove kolumne) nepoznatih razloga, naizgled bez motiva, pokušao ubiti tridesetjednogodišnjeg policajca zaduženog za sigurnost Vlade i ministara.
Mladić iz Kutine osvanuo je u ponedjeljak ujutro u Zagrebu, naoružan puškom i uputio se pješice na Trg na kojemu je koncentrirana gotovo sva politička moć Hrvatske i rafalnom paljbom ranio mladića u policijskoj uniformi, a potom na Tuškancu, na nedalekom Jabukovcu, presudio i sebi.
Policija koja tvrdi da su joj bile potrebne tek 24 minute za lociranje napadača mogla je samo konstatirati smrt.
Policajac sa četiri prostrijelne rane nakon prvih operacije oporavlja se u bolnici, zaposlenici Vlade i Sabora uzeli su si slobodan ponedjeljak da istražitelji načine očevid, a šokirana javnost od jutarnjih vijesti pita se kako se takvo što moglo uopće dogoditi i kako ministar Tomo Medved u trenutku dok počinitelj još nije bio lociran, može tako samouvjereno tvrditi kako je Hrvatska sigurna zemlja.
Životi trojice policajaca koje je samo koji sat prije, zbog ozbiljnih propusta u sigurnosti i onih koji čuvaju i čuvanih tako lako ugrozio ljubitelj snajpera i kalašnjikova, ne zaslužuju ni pristojan odgovor onih koji su plaćeni da odgovaraju
Još jedan od ministara koji nam poručuje da ne smijemo vjerovati vlastitim očima i mozgu?!
To što je siroti policajac imao sreće da pokojni obožavatelj snajperskih pušaka ne zna precizno gađati, ne znači sigurnost. Obožavatelj snajperista i snajpera, čije je rezultate testiranja vješao na svoj zid, sanjao je pa onda to bez sankcija i objavio da snajperima skida Srbe!?
Svoj profil ilustrirao je ovaj mladić fotografijom iz Spielbergova filma ”Put rata”, a glazbeni domet ovog dečka iz provincije bio je, pogađate, Marko Perković Thompson.
Sve se u njegovu mlađahnom životu vrtjelo oko oružja i rata, pa ipak svi iz njegovog okruženja percipiraju ga kao neproblematičnoga. Zanimljivo nitko četvrt stoljeća od okončanja Domovinskoga rata i sedamdeset i pet od Drugog svjetskog rata obožavanje snajpera i onoga što snajperisti čine ne uočava kao problem.
Zaraza na koju računa ministar Medved, ona da smo slijepi kod zdravih očiju, ozbiljno se proširila Hrvatskom.
Veseo i dobar dečko rastao je uz braću u obitelji bivšeg branitelja, veterana dobrano sklonog čašici koji je nerijetko pijan pucao s balkona svoje kuće urlajući: ”Nema dosta vrba koliko ima Srba!” Taj isti, alkoholu sklon otac mladića, čitav rat je proveo, blago nama, u policiji i to u Specijalnoj jedinici Policijske uprave Kutina ”RIS”.
Vrbe i Srbi tada su očito bili poželjni u jedinicama tog tipa, a veteranima se očito i danas toleriraju kalašnjikovi po podrumima i kućama kao suveniri, kao podsjetnik na razdoblje u kojemu su bili moćni i važni, te mogli ovisnosti usprkos biti policajci – ljudi zaduženi za sigurnost svih nas.
Što mladi čovjek rastući u takvoj obitelji, s takvim ocem, može naučiti nego da je držanje oružja, pucnjava i nasilje prihvatljiv oblik ponašanja u nas? Kako je netko nekažnjeno mogao ”sanjati” o ”skidanju” Srba snajperom i to objavljivati nekažnjeno na društvenim mrežama?
Nije li došlo vrijeme da se najstrože sankcionira svako nedopušteno držanje oružja po kućama? Ono u konačnici dovodi do događaja poput onog nedavnog u Splitu, ali i ovog na Markovu trgu, nakon kojega život mladog policajca više nikad neće biti isti.
Rat je gotov, makar nas političari stalnim podsjećanjem na njega uvjeravaju u suprotno, trujući uvijek iznova neke nove, mlade bezuke i podgrijavajući niske strasti i šovinizam njihovih očeva.
Odbijaju svaku odgovornost za katastrofalno pravosuđe, krađe, korupciju, ali i ove sulude pucnjave očajnika misleći valjda kako će nas negiranjem očiglednih problema uvjeriti da je sve u redu mada su meci stigli i pod njihove prozore.
Rat je gotov, makar nas političari stalnim podsjećanjem na njega uvjeravaju u suprotno, trujući uvijek iznova neke nove, mlade bezuke i podgrijavajući niske strasti i šovinizam njihovih očeva
Nespremnost na političku odgovornost, ali i onu društvenu, moralnu pa zašto ne i krivičnu, ljudi koji vode državu upravo je fascinantna. Kao da uopće ne razumiju što znači savjesno i valjano obavljanje povjerene im dužnosti.
Vječno krive okolnosti: rat, epidemiju, smještaj državnih institucija na neadekvatnim lokacijama kao da oni nisu ti čija je osnovna dužnost upravo mijenjanje okolnosti. Svatko unutar svog područja i resora.
Eklatantnome primjeru bijega od osobne odgovornosti mogli smo svjedočiti pri obraćanju premijera Andreja Plenkovića i ministra Davora Božinovića.
Premijer je novinarima lakonski odgovarao kako će ”istraga pokazati je li bilo propusta” (???), a na upit o odgovornosti ministra unutarnjih poslova bahato poručio kako odgovornosti nema i neće je biti ni naredne četiri godine. Na odlasku već maltene leđima okrenut okupljenima, na upit Božinovića hoće li se obratiti novinarima, dobacio: ”Reci što god hoćeš!”
Životi trojice policajaca koje je samo koji sat prije, zbog ozbiljnih propusta u sigurnosti i onih koji čuvaju i čuvanih tako lako ugrozio ljubitelj snajpera i kalašnjikova, ne zaslužuju ni pristojan odgovor onih koji su plaćeni da odgovaraju.
No tako nam i treba kad desetljećima ne kažnjavamo neodgovornost političara usprkos tome što o njoj ovisi naše blagostanje, zdravlje, egzistencija, pa i životi.
Vrbe i Srbi više nemaju ništa s tim.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Usta puna korupcije
- Volonteri su Blanka Vlašić za tromi sustav
- Građani će imati sve manje razumijevanja za neorganiziranost
- Magovi i istjerivači uroka umjesto psihologa
- Danac, a Balkanac
- Jednaki i jednakiji
- Uvredljiva crkavica za zdravstvenjake
- Umirući kafići važniji od tisuća umrlih ljudi?
- Starci umiru – sve je pod kontrolom
- Lumin za budućnost Vukovara
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.