Obilježavam 25 godina ove kolumne: sam pred Bogom, sam pred vama

Kolumna Democroacia slavi 25 godina tjednog, neprekinutog izlaženja. Objavljena je 1.300 puta, možda i više, valjalo bi to precizno utvrditi, nije sada važno. Ide ona od travnja 1995. godine. Premda je prvi puta osvanula u četvrtak 6. travnja 1995. (”Vjerničko NE totalitarnom duhu”) ustalila se, najprije subotom, a godinu dana kasnije nedjeljom, od druge polovine travnja 1995.

U Novom listu je trajala do kraja kolovoza 2009., kada sam bio primoran, ne svojom voljom, napustiti riječki dnevnik. Zatim od 2. rujna 2009. nastavlja izlaziti u Glasu Istre, da bi isto bila objavljivana, ponekad samo tamo, na portalu RegionalExpress iz Pule (hvala Nenadu Marjanoviću!) sve do pokretanja ovoga portala, 11. listopada 2013. Od 14. listopada 2013. čitate kolumnu Democroacia ponedjeljkom (ili drugim danima) ovdje, na Autografu.

Između inih stvari na nju me potakla ne samo otvorenost tadašnjeg glavnog urednika Novog lista, veliki Veljko Vičević (”Piši, Dragiću, piši, ne smije nas zdrobiti ovaj truli nacionalizam, piši!”), već i niz stvari oko mene, više ili manje udaljenih, ali koje su mi tada bile izvor inspiracije.

Jedna takva pojava je bila tada osnovan Centar za kulturnu dekontaminaciju (CZKD) u Beogradu, kojeg je utemeljila i vodila izuzetno hrabra i visoko moralna žena, neprežaljena Borka Pavićević.

U svom poslu se oslanjam na izuzetne ljude, na suprugu Claudiju i na mnoge suradnice i suradnike. Samo ću jednu osobu spomenuti, znajući da činim nepravdu prema mnogima koje ovdje ne spominjem, to je naša kolumnistica dr. Jadranka Brnčić (kolumna Parrhēsia), od koje posuđujem mišljenje jer mi je pomogla shvatiti da valja sve govoriti i otvoreno govoriti, što i jest značaj tog grčkog pojma.

I kada mislim da moram sam stajati pred Bogom, da ne mogu pobjeći od te stvarnosti, shvaćam da je Bog tu, oduvijek, da me čeka, da sve nas čeka. Njegova je volja da ništa ne propadne. Nitko od nas

”Parezija je potpuno iskrena, izravna, osobna i smiona. Nudeći istinu onima koji ju ne mogu prihvatiti, govornik se izlaže riziku: gubitku popularnosti, političkom skandalu, sankcijama. Dakako, slobodan je šutjeti, nitko ga i ništa ne sili na govor izuzev njegove savjesti, no neodoljivo on osjeća da mu je dužnost i sebi i drugima pripomoći izložiti se istini. Parezija je, očito, bitno obilježje demokracije: srž građanske hrabrosti i angažmana”, napisala je kolegica Brnčić.

Na mnoge se oslanjam, ali, na kraju krajeva, kao svatko tko vjeruje u Boga, pred njim stojim sam samcat.

Pišem ovu kolumnu, znate već, iz gostinjske sobe u sklopu duhovnog centra i pravoslavne gimnazije u Zagrebu, gdje smo supruga i ja izbjegli nakon potresa koji je teško pogodio naše selo (Medvedski Breg, Čučerje).

Vaskrs je, nedjelja popodne, i u mojim ušima još odzvanjaju pojanje i drugi zvukovi svečane liturgije koju sam pratio preko telefona s obzirom na to da je vladika Porfirije, kako dolikuje, služio (uz nužnog koncelebranta i đakona) u kapelici koja je u sastavu ovoga kompleksa, bez prisustva naroda.

Imao sam otvorena vrata sobe prema balkonu i bilo je neke osobite mistike: izvana je stizao do naše sobe, kao iz nekog drugog svijeta, kao žamor, harmonijski glas sveštenika i đakona, a zatim, nekoliko sekundi kasnije, na telefonu, prijenos liturgije posredstvom HTV-a.

Taj dvostruki poziv na molitvu, onaj preko balkona i prozora na našem trećem katu i onaj, kao jeka, na ekranu mog telefona, tjera me da ovu kolumnu napišem manje u slavljeničkom tonu, a više u, kako je rekao vladika za Večernji list (odgovarajući na vrlo poticajna pitanja kolege Branimira Pofuka): ”svjestan da nas nevolje ujedinjuju”.

Kao i mitropolit, ”volio bih da je osjećaj jednakosti i solidarnosti neprestano prisutan, svuda, pa i u našoj zemlji i da nam nije potreban nekakav virus da bismo to osvijestili”.

Ali virus i potres su se dogodili, događaju se, živimo u teškim vremenima, no ako se osvrnem na put koji sam prošao u ovih 25 godina, bez lažne skromnosti, od ”Oluje” u kolovozu 1995., kada me Bog pozvao da služim izmučenoj preostaloj srpskoj manjini u Hrvatskoj, sve do danas kada me braća Srbi primiše pod svoj krov, jer i ja postadoh potreban nečije brige, postaje jasno da sam kao novinar, teolog i vjernik pozvan da živim i bratstvo i ekumenizam.

Ne jednom su mi sve ove godine (recimo, kada sam pisao ”Argentinski roman”, do kojeg ne bi došlo da nije bilo ove kolumne u kojoj sam sloj po sloj odmotavao svoje patnje i nade) dolazile riječi Jean-Paula Sartrea (”Zatočenici iz Altone”), koji reče: ”Uzeo sam stoljeće na svoja pleća i rekao: Ja ću biti odgovoran za njega”.

Ali stvar je puno jednostavnija nego nositi stoljeće ili breme ovoga svijeta: valja samo pokušati osvijestiti se da stojimo pred Bogom i da zbog toga nismo sami. Naime, stvoreni smo kao braća i sestre tako da moramo koračati u zajedništvu sa svim svojim prijateljima. Mi svi zajedno nosimo to stoljeće, ta stoljeća na plećima!

Novinarstvo koje želim i koje smo odlučili braniti svakim prilogom i svakom rečenicom našeg portala je novinarstvo za druge, za pobratimljeno društvo, za čovjeka pomirenog sa svim stvorenjima.

Drukčije novinarstvo nije potrebno nikome osim onima koji brane politiku ”što gore, to bolje” i koji u manipuliranju javnošću traže mogućnost učvršćivanja svojih ionako sumnjivih pozicija.

Virus i potres su se dogodili, događaju se, živimo u teškim vremenima, no ako se osarne na put koji sam prošao u ovih 25 godina, bez lažne skromnosti, od ”Oluje” 1995., kada me Bog pozvao da služim izmučenoj preostaloj srpskoj manjini u Hrvatskoj, sve do danas kada me braća Srbi primiše pod svoj krov, jer i ja postadoh potreban nečije brige, postaje jasno da sam kao novinar, teolog i vjernik pozvan da živim i bratstvo i ekumenizam

Kažu, i ja to vjerujem, da je trebalo hrabrosti i odlučnosti da se pokrene ovaj portal odnosno da se izdrži u pisanju ove kolumne, tjedan za tjedan, često u nenormalnim uvjetima (bilo je tu i trogodišnje progonstvo u Sarajevu zbog opetovanih prijetnji smrću), punih 25 godina. Ali, bez hrabrosti i odlučnosti savjest je žalostan gost.

Znam da sam grešan čovjek, da moja narav ima tisuću mana, da ništa ne posjedujem i da ništa ne smijem smatrati svojim vlasništvom, jer mi je sve od Boga darovano: svaki izričaj vjere, svaki dodir, svaka manifestacija ljubavi, svaki znak prijateljstva…

I kada mislim da moram sam stajati pred Bogom, da ne mogu pobjeći od te stvarnosti, shvaćam da je Bog tu, oduvijek, da me čeka, da sve nas čeka. Njegova je volja da ništa ne propadne. Nitko od nas.

Kada svaki dan, jer me sila tjera, odem do našeg sela i gledam puknute kuće znam da, jer nam je to profesor Jorge Bergoglio govorio u uvodnim predavanjima o Borgesu, ”Bog vreba u pukotinama” i da će nam se, budemo li u stanju osluškivati, svejedno hoće li to biti zvuk vjetra kroz zidove minirane i spaljene srpske kuće u Lici ta, Bog i tu govori!, ili strah koji nas obuzima nakon tutnjave potresa, pak, jeka uslijed televizijskog prijenosa vaskrsne liturgije… Bog javiti. Kao lahor, kao nježnost, kao snaga.

Jednom sam u ruke, sasvim slučajno, mada ja u slučajnosti uopće ne vjerujem, na buvljaku u Poreču našao i uzeo knjigu pjesama kršćanskog socijalista i partizana, velikog slovenskog pisca Edvarda Kocbeka, pa onako kako je pjesma ”Molitva” objavljena na 63. stranici Kocbekove knjige ”Pjesme i dnevnici” (Svjetlost, Sarajevo, 1989.), tako je i posvećujem svima vama, jer i pred vama, kao i pred Bogom, ja stojim u nadi da će mi biti darovana milost da i dalje još neko vrijeme pišem za vas ovu kolumnu. Do dana kada više ne budem mogao, jer to svima dugujem.

Jesam,
jer sam bio,
i svako
će moći da me
zaboravi.
A ipak
moram da kažem:
jesam,
i bio sam
i biću,
i zato sam više
od zaborava,
neizmjerno više
od poricanja,
beskrajno više
od ničega.
 
Sve je večno
što nastane,
rođenje je jače
od smrti,
postojanje
od očaja i samoće,
silnije
od buke i greha,
svečanije
od prezrenja.
 
Nikada
neću prestati da budem.
Nikada.
Amen.

 

AKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Tko je čovjek, Jorge Mario Bergoglio, koji obnavlja Crkvu?
• Izašao sam iz bolnice, pogledao emisiju Peti dan, i požalio!
• Matu Uzinića čitam ovako: kršćanstvo mora biti oslobodilačko
• Velike greške i zloća u pisanju o Bozanićevom nasljedniku
• Stepinac, katolički kler i njihov odnos prema NDH (2)
• Nekoliko opaski o novinarstvu kakav prakticiram
• Majko naša koji si Bog, pazi na sina u zambijskom zatvoru
• Matijanićeva smrt: trebamo neovisnu istragu i bolje novinare
• Braćo pederi, sestre lezbe: Bog vas voli! I ja isto
• Smrt Varešanina Alojza Ćosića i pouka sa sarajevskoga groba

» Svi tekstovi ovog autora