Oblaci koji život znače

Koncem zime 2013. pogledao sam cijelu ponudu dramskog Broadwaya – one predstave koje igraju na unaprijed zadan vremenski rok, određen filmskim angažmanima zvijezda Hollywooda željnih pridodavanja najprestižnije kazališne slave svojem životopisu. Jessica Chastain bila je izvrsna u Nasljednici; Scarlett Johansson jedva razumljiva pri izgovaranju južnjačkih dijaloga u Mački na vrućem limenom krovu; najdojmljivija mi je, začudo, bila Maggie Grace u Pikniku, gdje je zasjenila čak i Ellen Burstyn. Sve su to bile suzdržane produkcije, smještene u uglavnom statičnu scenografiju koja je omogućavala glumačkim nastupima da zablistaju.

Gdje se ovaj duhoviti, energični, poetični Iñárritu skrivao cijelo ovo vrijeme? Kako to da je dosad radio filmove koje se moglo cijeniti, ali i vraćati im se samo uz šaku antidepresiva, za svaki slučaj, dok je “Birdman” film koji je teško zdušno ne zavoljeti?

Zato mi je najtužnija bila sudbina Emilije Clarke u Doručku kod Tiffanyja: usprkos ambicioznoj adaptaciji i silno složenoj produkciji Capoteove novele, gdje je scenografija letjela na sve strane i neprestano se preslagivala ne bi li dočarala tok svijesti, publika nije dobila ono što je očekivala – reviziju filma Blakea Edwardsa, uz bonus u obliku gole stražnjice Khaleesi uživo, umjesto samo na HBO-u – pa se ta skupa predstava prestala davati u roku od nekoliko tjedana.

Jer Broadway je najbrutalnije bojno polje, gdje se borba vodi ni mačevima, ni kalašnjikovima, ni haubicama, nego darovitošću kazališnog uobličavanja najzahtjevnijih predložaka.

Birdman, novi film Alejandra Gonzáleza Iñárritua, izvana me jako podsjetio na upravo to kazališno iskustvo. Em se priča vrti oko glumca koji je slavu stekao filmom, a sada se nastoji dokazati kazalištem u samoj Meki svjetskog teatra, em se Iñárritu udružio sa snimateljem svoga starog pajdaša Alfonsa Cuaróna ne bi li kamera letjela na sve strane u nastojanju da dočara iluziju neprekinutog kadra, tog Grala filmske estetike. Prekomjerna ambicija i Broadway ne idu zajedno: Iñárrituovi prethodni filmovi, koliko fascinantni toliko i lišeni opazivog smisla za humor, obećavali su zamorno, turobno poniranje u psihu lika o kojem možda i ne želim znati previše.

Pravo je olakšanje, stoga, što je iznutra Birdman sve samo ne film jednog stvarnog teškog ega o drugom fiktivnom teškom egu. Gdje se ovaj duhoviti, energični, poetični Iñárritu skrivao cijelo ovo vrijeme? Kako to da je dosad radio filmove koje se moglo cijeniti, ali i vraćati im se samo uz šaku antidepresiva, za svaki slučaj, dok je Birdman film koji je teško zdušno ne zavoljeti?

 Čini se da je odgovornost ovaj put na suradnicima. Možda je najbitnije to što se Iñárritu napokon riješio Guillerma Arriage, genijalnog strukturalista, no u isti mah silno napornog egzistencijalista u scenarističkoj ulozi: originalan predložak ovdje potpisuje sâm Iñárritu, uz pomoć trojca izvrsnih latinoameričkih scenarista, Nicolása Giacobonea, Alexandera Dinelarisa i Armanda Boa – i odjednom, ono što je puzalo kroz čemerni kal svakodnevice uzlijeće na krilima magičnog realizma. Doslovno: Birdman je film o uzlijetanju jednog duha iz okova dosadašnjih zadanosti, sastavljenih ne samo od očekivanja okoline, nego i od očekivanja od samoga sebe.

To što se radi o glumcu čija je zvjezdana slava došla prije četvrt stoljeća kroz tumačenje lika Čovjeka-ptice, naslovnog Birdmana, stoga je strukturalno presudno za film u istoj mjeri kao i glumac koji glumca tumači – famozno, Michael Keaton, filmski Čovjek-šišmiš, Batman od 1989. do 1992. Dok bi se većina sjevernoameričkih autora zadovoljila ulaženjem pod kožu Keatonova lika, Riggana Thomsona, u razradu njegovih suparništava, razmirica i razračunavanja s obitelji, sa suradnicima i – eto prilike, napokon – s kritičarima, Iñárritu i njegovi supripovjedači nikad ne ostaju samo na tome dok u isti mah, o da, podrobno pripovijedaju sve to.

Ono što bi u rukama većine filmaša današnjeg Hollywooda bila tek suvremena inačica klasika kakvi su Sav taj jazz ili Kaskader, ovdje postaje nešto drugačije, nešto bogatije i čudnije. Riggan je i William Munny iz Nepomirljivih, revolveraš koji posljednjim zadatkom iskupljuje mračnu prošlost, i Antonio Salieri iz Amadeusa, medokritet koji će uz pomoć tuđega genija sebi priskrbiti ugled: ali on je i dalje nešto više. Zasluga za to počiva koliko na scenariju, toliko i na fenomenalnom Keatonu, čija je manična, višeslojna energija prerijetko kroz filmsku povijest imala prilike iskazati sebe u punini. Njegov Riggan je sve to, pa i nešto više – pa i Bubimir. Što je presudno.

Ono što je dosad puzalo kroz čemerni kal svakodnevice uzlijeće na krilima magičnog realizma. Doslovno: “Birdman” je film o uzlijetanju jednog duha iz okova dosadašnjih zadanosti, sastavljenih ne samo od očekivanja okoline, nego i od očekivanja od samoga sebe

Staviti Keatona u scene s majstorima glume poput Edwarda Nortona (kao egocentrika koji se kune u Metod i kao vrhunac svoje pronicavosti navodi otkriće da kazališna scenografija nije stvarna – što je doseg u plitkosti za čovjeka koji je i ne znajući bio Tyler Durden), Naomi Watts (kao utjelovljenja svih nesigurnosti koje čak i najostvarenije žene u sebi nose) ili Emme Stone (kao Rigganove kćeri, noćne more svakog oca, ujedno genijalnije i sjebanije od njega), znači podići razinu ostvarenja svih pred kamerom – čak i Zacha Galifianakisa, hej, a to nije lako. A budući da kamerom barata ruka Emmanuela Lubezkog, meksičkog genija pokretne slike koji je u stanju poboljšati filmove i Tima Burtona, i braće Coen, i Terrencea Malicka (!), količina energije i nepristajanja na prosječnost doslovce bukti zmajskom vrelinom iz svakog kadra Birdmana.

(Onog jednog.)

Dok kamera leti, a beskrajno primjerena i isključivo bubnjarska glazba Antonija Sáncheza potpomaže rastu frenetičnosti pred nadolazećom premijerom, svaki pojedini čin Rigganove borbe za samoostvarenjem, uspjeli kao i neuspjeli, dobiva onu inače gotovo posve neuhvatljivu mjeru istovremene istinske tragičnosti i efemernosti.

 Da, udarci i porazi i uspjesi i prolazi jesu ovdje i stvarni i bolni i utoliko tragičniji (primijeti bubnjarski ritam rečenice, čitatelju, molimhvala) zato što smo svjesni da je Rigganu ovo vjerojatno posljednja prilika da se dokaže: ali zbog stila i postupka, od samog početka shvaćamo da će Riggan istinski ostvariti sebe tek kad ga ni za što od cijeloga tog životnog žrvnja više ne bude briga. Tek kad shvati da on nije samo glumac koji se krpanjem uz prestiž jednoga Raymonda Carvera može domoći poštovanja, nego doista i Birdman, netko tko je sjajnim eskapizmom uveseljavao cijele naraštaje, moći će se uzdići od svega toga, doslovce.

Riggan Thomson istinski će ostvariti sebe tek kad shvati da on nije samo glumac koji se krpanjem uz prestiž jednoga Raymonda Carvera može domoći poštovanja, nego doista i Birdman, netko tko je sjajnim eskapizmom uveseljavao cijele naraštaje

Birdman je stoga budistički film, priznavali to njegovi katolički tvorci ili ne. To je film o putovanju koje zaista postaje cilj: o cilju koji to zapravo nije bio. Na svojem početku i kraju Birdman se odriče estetske zadanosti kontinuiteta neprekidne vizualizacije kroz nekoliko jasnih, oštrih i pripovjedno presudnih montažnih rezova. Sve što se dogodilo unutar kazališta jedna je cjelina, jedan projekt, jedna ambicija, ma kako uživljena i naizgled presudna bila: ono izvan njega, ma kako u isti mah stvarno i izmaštano bilo, prava je stvarnost.

Vratit ću se zato na Broadway, za kraj. Te 2013. najveći neuspjeh kazališne scene skrivene iza pročelja ulica što se granaju od Times Squarea nije bio Doručak kod Tiffanyja, nipošto: bio je to Spider-Man: Fear of the Dark, mjuzikl o Čovjeku-pauku u režiji proslavljene Julie Taymor, za koji su glazbu pisali ni više ni manje nego U2. Bio je to istovremeno mjuzikl, jedna od onih predstava koje na Broadwayu (i West Endu, a valjda i drugdje) mogu igrati do unedogled, jer ne ovise o glumačkoj postavi, nego o libretu. (Dok sam čekao u redu za ulaznice na blagajni TKTS-a, često sam čuo da turisti pitaju gdje se daju Mačke – jer zašto to ne bi i dan-danas igralo?)

Spider-Man na Broadwayu je – valjda; nisam ga gledao – očito bio sve ono pogrešno što daske koje život znače mogu naučiti od današnjeg Hollywooda. Birdman u kinu je ne samo sve ono ispravno što današnji Hollywood može naučiti od vlastitog odnosa prema daskama koje život znače (a to su, u smislu današnje Amerike, samo one na Broadwayu), nego i sve ono što mi, kao ljubitelji dostignuća koja nam daju kreativci koji dijele ovaj svijet s nama, možemo naučiti od njihova truda, njihova izgaranja i njihova davanja.

Lijepo je hodati po daskama, kao sluga priče; ljepše je vinuti se pod oblake, kao priča sama. Što vrijedi za sve nas, bilo da smo odlučili glumiti profesionalno, ili profesionalno.

Još tekstova ovog autora:

• Preveliki da propadnu
• Kralj. Blijedi Kralj.
• Exsultate justi
• Sila se nudi
• Za Lisu
• Exsultate justi
• Uzurpiranje revolucije
• Kralj. Blijedi Kralj.
• Važno je imati žicu
• Grimizna glina

» Svi tekstovi ovog autora