Ante Tomić
Ne bih točno znao otkad postoji kafić “Žbirac”, ali bit će vjerojatno dvadeset godina da je on na onoj travnatoj kosini što se spušta do pješčane plaže Bačvica. Dolazio sam u njega dok su moja djeca, danas studenti, bila sasvim mala, u kolicima, a davno vrijeme kad je na tome mjestu bio javni zahod samo mutno pamtim.
Beskrajna sam popodneva proveo u tome kafiću, dovodio u njega prijatelje iz Zagreba, Beograda, Sarajeva i Skoplja da im pokažem kako je ponekad lijep i opušten naš život u Splitu.
Teofil Pančić nedavno me je podsjetio na jedan takav trenutak. Na Lovrincu smo sahranili Predraga Lucića i došli gotovo bez dogovora, već po navici, na Bačvice na piće. Predivan, topao siječanjski dan je bio. Sinan Gudžević je pokazao valiće što su se zlatno ljeskali i kazao nekoj ženi: “Da vas upoznam, ovo je moj vrlo dobar prijatelj – Jadransko more.”
Ako ste ikad bili u “Žbircu”, znate kakav je veličanstveni krajolik nadahnuo Sinana na ovu duhovitost. Fotografirao sam tu kartolinu punu sunca mnogo puta i WhatsAppom je slao nekim ljudima zametenim u švedskim i kanadskim mećavama.
Premda je ovdje zapravo vrlo lijepo i kad je vrijeme ružno, kad priroda pobjesni. Kad udari bure prijete da će otkinuti tendu, ili kad je tmurna južina i pjenušava lebićada baca mokru lažinu na obalu, u Žbircu volim biti sam sa svojim mislima.
Često sam jedini gost. Nepomično zurim kroz staklo, dok moja draga prijateljica i kolegica Kata Mijić, regionalna kraljica ljubića koju deseci tisuća čitateljica znaju kao Kate Michell, iza šanka čeprka po mobitelu.
Šašav je trenutak u Žbircu kad se vrijeme promijeni. Ako je kiša i jugo pa se iznenada razvedri, pusti se kafić za najviše dvadeset minuta napuni do posljednjeg stola. Gosti su valjda cijelo vrijeme gore na cesti, u parkiranim autima čekaju da oluja stane. Takva je njihova odanost Žbircu.
A naravno da smo došli i kad je ono snijeg prije desetak godina zatrpao Split. Napravili smo snjegovića na Bačvicama i otišli na kavu u Žbirac. Uto se pojavila i ekipa s picigina, koja se desetak minuta kurčila u mudantinama, neustrašivo se bacala u sivo, ledeno more pod gustim krupnim pahuljama.
Kreteni su doslovno bili ljubičasti. Koža im je bila u zdravoj boji balancane. Jedan se tako tresao od mraza da mu je šalica zvonila o tanjurić i čitav mu se čaj prolio dok ga je prinio do usta.
Taj mali kafić mi je, da ne duljim, važno mjesto, kao i stotinama drugih Splićana. Pa i mnogi stranci su u posljednjih desetak godina prepoznali njegov autentični mediteranski ugođaj.
Namrgođeno mašu dlanovima ispred lica da pokažu kako ih smeta da lokalci puše, ali svejedno neće revoltirano ustati i otići. Dapače, nešto nas nervira da su oni u ljetnim mjesecima otjerali nas, ostavili su nam Žbirac na uživanje samo izvan sezone.
No, stranci su ovdje manji problem, jer vlast nam želi oduzeti kafić i u sezoni i izvan nje, zauvijek ga zatvoriti. Kao što svjetlo ugasle zvijezde nekad putuje stotinama godina s drugog kraja galaksije, sad je od Banovine do Bačvica došao jedan papir.
Više od dvadeset godina je trebalo da preko pustih prostranstava, preko goleme nepregledne daljine od skoro dva kilometra, stigne zaključak kako na travnatoj kosini ne može biti kafić, kako je on nezakonit, bez ikakve dozvole i kako se stvar žurno, što god žurno u ovom slučaju značilo, mora vratiti u prvobitno stanje, kad je tu bio javni zahod.
Ja ne znam zakone niti mi je u ovim godinama želja upoznavati tu dosadnu materiju. Ako je “Žbirac” napravljen bez dozvole, mene to ne zanima. To nije važno.
Dvadeset godina je, ponovit ću, prošlo. U dvadeset godina nezakoniti ugostiteljski obrt mogao je biti tisuću puta zatvoren. Ili je gradska vlast mogla kafić legalizirati, a javni zahod napraviti na drugom mjestu. Ako je potreba za zahodom, u dvadeset godina moglo se trideset zahoda sagraditi.
Najgluplje je od svega zaista vraćati jednome objektu svrhu koje se više nitko ne sjeća. Šta je sljedeće, da neće možda katedralu svetog Dujma vratiti natrag u Dioklecijanov mauzolej?
Dobro, ako vam je ovaj primjer možda predaleko u prošlosti, uzet ćemo neki bliži. Kafić “Žbirac” na Bačvicama jedva je koju godinu mlađi od hrvatske države.
Tražiti da se tu vrati zahod zvuči razumno, po prilici, kao i zahtjev da se vrati Jugoslavija.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije gdje je kolumna naslovljena: ”Kao što svjetlo ugasle zvijezde nekad putuje stotinama godina s drugog kraja galaksije, od Banovine do Bačvica došao je jedan papir”. Trajalo je 20 godina).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Karamarkov obračun s 88 ruža za druga Tita
- Ivošević kažnjava sve koji mu se ne dopadaju
- Banija je poput Hollywooda, ali bolje snimati u Kaštelima
- Prema Ukrajini smo ispali uskogrudne, sebične kukavice
- Hrvati bi stadion u svakom selu, s hostesama u toplesu
- Zašto se on hvata za prepone?! Da nije genitalni osip?
- Jeste li čuli za bajku o Gabrijeli Žalac i zlatnoj ribici?
- Svečano objavljujem da sam i službeno fan Mladena Grdovića!
- Što radi premijer u vozilu iz filma ‘Povratak u budućnost’?
- Mažoretkinje, hrabre djevojke koje su oslobodile Dubrovnik
