Od nemila do nedraga

Vrvimo poslovicama koje poslovično volimo ponavljati kao da su racionalna objašnjenja iracionalnih pojava.

Poput one o promicanju običaja nauštrb sela.

Osobito nam je draga i često koristimo onu o davanju vlasti nekom pojedincu i spoznavanju njegove stvarne prirode. Za njome opetovano posežemo nekoliko mjeseci nakon parlamentarnih i inih izbora, kad se za izabranike srca naših ispostavi da su obična gramziva, lopovska, bahata gamad.

Onda sliježemo ramenima, izgovaramo ”drevnu mudrost” i zaključujemo kako sad barem znamo kakvi su zapravo ti koje smo promaknuli u državne dužnosnike s dužnosničkim plaćama.

Kao da smo razriješili misterij tamne materije, a ne ostali posrani i izigrani. Kao da ponovno nećemo za njih glasati.

Dobili smo i srozavanje duhovnog i idealističkog na surovi racionalistički materijalizam koji je Boga zgurao u katedrale, konkatedrale i župne crkve, dokinuo duhovno zajedništvo i obznanio kako se jedini oblik vjere očituje dolaskom na polnoćku

Poslovične mudrosti donekle funkcioniraju u normalnim okolnostima. U nenormalnim okolnostima poput ovih u kojima već mjesecima živimo uopće više nije nužno nekim spodobama dodijeliti vlast ili moć.

Jer, kad se voda uzbiba uslijed kakva potresa, na površinu poput rahlih i prozračnih govana ljudi koji konzumiraju masnu hranu isplivavaju šuplji i samoživi, egoistični, lišeni svake empatije, pa čak i mrziteljski nastrojeni prema svima drugima.

Ti i takvi u ovim su okolnostima prešli na višu razinu zločeste zluradosti. Ako bi se razboljeli, onda bi kao takvi odlazili ”virusnu radost” širiti sredstvima javnog prijevoza, po trgovačkim centrima, stanicama za tehnički pregled vozila. Jer: ”ako će oni umrijeti, neka crknu i drugi”.

Ako su, pak, ostali zdravi od virusa (ali ne i u glavi), onda su iz udobnosti svojih domova po portalima, forumima i društvenim mrežama ispod vijesti o mrtvima od Covida-19 lijepili od smijeha zacenjene emotikone, pisali filozofska razmatranja o tome kako su umrli ionako trebali umrijeti, kako treba pustiti neka bolest poubija sve slabe, jer su slabi, a oni jaki, jer oni trebaju kafiće, restorane, klubove. Jer oni trebaju normalan život, ne dopuštaju da im takav život unište ”kroničari i starci”.

Ono što je u svemu tome strašno jest da smo opipljivo spoznali da živimo okruženi bešćutnima, da ćemo njima biti okruženi i kad mine ovo stanje. A to je psihotično.

U ova smo vremena doznali da politika u nas usprkos svemu ostaje iznad svega. Njezini interesi imanentno su iznad svih drugih interesa. Politika po toj logici stvari jednostavno mora nastaviti pabirčiti bodove, budući da su pred nama uvijek neki izbori.

Doznali smo da je u usporedbi s politikom i njezinim akterima ljudski život nevažan. Da je čak i poslovičnost važnija od života.

Tu dolazimo do one famozne, a zapravo monstruozne uzrečice/poslovice/pravila: Bolje da umre selo, nego običaji.

Kao da je skromnost srozavanje. Kao da imati obitelj, imati život, ljubav, zajedništvo i toplinu više nije najveće blago što ga čovjek može steći i imati

Pa smo dobili vukovarsku Kolonu sjećanja u kojoj je bilo najmanje Vukovaraca, najmanje onih koji su istinski krvarili za Grad i Hrvatsku, a najviše onih koji su ”šetajući” valjda okajavali izostanak iz ”borbe za dignitet” kad se doista trebalo boriti, najviše onih koji su došli sakupljati ”domoljubne bodove”.

Dobili smo i sumanuti spoj dijalektičkog materijalizma i liberalnog kapitalizma zahvaljujući kojemu su se pozatvarali sajmovi, kafići, restorani i teretane, ali su trgovački centri ostali širom otvorenih vrata.

Dobili smo i srozavanje duhovnog i idealističkog na surovi racionalistički materijalizam koji je Boga zgurao u katedrale, konkatedrale i župne crkve, dokinuo duhovno zajedništvo i obznanio kako se jedini oblik vjere očituje dolaskom na polnoćku.

Isti taj novi, monstruozni materijalizam što ga promiču navodno bogobojazni moćnici nam veli da ćemo morati biti skromni, da ćemo morati skromno provesti Božić.

Kao da je skromnost srozavanje. Kao da imati obitelj, imati život, ljubav, zajedništvo i toplinu više nije najveće blago što ga čovjek može steći i imati.

Kao da je imati ili biti doista raskrižje na životnom putu. Kao da je selo odavno umrlo, kao da su nam preostali samo neki običaji kojima više ne znamo počelo, rodoslovlje od prvoga Svjetla, pa više ni nismo, nego samo imamo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Afekt je kriv za sve za čime posežu psihopati i nasilnici
• Kolektivno ljubi totalitarno, voli mitove
• Stvorili smo instant-društvo, šuplje, bez sadržaja
• Da je zakon pisat’ lako, zakon bi pis’o sva’ko
• Zaustavimo psihopate koji dovode u opasnost ljudske živote
• Svijet kao kolektivna svijest u ambisu povratka divljaštvu
• Važne su igre. I kruh. Osobito ako nas uskoro zaskoči glad
• Civilizacijski se obrušavamo u ambis
• Matijanićev kraj čudovišno progovara o našem društvu
• Od Bacha do Žmegača

» Svi tekstovi ovog autora